Afera Drimi media ili sanaderizacija Hrvatske

Nema toga što Tomislav Karamarko ne bi napravio da skrene pažnju javnosti s činjenice da mu je supruga Ana Karamarko uhvaćena u financijskom klinču s Josipom Petrovićem, konzultantom MOL-a.

Odmah bi, ako treba i za sitniš, prodao i ACI i Podravku, skidajući ih žurno na telefonskoj sjednici Vlade s liste tvrtki od strateškog i posebnog interesa, samo da nitko više ne pita za Inu. Podigao bi Inu s 51. mjesta na prvo na istoj toj listi, samo da mu je nitko više ne spomene.

Isti tren bi pripustio svog jastreba Peru Ćorića iz HSP AS-a da prosipa gluposti o pomoćniku ministra pravosuđa Ivanu Crnčecu, navodnom suradniku KOS-a kodnog imena Vrana, a koji je ratne 1991. završavao osnovnu školu. Dojavio bi Andriji Mikuliću, u HDZ-u zaduženom za medije, da javno oblati Mostova zastupnika Mira Bulja i optuži ga da se okoristio u ratu, spominjući pritom čak i medicinske šifre, što se čak i u Hrvatskoj rijetko događalo.

Sve, baš sve bi napravio, samo da ta priča oko Ine nestane, da potone u glibu hrvatskog političko-klijentelističkog blata iz kojeg je izvučena.

Aktivirao bi sve svoje medijske pregaoce da iz petnih žila na HTV-u i lokalnim televizijama poput Z1 krenu plašiti građane komunističkom nemani koja, evo, samo što nas nije progutala. Bacao bi narodu mrvice ustaša i partizana, našao bi još jednog Zlatka Hasanbegovića u Vladi da nezadovoljni građani bijes iskale i na njemu. Ma ako treba, ukinuo bi i emisiju "Otvoreno" na HTV-u pa da se narod u ovom jadu veseli pjesmuljcima s Eurosonga i dokumentarcu o neprijateljima naroda.

A samo se ribice ne sjećaju da je prije ni sedam dana kroz svoje "komunikacijske kanale" pustio ultimatum Mostu uvjetujući ostanak u koaliciji zahtjevom da HDZ, čitaj on osobno, preuzme kontrolu nad tajnim službama, poreznim USKOK-om i policijom. Nije, dakle, tražio ništa drugo nego ovladavanje cjelokupnim represivnim aparatom, a takav ga sasvim sigurno ne bi istraživao.

Možda bi u tome i uspio da se u cijelu aferu nisu umiješali moćniji od njega. Jedni tvrde da su to Amerikanci, koji žele spriječiti Ruse da preko MOL-a osvoje važan energetski pravac na Balkanu, drugi pak spominju Ruse, koji od toga ne odustaju.

Tko god bio, uspješno je spriječio da SOA šaptom padne, pa premda njezin bivši čelnik Dragan Lozančić, vrlo blizak Amerikancima, nije ostao na njezinu čelu niti je (barem zasad) otišao u porezni USKOK, zamijenio ga je njegov dojučerašnji suradnik Daniel Markić. Drugim riječima, ništa se nije promijenilo.

Isto tako, MUP-ovu ministru Vlahi Orepiću iz Mosta ne pada na pamet ustuknuti pred ovim Karamarkovim zahtjevima. Štoviše, unatoč vrlo sumnjivoj provali u ured Željka Dolačkog i krađi zlata, čvrsto drži kurs koji je uhvatio otvoreno poručujući da neće otići. A i porezni USKOK, hvala na pitanju, dobro se drži.

Za razliku od ministra vanjskih poslova Mire Kovača, koji se, okrenuvši se na peti, vratio iz Washingtona u Zagreb unatoč dogovorenom susretu s potpredsjednikom SAD-a Johnom Kerryjem. I taj se, za hrvatsku diplomaciju tužan događaj također stavlja u kontekst priče Ina-MOL, čemu je dodatno pridonijela činjenica da se Kovač kasnije "uspio" telefonski čuti s Kerryjem, pa je uskrsnula već zaboravljena priča o Hrvatskoj kao regionalnom energetskom centru.

Sve ćete to teško pročitati u hrvatskim medijima. Tek  tu i tamo netko "nekontroliran" napiše pokoji tekst, pa se iz fragmenata može složiti cjelina i to više zahvaljujući nepromišljenosti ljudi poput ministra poduzetništva i obrta Darka Horvata, koji je potkraj prošlog tjedna, onako mrtav-hladan, najavio da će Hrvatska ulagati u širenje nuklearke u Mađarskoj, jer da nam se to isplati, što bi – po resornoj podjeli – bilo kao da ministar kulture Hasanbegović najavi ukidanje subvencija obrtnicima. Premda je ovo zadnje još i moguće…

Sve, baš sve bi Karamarko napravio da ova priča nestane s dnevnog reda. Ako treba otišao bi i s mjesta predsjednika HDZ-a, jer samo politički naivnima nije jasno da je 60 tisuća eura, koje je Ana Karamarko dobila za svoja savjetovanja u energetici, tek vrh ledenog brijega koji se valja Karamarku iza leđa.

Zašto?

Pa zato što zna kako je završio Ivo Sanader! Štoviše, bio je i ministar u njegovoj vladi. On ga je na određeni način politički reaktivirao. Karamarko je bio dio rukovodeće strukture koja je Jozu Petrovića, Sanaderova pajdaša, dovela na poziciju člana Uprave kada je Ina za tričavih 10 milijuna eura prepuštena MOL-u.

Zato što zna tko se i zašto upeo zadnjih godina, a posebno mjeseci, da prekine arbitražu s MOL-om, čime bi se izravno omogućilo mađarskoj kompaniji da u potpunosti i zauvijek preuzme Inu, bez obzira hoće li se usput dokopati i preostalog udjela dionica ili na neki drugi način strpati još desetke, pa i stotine milijune eura u džep, a Ina završi kao mađarska ekspozitura benzinskih pumpi sa širokom ponudom ajvara i sendviča.

Zato nije ovo priča o 60 tisuća eura koje je tada još Karamarkova družica dobila iz MOL-ove, pardon Petrovićeve kase.

Nisu tu važni ni HDZ, ni Most ni vladajuća koalicija. Važan je novac, onaj koji je netko već uzeo i onaj koji je tek namjeravao uzeti, ponovo preko grbače građana ove zemlje.

Riječ je naprosto o istom modelu koji s kratkim prekidima gledamo već 26 godina. Modelu koji nas je doveo tu gdje jesmo, a koji jako dobro funkcionira. Dok se ne slomi. Obično iznutra. Karamarko sigurno zna tko mu sapuna dasku. Nama bi to bilo posve svejedno da problem nije naš. A, na žalost, jest. Sve dok ne postane predmet pravosuđa.