Pripremam se pomalo za 15. Pričigin, moguće je da ste i vi čuli za taj splitski festival pričanja priča. Osim što ga u utorak – uz barba Peru Filipića, direktora – trebam spektakularno otvoriti, dva sata kasnije kao voditelj moram što suverenije odvoziti autorsku večer pod naslovom „Neko to od gore vidi sve“ i podnaslovom „Priče o nevjerojatnostima“. Gost mi je nevjerojatni Nikša Sviličić i ja se sad, tremozno potaknut tim zadatkom, za lokalne potrebe samo ove kolumne, pokušavam dosjetiti svih mogućih nevjerojatnoća oko nas, stvari i situacija koje imaju, ugrubo računajući, možda tek 0,0000000000000000001 posto šansi da se uistinu dogode 2022. godine u jednoj zemlji zapadnoga civilizacijskoga kruga i članici Europske unije.
Iz nevjerojatno bogate ponude u izlogu br. 1 odabrao sam slučaj – do danas zacijelo već uvelike zaboravljen, mada je tek desetak dana star – onog riječkog svećenika koji je odbio krstiti dijete dviju lezbijskih partnerica, unatoč činjenici da je jedna od njih uistinu i biološka majka te bebe. I onda se još time pohvalio na društvenim mrežama, sveudilj hineći otvorenost i interes za javno mišljenje o tom svom postupku koji je pravdao tvrdnjom da dijete koje nije htio uvesti u Kristovu obitelj već – što? - živi u grijehu! U kakvom to grijehu, za ime Isusovo?! Koji bi to bio grijeh te nedužne bebe? Zar to što je rođena i odrastat će u obitelji gdje nema ni teorijske mogućnosti da otac zlostavlja i majku i nju?
Zamislimo, na primjer, sljedeću situaciju: ženu je na ulici silovao višekratno osuđivani kriminalac u bijegu pred zakonom; ona je zanijela i odlučila zadržati plod; potom ga rodi i dođe sama (okej, s kumom – jer na krštenju, koliko ja pamtim ona kojima sam nazočio, roditelje župnik ne pita baš ništa, sva su pitanja upućena samo kumu ili kumi) s molbom da joj se dijete krsti. Bi li župnik odbio krstiti takvo dijete, začeto iz grijeha višestruko kažnjavanog zločinca? Naravno da bi, krštenje se – ako je u iskrenoj nakani – ne odbija. To što je dijete začeto u grijehu, možda i najgorem od najgorih, ne bi se uopće uzimalo u obzir.
Ili, recimo: baka (majka jedne od onih dviju istospolnih životnih partnerica) zamoli župnika da joj kriomice krsti unuče, kuma će biti njena rođena sestra, podjednako zgrožena činjenicom da joj nećakinja živi u istospolnom partnerstvu i začela je umjetnom oplodnjom – bi li župnik krstio tu bebu? Naravno da bi, baš kao što su u socijalizmu – dok je Crkva u Hrvata brinula i o vjernicima, a ne samo o sebi – brojni župnici radili s novorođenčadi (tada) tvrdokornih komunjara. Na kraju krajeva, pa i sam Franjo Tuđman tajno se crkveno vjenčao tek 1997., a propuštene mu je sakramente (ako je vjerovati neosporavanoj knjizi dr. Miroslava Akmadže „Franjo Kuharić – kardinal i vlast“) umirovljeni Kuharić u đuture udijelio tek na samrtnoj postelji, kad mu imenjak više nije bio u stanju suvislo odgovoriti ni na koje proceduralno pitanje. Drugim riječima, prvi predsjednik RH, baš onaj koji je širom raskrilio ovozemaljska rajska vrata crkvenjaštvu svake vrste, više je od pola stoljeća živio „u grijehu“ s drugaricom pa gospođom Ankicom, dobivši pritom i odgojivši troje malih nekrsta, pa svejedno nije bilo nikakvih problema oko – prema nepotvrđenim izvorima – krštenja to troje u grijehu odraslih tek nakon međunarodnog priznanja samostalne Hrvatske.
Gdje bi onda imao biti problem s onom riječkom bebom? Pročitao sam svih 15 stranica posvećenih sakramentu krštenja u „Katekizmu katoličke crkve“ (da, imam ga i nerijetko koristim, onaj iz 1994., u izdanju HBK-a, s kardinalom Ratzingerom u impresumu i s blagoslovnim proslovom našega Ivana Pavla II., a ne ovoga sad šta je od đavlije sile doša!) i ne da mi se prepisivati sav taj mumbo-jumbo narativ koji bi iz rečenice u rečenicu pokazivao i dokazivao koliko je taj riječki Facebook-župnik bio u krivu odbivši primiti nedužno novorođenče u kršćansku zajednicu, odnosno tim činom – paz vamo ti u zadnjoj klupi! – „označiti zajedništvo sa smrću Kristovom“ (1220; str. 327. spomenute knjige, poglavlje „Krštenje u naumu spasenja“).
Još je jedna nevjerojatnost u toj priči, ali sa znatno manje nula u decimalama: nije mi baš najjasnije kako je dvjema L-ženama uopće palo na pamet tražiti ikakvu uslugu od institucije za koju znaju da njih i njima slične otvoreno prezire, unizuje, pa i proklinje?! Ali opet, s druge strane, ako skrušenih katolkinja ima među konobaricama, novinarkama, znanstvenicama, zemljoradnicama… zašto ih ne bi bilo i među lezbijkama? Ili, možemo obrnuto: ako lezbijki ima među konobaricama, novinarkama, znanstvenicama, zemljoradnicama… zašto ih ne bi bilo i među smjernim katolkinjama? Tko ikome može zabraniti da bude ono što jest?
Počeo sam s pričama i nevjerojatnostima, pa je vjerojatno red tako i završiti. Evo priče: došla žena, vrlo mlada, već spominjanom riječkom župniku na večernju ispovijed, pa mu priča kako joj je prije devet mjeseci u san došao anđeo i rekao da će ostati noseća po Duhu Svetomu koji je upravo glasom tog anđela oplođuje kako bi 25. prosinca u mukama rodila Kćer Božju. I eto, tako, muž je isprva bio nešto nepovjerljiv, ali je prihvatio realnost, i mala se rodila, da joj vidite oči – isti muž! Preslatka je, stalno kao nešto zamišljena, već su odlučili da joj daju ime Kristina, pa eto, kad bi moglo krštenje?
Što bi joj svećenik odgovorio, bi li je kao grešnicu i huliteljicu – jedva hineći suzdržanost – ispratio iz hrama i iznutra zamandalio vrata, bi li je izjurio uz viku i proklinjanje, bi li joj rekao „pošaljite je u pustinju, tamo će je već netko krstiti kad navrši 30“, ili bi krštenje zakazao već za sutra na zornici? Izračunavanje koeficijenta vjerojatnosti prepuštam vama, vidim po internetu da se u sve kužite.
