To je za internetske pisce istovremeno užitak i prokletstvo, to što im je dato i zadato da gotovo u svemu što postoji u njima i izvan njih – vide temu. Nastojanje da stave svoj opažajno-misaoni, pa ako hoćete, i literarni pečat na tkivo fascinantne stvarnosti u koju su uronjeni preko glave, njihova predanost otkrivanju funkcija zbilje koja ih oblikuje i koju svojim postojanjem i djelovanjem mijenjaju, ali, često i protiv svoje volje, gutaju gustu smjesu njene strukture – to je svojevrsni dar, ali i osjećaj mučnine, nepotpunosti, nedoraslosti i nemoći. Tako su posljednjih mjeseci za moju neznatnost na ovom portalu teme bile (izdvajam tek neke): susreti s poznatima, popularno gradsko drveće, slavonskobrodski gradonačelnik i jataci, socijalno nepristojni HNS-ovac, maturanti, kružni tokovi, izbori kao lakmus papir otkrivanja psihopatološkog, interesna simetrija između lokalnog internetskog medija i gradskih vlasti, jumbo plakati u sezoni nagovaranja biračkog naroda, uloga Biroa za zapošljavanje u katastrofalnoj demografskoj slici Broda, Noć knjige i neodaziv fantastikoljubaca, komunalna slikovnica Glasnik Broda kao sredstvo izravne gradonačelnikove propagande, Pozdravi kao lozinke, „ukusni“ razgovor sa suradnicom, vrsnom kulinarkom… Oni rijetki koji su nekim slučajem odlučili kliknuti na moje lirske definicije, a koje objavljujem nedjeljom, mogli su isto tako pronaći hrpe tema, doduše poetski „deformirane“, u asocijativnim formama. Sve u svemu, u pet i pol godina postojanja SBPeriskopa, nakupilo se mojih preko 1 550 tema. I nitko, do neki dan, ni javno ni privatno i nigdje, nije valorizirao moj izbor i „obradu“ tema, niti sam to tražio, sve dok jedna inkluzivna faca nije brutalno skratila cijelu priču, jasno izrazivši svoj apsolutno negativistički stav o koliko i kakvoj se maloj vrijednosti radi, naglasivši da tako misli od početka.
Elem, zato me danima muče nove tri teme koje je, u pola sata, koliko je trajala naša eristička raspra, u jednu temu spojila meni poznata osoba još od davne 1995. godine – u temu o izdaji i predrasudama. Nakon njegovog nenadanog, ali nedvosmislenog abnegiranja nekadašnjih vlastitih pozitivnih tvrdnji i o portalu i uredniku, shvatio sam da je preko dvadeset godina između nas ispriječen svojevrsni ketman (lažna odanost, lažno divljenje, dvostruka skala vrijednosti, dvostruki identitet… Više o pojmu pogledati u djelu Zasužnjeni um Czeslawa Miłosza). Zar to nije izdaja?
O kojim se, prelazim na stvar, pojmovima/temama radi? Radi se o eutimiji, Arete i dependenciji. Odredimo za početak značenja pojedinih pojmova. Eutimija je psihički osjećaj radosti, dobre volje, veselja, ponesenosti, unutrašnjeg zadovoljstva. U svojoj ukupnosti eutimija je ono što je Demokrit nazvao ciljem ljudskog djelovanja. Arete je izvrsnost, moralna vrlina, ispunjenje svrhe, „čin života do vlastitog punog potencijala“, znanje, poučavanje, … Na primjer, arete (izvrsnost) konja je njegova brzina, a arete novinskog pisca je ispunjavanje vještine časnog, znalačkog objektivnog tumačenja događaja, pojava i ljudi. Dempedencija je „ovisnost neke osobe, događaja ili stvari o nekoj drugoj osobi, događaju ili stvari“. Riječ je o psihološkom pojmu koji nastaje iz egzistencijalne situacije, ali iz psihopatoloških razloga slabosti ovisnika.
Praviti/graditi portal iz dana u dan, pet i pol godina bez pauze, bez prestanka drhtati, kako kaže jedan poznati pisac, kao onaj mladić koji nosi svoje pjesme na ogled, a osjećati da ta svakodnevna nastojanja u tebi više ne izazivaju eutimiju, i da te zastrašujuća rutina i odsustvo istinskih odjeka udaljavaju od cilja tvog ljudskog djelovanja – traži rehabilitacijsku podršku, razumijevanje, akcijsku sućut, predah u pronicljivoj brizi prijatelja u dobu krize. A toga nema. Usput ću reći kako imam nevjerojatnu sreću da me najbolji prijatelj nikada ne pita bilo što o portalu. Možete li to zamisliti?! Da baštovana njegov prijatelj nikada ne upita kako je rodila rajčica i kako plijevi travu? Bliska osoba to komentira lepršavo i cinično bešćutno – da se zapravo radi o posvemašnjoj uviđavnosti, jer me prijatelj ne želi uvrijediti svojim iskrenim mišljenjem. No, zato me kompenzacijski po ramenu tapšu i preko mobitela hvale desetine drugih lica. No, vjerujte mi, nije to isto. S obzirom da je objavljivanje tekstova na Mreži svih mreža i biznis, onda me opaska navedene bliske osobe da se njegova gradnja/zidanje mora raditi uz pomoć viska, jer će građevina biti nahero, grbava i neuseljiva, uputila na protupitanje: „što i/ili tko je zapravo visak“. I ne dobih odgovor kao što ni Pilat nije dobio odgovor na pitanje „što je istina“ kada mu je Isus rekao da je on put, istina i život – jer imaš posla s ljutom, razdraženom i u portal razočaranom osobom koja bi, kaže, samo da to hoće, napravila katedralu od svog portala kojoj bi posjetitelji predano hodočastili.
Objavljivati godinama tekstove na portalu u skladu s navedenim arete novinskog pisca nije za rečenu blisku osobu „čin života do vlastitog punog potencijala“, ni kvalificirano i hrabro poučavanje bilo koga, jer arete portalskog pisca za istu osobu imperativno je stvaranje tisuće klikova, održivosti radi, uređivanje koje funkcionira na manga principu, s okusom provincije i bahatosti po domaću, a poštenje kao uvjet i uzor bez kojih se ne može biti autentičan, misaona je imenica.
Praviti i nuditi content portala, sam, i uz “malu” pomoć veličanstvenih suradnika (to je, ljudi, priča na koju sam neiskazivo ponosan!), jednostavno nije moguće, jer nisam renesansni uomo universale. Informatika u smislu umijeća održavanja portala i njegovog vizualnog habitusa, za mene je Lorcina Cordoba- daleka i sama. I to je ta dempedencija koju obojica teško podnosimo. I rečena bliska osoba i ja, Claudije. Rečena bliska osoba koju u hipu razdraži moja, po njemu, dramatična pasivnost na tom polju, i ja, koji bi mu se trebao na prstima javljati (ili, po mogućnosti, uopće ne javljati) kad se nešto pokvari, kako ga ne bi probudio kao čuvara na ulazu u portal. Osim toga, rečena bliska osoba misli da portalu škodi što me široka publika doživljava kao svjetonazorski nefleksibilnog. On to slikovito objašnjava kako svi u nekoj prostoriji vide medicinske igle, ali nitko ne zna da ih rabi dijabetičar snabdjevaći svoje tijelo inzulinom, već svi misle da se radi o narkomanu koji se šuta u venu. Zar to nisu predrasude?
Bez radosti i ponesenosti koje ti pred očima pomaže ubiti i netko (koliko je još takvih pomagača koji su okrenuli leđa!!) tko zna za, takoreći, sve tvoje svakodnevne muke, koje suučesnički ubija tako što (nenamjerno!) potencira dempedenciju, bez suglasnosti sa suradnicima o svrsi, o arete portala i moralnim vrijednostima koje se na njemu promoviraju, bez novca (pa nisam ja mali od kužine gradonačelnika Duspare ili njegov simetrični partner!), s ovisnošću o ekspertima – jao meni pobijeđenom na nevidljivom bojnom polju „SBPeriskop“. Međutim, zbog čega bi i u ime koga bi bilo tko, pa i rečena poznata osoba, vodio “naše” zajedničke bitke za koje ni sam ne znam imaju li perspektivu i komercijalne potencijale? U tom smislu, savršeno mi je jasno njegovo abnegiranje kao uvod u napuštanje SBPeriskopa.
Ipak, na kraju, kao kratki povratak eutimiji, citirat ću Bruce Leeja: „Ne postojim na ovom svijetu kako bih živio u skladu s tvojim očekivanjima, niti si ti tu kako bi živio po mojim očekivanjima.“ Pa dokle stignemo, dragi čitatelji!
sbperiskop
