A tko je potpuno bezazlen čovjek? Onaj koji se nikad ne zapita barem o potrebi preuređenju ljudskog vrta i o svom položaju u njemu, onaj koji se ne zapita o postojanju ograda i smislu postojanja upravitelja. Bezazlen čovjek redovito glasa, uredno ide na vjerske obrede, sluša poslodavca, puca na braću po zapovijedi. Bezazlen čovjek je najbolja domaća životinja, jer daje svoj rad, svoje meso i svoju kožu za upravitelje ljudskog vrta.
Oni su izabrani, odabrani, izuzetni, najbolji, najvrijedniji, najistaknutiji, najsposobniji, najugledniji, najotmjeniji, najškolovaniji, najbogatiji, najizdržljiviji, najzaslužniji, najplemenitiji… oni su pripadnici elite, manjine koja je na vrhu društvene hijerarhije, koja upravlja i ima vlast nad dijelovima, pa čak nad cijelim društvom. Bez obzira radi li se o eliti po odlikama individualnih sposobnosti i vrijednosti, eliti po svojstvima socijalnog i političkog ranga ili eliti po osobinama obrazovanja, nosivi dio njene definicije i njenog praktičnog položaja, govori o distanci, pa čak i pregradi spram mase, o njenoj datosti i osposobljenosti da vlada izgubljenim mnoštvom, pogubljenom svjetinom, usamljenom gomilom i dezorijentiranim narodom.
Stoga su odredbe o „narodnoj suverenosti“ beletrističko-iluzionistički dio ustava svih država na svijetu. Prema rezoniranju političkih elita koje, s uporištem u stvarnom odnosu snaga, smatraju da su pozvane istovremeno biti amalgamom usitnjenih, nepovezanih dijelova društva, oblikovateljem njegove nadsumativnosti (poretka) i donositeljem odluka o smjeru i brzini kretanja prema promjenama – dokumnetaristika je, dakle, nasuprotna proklamacijskim iluzijama. Vlada manjina, a većina nikad nije vladala, niti će to ubuduće, jer to ne može niti zna. Elitarna tradicija esencijalni je dio ljudske povijesti. Povijest je s te strane anatomija volje i zbroj odluka društvenih i političkih elita..
Platon je u Državi prvi razvio političko učenje o eliti kao o najhrabrijima, najmudrijima i najpravednijima upravljačima polisa nasuprot ostalima koji su bili zaduženi održavati gospodarski ili vojni poredak. Konzervativne ili tradicionalističke teorije elite (de Maistre, Novalis, de Bonald), nastale reakcijski na Francusku revoluciju, polaze od „empiriskih činjenica“ da su ljudi rođeni prorodno zli, „divlji u srcu“, skloni anarhiji, da su bijeda i siromaštvo „vječni zakoni prirode“, isto kao što je to i plemenitost, ali da su plemeniti ljudi rijetki i odbrani, s velikom moralnom snagom koju treba usmjeravati uz pomoć socijalno-znanstvenog školovanja, „socijalne dresure“, kako bi stekli potpunu prevlast nad masom.
O prevlasti „organizirane manjine“ nad „neorganiziranom većinom“, manjini pred kojom mora ustuknuti i demokracija, o moćnicima koji su se na Darwinov strugle of life način penju do vrha, o vodećima i vođenima, pisali su sociolozi, „makijavelisti“ Pareto, Mosca i Michels. Pareto zastupa tvrdnju da je društvo heterogeno, sastavljeno od višeg i nišeg sloja. Viši sloj se dijeli na vladinu i nevladinu elitu. Vladina elita se konstituira na temelju profesionalne sposobnosti pojedinaca. Stoga nije bitno o kojoj se djelatnosti radi i radi li se o znanstvenicima, političarima ili vlasnicima kapitala, važno je biti na vrhu s kojeg se raspolaže drugim ljudima i stvarima u skladu sa zacrtanim ciljevima i bez obzira na ciljeve. U smislu uspjeha kao kriterija moći, događa se „cirkulacija elita“, jer neprestano se puni „svježom krvi“ odgovarajućih pristalica. Mosca smatra da prevlast „političke klase“ proizlazi iz njene materijalne, intelektualne i moralne superiornosti, i to do te mjere da zastupnici u narodnim predstavništvima upravljaju radom birača, a ne obratno. Michels, je poznat po „željeznom zakonu oligarhije“ (Tko kaže organizacija, kaže tendencija k oligarhiji). On smatra da „početak obrazovanja profesionalnog vodstva znači početak kraja demokracije“. Vođe postaju nesmjenjivi oligarsi, a njihovi nastupi služe im za „održavanje prestiža“ (mehanika vladanja masama). Sain-Simon je osnivač pozitivističke (tehnokratske) teorije elite po kojoj su predstavnici znanosti i znanja pozvani vladati modernim društvom. Liberali smatraju da se razvoj demokracije treba temeljiti na konkurenciji elita. Njihov istaknuli predstavnik Karl Mannheim smatra da je u modernom društvu razorena zatvorenost elita i da se sastav elita stvara na osnovu učinka ili doprinosa. Stoga su nove „demokratske elite“ ustvari „otvorene grupe“, ali bezbojne i bez supstance. Ulazak u elitu postaje lak, načelno otvoren, ukoliko pojedinac posjeduje sposobnost preuzimanja određenih funkcija u sustavu, dajući određeni doprinos. Ovu Mannheimovu idiličnu sliku o sposbnosti kao ishodištu društvene moći i funkcionalnog autoriteta u uređenom industrijskom društvu opisuje Drietzel: Danas se ne pita o suštini karaktera, već o sposobnosti i moći. Ne pita se tko si i što si, već što možeš i znaš.
U svom kontroverznom djelu Pravila za ljudski vrt. Odgovor na Heidegerovo pismo o humanizmu, objavljenom 1999. godine, njemački filozof Peter Sloterdijk, uz navođenje fragmenata iz trećeg dijela knjige Tako je govorio Zaratustra, „majstora opasnog mišljenja“ – Nietzschea (…Vrlina je za njih što je skromno i pitomo: tako su vuka pretvorili u psa, a od samog čovjeka najbolju čovjekovu domaću životinju…), konstatira da su ljudi uspješni uzgajivači ljudi, uz pomoć humanističkih sredstava pripitomljavanja, dresiranja i odgoja. Čovjek je uzgajivač čovjeka. I to je jedna od osnovnih, suštinskih zadaća elite – pripitomiti čovjeka, učiniti ga bezazlenim kako bi ga se lakše eksploatiralo. U cijelom tom „humanističkom“ poslu svećenici i učitelji su „živi alat“ postupka pripitomljavanja, proizvodnje čovjeka (antropotehnika). Sloterdijk navodi i Platonovog Državnika, dijalog Stranca i Sokrata, u kome se oni posvećuju opasnom zadatku da buduću politiku odnsono državno-pstirsku vještinu, podvrgnu jasnim, racionalnim pravilima. A to su pravila za vođenje ljudskog vrta kojeg je čovjek sam izgradio i u kojem čovjek sam sebe drži rješavajući probleme samoodržavanja.
Uzgajivači (politička elita) čovjeka ističu razlike u znanju i moći između njih i ljudskog stada. Vrhunska državnička vještina sastoji se u tome da se ljude navede da svojom „slobodnom voljom“ dopuste bit uzgajani i vođeni u ljudskom vrtu. Problem nastaje kada ljudsku stoku hoće uzgajati pastiri nesposobniji od nje, netko neodgovarajući za pripitomljavanje i činjenje čovjeka bezazlenim, netko tko otpor ljudskog krda ne zna pretvoriti u novi smjer njegovog kretanja.
A tko je potpuno bezazlen čovjek? Onaj koji se nikad ne zapita barem o potrebi preuređenju ljudskog vrta i o svom položaju u njemu, onaj koji se ne zapita o postojanju ograda i smislu postojanja upravitelja. Bezazlen čovjek redovito glasa, uredno ide na vjerske obrede, sluša poslodavca, puca na braću po zapovijedi. Bezazlen čovjek je najbolja domaća životinja, jer daje svoj rad, svoje meso i svoju kožu za upravitelje ljudskog vrta.
sbperiskop
Oni su izabrani, odabrani, izuzetni, najbolji, najvrijedniji, najistaknutiji, najsposobniji, najugledniji, najotmjeniji, najškolovaniji, najbogatiji, najizdržljiviji, najzaslužniji, najplemenitiji… oni su pripadnici elite, manjine koja je na vrhu društvene hijerarhije, koja upravlja i ima vlast nad dijelovima, pa čak nad cijelim društvom. Bez obzira radi li se o eliti po odlikama individualnih sposobnosti i vrijednosti, eliti po svojstvima socijalnog i političkog ranga ili eliti po osobinama obrazovanja, nosivi dio njene definicije i njenog praktičnog položaja, govori o distanci, pa čak i pregradi spram mase, o njenoj datosti i osposobljenosti da vlada izgubljenim mnoštvom, pogubljenom svjetinom, usamljenom gomilom i dezorijentiranim narodom.
Stoga su odredbe o „narodnoj suverenosti“ beletrističko-iluzionistički dio ustava svih država na svijetu. Prema rezoniranju političkih elita koje, s uporištem u stvarnom odnosu snaga, smatraju da su pozvane istovremeno biti amalgamom usitnjenih, nepovezanih dijelova društva, oblikovateljem njegove nadsumativnosti (poretka) i donositeljem odluka o smjeru i brzini kretanja prema promjenama – dokumnetaristika je, dakle, nasuprotna proklamacijskim iluzijama. Vlada manjina, a većina nikad nije vladala, niti će to ubuduće, jer to ne može niti zna. Elitarna tradicija esencijalni je dio ljudske povijesti. Povijest je s te strane anatomija volje i zbroj odluka društvenih i političkih elita..
Platon je u Državi prvi razvio političko učenje o eliti kao o najhrabrijima, najmudrijima i najpravednijima upravljačima polisa nasuprot ostalima koji su bili zaduženi održavati gospodarski ili vojni poredak. Konzervativne ili tradicionalističke teorije elite (de Maistre, Novalis, de Bonald), nastale reakcijski na Francusku revoluciju, polaze od „empiriskih činjenica“ da su ljudi rođeni prorodno zli, „divlji u srcu“, skloni anarhiji, da su bijeda i siromaštvo „vječni zakoni prirode“, isto kao što je to i plemenitost, ali da su plemeniti ljudi rijetki i odbrani, s velikom moralnom snagom koju treba usmjeravati uz pomoć socijalno-znanstvenog školovanja, „socijalne dresure“, kako bi stekli potpunu prevlast nad masom.
O prevlasti „organizirane manjine“ nad „neorganiziranom većinom“, manjini pred kojom mora ustuknuti i demokracija, o moćnicima koji su se na Darwinov strugle of life način penju do vrha, o vodećima i vođenima, pisali su sociolozi, „makijavelisti“ Pareto, Mosca i Michels. Pareto zastupa tvrdnju da je društvo heterogeno, sastavljeno od višeg i nišeg sloja. Viši sloj se dijeli na vladinu i nevladinu elitu. Vladina elita se konstituira na temelju profesionalne sposobnosti pojedinaca. Stoga nije bitno o kojoj se djelatnosti radi i radi li se o znanstvenicima, političarima ili vlasnicima kapitala, važno je biti na vrhu s kojeg se raspolaže drugim ljudima i stvarima u skladu sa zacrtanim ciljevima i bez obzira na ciljeve. U smislu uspjeha kao kriterija moći, događa se „cirkulacija elita“, jer neprestano se puni „svježom krvi“ odgovarajućih pristalica. Mosca smatra da prevlast „političke klase“ proizlazi iz njene materijalne, intelektualne i moralne superiornosti, i to do te mjere da zastupnici u narodnim predstavništvima upravljaju radom birača, a ne obratno. Michels, je poznat po „željeznom zakonu oligarhije“ (Tko kaže organizacija, kaže tendencija k oligarhiji). On smatra da „početak obrazovanja profesionalnog vodstva znači početak kraja demokracije“. Vođe postaju nesmjenjivi oligarsi, a njihovi nastupi služe im za „održavanje prestiža“ (mehanika vladanja masama). Sain-Simon je osnivač pozitivističke (tehnokratske) teorije elite po kojoj su predstavnici znanosti i znanja pozvani vladati modernim društvom. Liberali smatraju da se razvoj demokracije treba temeljiti na konkurenciji elita. Njihov istaknuli predstavnik Karl Mannheim smatra da je u modernom društvu razorena zatvorenost elita i da se sastav elita stvara na osnovu učinka ili doprinosa. Stoga su nove „demokratske elite“ ustvari „otvorene grupe“, ali bezbojne i bez supstance. Ulazak u elitu postaje lak, načelno otvoren, ukoliko pojedinac posjeduje sposobnost preuzimanja određenih funkcija u sustavu, dajući određeni doprinos. Ovu Mannheimovu idiličnu sliku o sposbnosti kao ishodištu društvene moći i funkcionalnog autoriteta u uređenom industrijskom društvu opisuje Drietzel: Danas se ne pita o suštini karaktera, već o sposobnosti i moći. Ne pita se tko si i što si, već što možeš i znaš.
U svom kontroverznom djelu Pravila za ljudski vrt. Odgovor na Heidegerovo pismo o humanizmu, objavljenom 1999. godine, njemački filozof Peter Sloterdijk, uz navođenje fragmenata iz trećeg dijela knjige Tako je govorio Zaratustra, „majstora opasnog mišljenja“ – Nietzschea (…Vrlina je za njih što je skromno i pitomo: tako su vuka pretvorili u psa, a od samog čovjeka najbolju čovjekovu domaću životinju…), konstatira da su ljudi uspješni uzgajivači ljudi, uz pomoć humanističkih sredstava pripitomljavanja, dresiranja i odgoja. Čovjek je uzgajivač čovjeka. I to je jedna od osnovnih, suštinskih zadaća elite – pripitomiti čovjeka, učiniti ga bezazlenim kako bi ga se lakše eksploatiralo. U cijelom tom „humanističkom“ poslu svećenici i učitelji su „živi alat“ postupka pripitomljavanja, proizvodnje čovjeka (antropotehnika). Sloterdijk navodi i Platonovog Državnika, dijalog Stranca i Sokrata, u kome se oni posvećuju opasnom zadatku da buduću politiku odnsono državno-pstirsku vještinu, podvrgnu jasnim, racionalnim pravilima. A to su pravila za vođenje ljudskog vrta kojeg je čovjek sam izgradio i u kojem čovjek sam sebe drži rješavajući probleme samoodržavanja.
Uzgajivači (politička elita) čovjeka ističu razlike u znanju i moći između njih i ljudskog stada. Vrhunska državnička vještina sastoji se u tome da se ljude navede da svojom „slobodnom voljom“ dopuste bit uzgajani i vođeni u ljudskom vrtu. Problem nastaje kada ljudsku stoku hoće uzgajati pastiri nesposobniji od nje, netko neodgovarajući za pripitomljavanje i činjenje čovjeka bezazlenim, netko tko otpor ljudskog krda ne zna pretvoriti u novi smjer njegovog kretanja.
A tko je potpuno bezazlen čovjek? Onaj koji se nikad ne zapita barem o potrebi preuređenju ljudskog vrta i o svom položaju u njemu, onaj koji se ne zapita o postojanju ograda i smislu postojanja upravitelja. Bezazlen čovjek redovito glasa, uredno ide na vjerske obrede, sluša poslodavca, puca na braću po zapovijedi. Bezazlen čovjek je najbolja domaća životinja, jer daje svoj rad, svoje meso i svoju kožu za upravitelje ljudskog vrta.
sbperiskop
