Sve što više pišete, sve ste osamljeniji. Ovo aforistično priznanje Ernesta Hemingwaya u potpunosti je točno. A to boli na neki način, jer pisac je u biti, kako je to rekao Françoise Mauriac, čovjek koji se ne može pomiriti sa samoćom. Svatko je od nas jedna velika pustinja.
Da je osamljenost posljedica prekomjernog pisanja, mogu osobno potvrditi nakon što sam samo na ovom portalu, u razdoblju od tri i pol godine, objavio oko 1 200 priloga. Previše se vremena mora provoditi u avanturističkoj potrazi za temom, u upornom i dovitljivom traganju za načinom davanja oblika tekstu, u raznovrsnom praćenju učinka obrade objavljenih članaka. Ipak, do osame se ne dolazi zbog ovog pretjerano namjenskog korištenja vremena i zanemarivanja nekih socijalnih relacija, već zato što istinsku posvećenost zanatu pisanja drugi ne mogu i ne žele pratiti u njegovoj biti – da je riječ o procesu otkrivanja svijeta u sebi i sebe u svijetu. Koga to zanima? Ne zanima ni prijatelje, ni nagovorene pisce isprekidanog daha koji su se (i ovdje) pokušali kratkotrajno iskazati i kazati što misle o ovom ili onom društevnom problemu. Dapače, svi nešto još i zamjeraju.
Engleski pisac Alain de Botton definira (svoju) psihologiju pisanja s kojom bi se moglo identificirati: Mnogi pisci su depresivni, a ja sam skloniji tjeskobi i melanholiji. Oduvijek sam imao mnogo živaca i stalo mi je da iskoristim svaki dan. Neobično je kod pisanja to što nikada ne znaš kad radiš. To me frustrira do srži jer se volim držati strukture. Biti pisac znači da nikada ne radiš dovoljno i to je jedna vrsta mučenja. Stvarno, zašto se mučiti, u ime čega, za koga? Motivi su često u sferi iracionalnog. Ono što je racionalno i poticajno, glasi: Pišem, dakle, postojim kao slobodan čovjek; pišem, dakle, uspoređujem; pišem, dakle, želim živjeti u boljem svijetu.
Raste broj pisaca, jer za pisanje nije potrebna diploma, certifikat, pisanje je zanat kojeg se ne treba učiti. Uostalom, prilika čini lopava. Prilika je na svakom smartphoneu i laptopu. Pisanje je dostupno kao zrak za disanje. Hiperprodukciji instantnih pisaca svjedoče potrošači medijskih proizvoda. Ponuda pisaca i rezultata njihovg rada pretvorila se u pravi medijski pijac. Poznajem najmanje stotinjak Brođanki i Brođana koji pišu i objavljuju po mjesnim medijima: županijskoj televiziji, tri lokalna radija, jednom papirnatom županijskom glasilu, više news i drugih portala, nekoliko novinskih i tv dopisništava. Među pisce možemo unijeti i blogere, fejsbučare i ostale na društvenim mrežama, pa čak i komentatore ispod tekstova na portalima. Tisuće brodskih pisaca, kako to blogeri vole reči, svakodnevno ostavljaju svoj trag, javni trag o sebi posredstvom sredstava komunikacija. Tisuće spisateljskih glava cijede svoj mozak, izlaze misli i lijepe se za papir i monitor, o svemu živom što im je u (mentalnom) vidokrugu. Izražavaju ljudi svoju osobnost. Nažalost ili nasreću, polovica od toga, minus dva-tri autora, je štetna, a polovica, manje dva-tri originalna spisatelja, beskorisna. To najbolje zna plemenita sorta rijetkih čitatelja koji razlikuju fino spisateljsko brašno od šrota kojeg svojim čekićima stvaraju amateri, priučeni mlinari medijskog štiva.
Sigmund Graff, njemački dramski pisac i novelist, napisao je veliku istinu: Jedna je od najčudnijih pojava što se zavaravamo da od ovisnih ljudi možemo očekivati neovisna mišljenja. Slavonski Brod je sjajan primjer samozavaravanja, na štetu kulture, dobrog ukusa i lišavanja osobne slobode. Htio bi neovisna mišljenja od plaćenika. Loša publika želi loše medije, a loši mediji su loši, jer im sadržaje pune loši pisci. Mnogi Brođani brkaju novinarsku drskost i smjelost, baš kao i političku. Ne razlikuju šarlatanstvo i kompetenciju. Pisci koji nemaju što kazati, to su oni koje možeš kupiti, drugi su preskupi, napisao je Lipmann. Međutim, neki su u Brodu toliko preskupi da ništa i ne pišu. Najbolji pisci su oni pisci koji pišu kao znalci svog posla. Takvih pisaca nema. Iako su im na raspolaganju portali kao poligoni za intelektualne vježbe s pokrićem u znanju i uspjesima, oni ih ne koriste.
Mladi Brođani su posebno razočarenje. Ispada da pišu uglavnom starci (nema zemlje za starce, ali ima medija za starce!). Vrijeme je za preokret. Mladi ljudi, ne plašite se! Ako ste čitali velike knjige, velike umjetnike, velike kolumniste, vi ste skoro spremni- biti pisci kritičari postojećeg. Čitanje je najbolji učitelj pisanja. Sve ostalo će vam pokazati urednici, posebno kako se talent i smjelost može vješto pretvoriti u izvrstan tekst.
Nije vrijeme za šutnju, jer šutnja je, napisao je Mirko Božić, presahli zdenac, žedni ljudi ga brzo napuštaju i hrle onom s vodom.
sbperiskop
Da je osamljenost posljedica prekomjernog pisanja, mogu osobno potvrditi nakon što sam samo na ovom portalu, u razdoblju od tri i pol godine, objavio oko 1 200 priloga. Previše se vremena mora provoditi u avanturističkoj potrazi za temom, u upornom i dovitljivom traganju za načinom davanja oblika tekstu, u raznovrsnom praćenju učinka obrade objavljenih članaka. Ipak, do osame se ne dolazi zbog ovog pretjerano namjenskog korištenja vremena i zanemarivanja nekih socijalnih relacija, već zato što istinsku posvećenost zanatu pisanja drugi ne mogu i ne žele pratiti u njegovoj biti – da je riječ o procesu otkrivanja svijeta u sebi i sebe u svijetu. Koga to zanima? Ne zanima ni prijatelje, ni nagovorene pisce isprekidanog daha koji su se (i ovdje) pokušali kratkotrajno iskazati i kazati što misle o ovom ili onom društevnom problemu. Dapače, svi nešto još i zamjeraju.
Engleski pisac Alain de Botton definira (svoju) psihologiju pisanja s kojom bi se moglo identificirati: Mnogi pisci su depresivni, a ja sam skloniji tjeskobi i melanholiji. Oduvijek sam imao mnogo živaca i stalo mi je da iskoristim svaki dan. Neobično je kod pisanja to što nikada ne znaš kad radiš. To me frustrira do srži jer se volim držati strukture. Biti pisac znači da nikada ne radiš dovoljno i to je jedna vrsta mučenja. Stvarno, zašto se mučiti, u ime čega, za koga? Motivi su često u sferi iracionalnog. Ono što je racionalno i poticajno, glasi: Pišem, dakle, postojim kao slobodan čovjek; pišem, dakle, uspoređujem; pišem, dakle, želim živjeti u boljem svijetu.
Raste broj pisaca, jer za pisanje nije potrebna diploma, certifikat, pisanje je zanat kojeg se ne treba učiti. Uostalom, prilika čini lopava. Prilika je na svakom smartphoneu i laptopu. Pisanje je dostupno kao zrak za disanje. Hiperprodukciji instantnih pisaca svjedoče potrošači medijskih proizvoda. Ponuda pisaca i rezultata njihovg rada pretvorila se u pravi medijski pijac. Poznajem najmanje stotinjak Brođanki i Brođana koji pišu i objavljuju po mjesnim medijima: županijskoj televiziji, tri lokalna radija, jednom papirnatom županijskom glasilu, više news i drugih portala, nekoliko novinskih i tv dopisništava. Među pisce možemo unijeti i blogere, fejsbučare i ostale na društvenim mrežama, pa čak i komentatore ispod tekstova na portalima. Tisuće brodskih pisaca, kako to blogeri vole reči, svakodnevno ostavljaju svoj trag, javni trag o sebi posredstvom sredstava komunikacija. Tisuće spisateljskih glava cijede svoj mozak, izlaze misli i lijepe se za papir i monitor, o svemu živom što im je u (mentalnom) vidokrugu. Izražavaju ljudi svoju osobnost. Nažalost ili nasreću, polovica od toga, minus dva-tri autora, je štetna, a polovica, manje dva-tri originalna spisatelja, beskorisna. To najbolje zna plemenita sorta rijetkih čitatelja koji razlikuju fino spisateljsko brašno od šrota kojeg svojim čekićima stvaraju amateri, priučeni mlinari medijskog štiva.
Sigmund Graff, njemački dramski pisac i novelist, napisao je veliku istinu: Jedna je od najčudnijih pojava što se zavaravamo da od ovisnih ljudi možemo očekivati neovisna mišljenja. Slavonski Brod je sjajan primjer samozavaravanja, na štetu kulture, dobrog ukusa i lišavanja osobne slobode. Htio bi neovisna mišljenja od plaćenika. Loša publika želi loše medije, a loši mediji su loši, jer im sadržaje pune loši pisci. Mnogi Brođani brkaju novinarsku drskost i smjelost, baš kao i političku. Ne razlikuju šarlatanstvo i kompetenciju. Pisci koji nemaju što kazati, to su oni koje možeš kupiti, drugi su preskupi, napisao je Lipmann. Međutim, neki su u Brodu toliko preskupi da ništa i ne pišu. Najbolji pisci su oni pisci koji pišu kao znalci svog posla. Takvih pisaca nema. Iako su im na raspolaganju portali kao poligoni za intelektualne vježbe s pokrićem u znanju i uspjesima, oni ih ne koriste.
Mladi Brođani su posebno razočarenje. Ispada da pišu uglavnom starci (nema zemlje za starce, ali ima medija za starce!). Vrijeme je za preokret. Mladi ljudi, ne plašite se! Ako ste čitali velike knjige, velike umjetnike, velike kolumniste, vi ste skoro spremni- biti pisci kritičari postojećeg. Čitanje je najbolji učitelj pisanja. Sve ostalo će vam pokazati urednici, posebno kako se talent i smjelost može vješto pretvoriti u izvrstan tekst.
Nije vrijeme za šutnju, jer šutnja je, napisao je Mirko Božić, presahli zdenac, žedni ljudi ga brzo napuštaju i hrle onom s vodom.
sbperiskop
