Ne mora se biti socijalnopolitički i kulturološki oštrovidan kako bi se zamijetilo da je nestalo sve što je u Slavonskom Brodu nastalo bez stranog utjecaja, samorodno, vlastito, starosjedilačko. Dostatan je samo uobičajeni pogled-dva. Njegova autohtnost zadržala se samo u tragovima, konzervirana tek u postojanju zgrada u nekoliko ulica najužeg centra grada. Nekadašnji mentalitet, te kontinuitet urbane tradicije, pojeo je povijesni novum koji se prevratnički nametnuo vidu sirove, frankensteinevske obnove kapitalizma, impregnirane hipertrofiranim nacionalnim identitetstvom i bosanskoposavskim pridošlištvom, koje je, doduše, gradu donijelo stanovitu vitalnost, ali i posvemašnju migrantsku ravnodušnost spram istinske brodskosti. Ukratko, Brod je posljednjih četvrt stoljeća zamjetno i tragično izgubio nekadašnje gospodarske kapacitete, i ono malo duše.
Neposredno nakon ratnih djelovanja devedesetih, poslije prekograničnog granatiranja u kojima je platio veliku cijenu, poslije pretvorbenog sloma gospodarstva u pljačkaškoj tranziciji, Brod je, poput mnogih drugih gradova, utihnuo, gotovo zamro od apatije i odsustva perspektive. Stanovnici, ta amorfna masa, entuzijazmirana neumjerenim obećanjima o vlastitoj državi, slobodi i blagodatima koje donosi ratn(ičk)o razintimljenje s bivšom mrskom državom, i povratak u Europu, vrlo brzo su shvatili katastrofalne razmjere prevare koja još uvijek traje, i… pomirili se s povijesno-geografskom činjenicom da su bili i ostali stanovnici periferije slavonsko-hrvatske provincije, na samom južnom rubu blatnog korita između Drave i Save, i, usprkos tzv. demokraciji koja im daje moć izbora, prepustili u ruke paranoidnim vlastima.
Tijekom svih ovih godina sadašnji, poslijeratni Brod uspoređivan je s nekadašnjim, prijeratnim Brodom, po svemu na štetu sadašnjeg, osim u jednome – u vanjskom izgledu. Sadašnji Brod je nedvojbeno ljepši. No, po snazi, značaju i značenju u državi, Brod iz prošlosti nije dostignut. Svi poslijeratni gradonačelnici, a posebno aktualni dr. Mirko Duspara, nastojali su političko-komunalnim utjecajima na njegovu vanjštinu povećati asertivnost odnosno ulagali su napore da grad bude oku ugodniji, skladniji, čime bi Brodu porasla samosvijest i pouzdanje u sebe, a što je po mišljenju očeva grada, preduvjet obnove, napretka, melem za nastale psiho-socijalne ozljede i sigurno polazište za nadolazeće godine sigurnog življenja. S obzirom da je poljepšavanje u biti pomlađivanje, primijenile su se i primjenjuju metode plastične kirurgije. Gradonačelnici nisu vitalnost Broda obnavljali pomlađivanjem gospodarstva u smislu jačanja i forsiranja mišića i spretnosti lokalnih šansi u industriji i informatici, nisu niti pomišljali na demografske stimulacije, nisu imali ideje za ekipiranje mladih ljudi s ciljem trendovskog prednjačenja, nisu pokušali postaviti visoke kadrovske ljestvice za članove gradske upravu, nisu podržali istraživanja javnog mijenja (demoskopije), nisu raspisivali natječaje za najbolje ovo ili ono u kulturi i medijima… oni su od svih mogućih alata i materijala upotrebljavali lopatu, miješalicu, asfalt i beton. Oni nisu podržali odgoj i ulaganje u ljude, njihovo znanje, pravedno zapošljavanje, nove ideje, oni su novac usmjerili u popravke postojećeg, čišćenje, krpanje, remonte, krečenje, kadrovske ringišpile…
Na način plastičnih kirurga gradski oci bavili su se surogatima pomlađivanja. Bore i ožiljke na koži lica Broda zatezali su, a ispod je ostajalo oronulo, pa čak i trulo tkivo. Nitko nije toliko botoksirao Brod kao sadašnji gradonačelnik Duspara. Stručnjak je za botulinske preparate, meke punjače iliti filere, za implatante, punila. Kružni tokovi, bazen, podna svjetla na pješačkim prijelazima, zelenilo, pristupi za invalide, parkirna mjesta- zahvati su za eliminaciju gradskih bora, borica, nabora i faldi. Sve to grad čini privlačnijim, ispeglanim. Dobiva se dojam prirodnog, mladolikog izgleda. A ispod plastičnih tretmana ostaje, poslužimo se medicinskim pojmovima, loša probava, neuredna stolica, sipljivost, krhke kosti, tumor na plućima, znojenje i povraćanje, bol u grudima, alergije, proširene vene, neishranjenost…grad u agoniji. Dusparini podrepaši i ulizice emfatično fotkaju aplikacije botoksa, filere i zategnuto lice i objavljuju na društvenim mrežama kao da su to dokazi i izraz zdravlja grada. Ali ne mogu uslikati sveprisutni mijazam, unutarnju trošnost, mlitavost, deficit poduzetničkih enzima, iskontaminiranost otrovima nepridržavanja solidarnosti u smislu izjednačavanja interesa pojedinih organa, strah od smrti … A kada malobrojni kritičari botoksiranja grada konstatiraju da fizička nadogradnja treba biti nešto drugo i puno više, i da ju treba provoditi simultano s mentalnim snaženjem i planiranjem u skladu sa svjetskim smjerovima, reakcija je bahato ignoriranje, eliminacija disputa i zanemarivanje zdravorazumskih prijedloga rješenja. Jer, plastičnu kirurgiju i botoksiranje gradska vlast nudi kao terijak, univerzalan lijek u starom i srednjem vijeku; pripravljao se od velikog broja različitih sastojaka i praktički nije imao nikakve vrijednosti. Gradonačelnik-plastičar igra na moć sugestije: grad će (vam) biti zdrav i mlad, samo mora(te) vjerovati u metode koje (mu) se nude. Problem je popriličan, kao kod pokvarenih zubi. Naime, kako uvjeriti nekoga da redovito pranje zubi, pa i najboljom pastom, nije dovoljno?! Zubi se često moraju popravljati, pa i izvaditi kako bi cijeli organizam bio zdrav. Ali, što će ti lijepi osmijeh, ako trpiš bol i prijetnju zdravlju zbog trulosti zuba! Što će ti pedest kružnih tokova kad mladi brodski vozači odlaze u Irsku? Pod egidom navodne odgovornosti, neiznevjeravanja birača i umišljenosti u pogrešne ideje o asertivnosti, gradonačelnik ne konzultira eksperte, zanemaruje struku i nastavlja s botoksiranjem. Grad je ljepši, ali to je isto kao da se živi pijesak u koji se može propasti, prekriva skupocijenim ćilimima.
sbperiskop
