Naravno da ni u jednom trenutku nisam povjerovao u to kako bih mogao biti jedini koji je došao na ideju parafrazirati izreku francuskog filozofa Rene Descartesa Mislim, dakle jesam/postojim (Cogito, ergo sum) koju je objavio u djelu O metodi, u Kupujem, dakle jesam/postojim. Stoga sam i otvorio google, iz znatiželje provjeriti kod najobavještenijeg „bića“ u svemiru koliko autora i portala rabi isti Dscartesov smisao drugim riječima. Ipak, nisam očekivao da će na Mreži vrvjeti od ovog konzumerističkog slogana- Emo, ergo sum. Toliko je popularan da se transformirao u svjetovnu zapovijed s okusom religije, koja kao i svaka druga nudi vječni život posvećenicima.
Ispred supermarketa, velikih ulaza u potrošački raj, na ispaše za dvonožne životinje koje troše, ovih adventskih dana formirale su se takoreći kolone ljudskih stvorova kod kojih su identitet i egzistencija neodvojivi od kupovine stvari, namirnica s rokom trajanja, potrepština i drugih proizvoda, a čiju dostupnost omogućava trgovina i profit, njen pokretački duh kome su se zaputili na molitvu. Poput opsjednutih tek bi rijetki uočili poznanike, susjede, rodbinu… s blentavo ozarenim licima koja se sjaje od ponosa što pripadaju masi koja može kupovati koliko joj treba i na blagajnama definitivno uvaženo i platežno postojati. Većina onih koja je ulazila, ne primjećujući nikoga, bezglavo je gurala kolica od pola kubika kao uočljivi znamen potrošačkog ludila, kolica koja su vapila za ispunjavanjem njihove praznine upravo napravljene radi ispunjavanja, gomilanja dokaza kupovne moći, moći kontrole prostora prepunog gondola nakrcanih uvjetima postojanja. Kupci su kontrolirali prostor, a trgovci njihov život. Čovjek je nitko i ništa ako ne radi, ali još više, ako ne kupuje. I obratno. Vrijednost čovjeka određuje količina i, naravno, kvaliteta, kupljene robe. Tko ne može kupovati, taj danas i ovdje postoji, ali ne kao potpuni čovjek.
Među onima koji neumjereno kupuju da bi revno postojali, zapaženi su rekorderi, udarničko plemstvo kupovanja koje s punim kolicima pokazuje da postoje za petero, koji su do gepeka svoj automobila na prostranim parkiralištima gurali provijant u vrijednosti dvije-tri hrvatske mirovine koje primaju penzioneri s 40 godina staža. Zagledani u njihova pretrpana kolica mnogi su im zavidjeli na očitom postojanju, ispunjenom životu na način kupca, ostvarenim životnim ciljevima i uspješnim karijerama, a najviše su zavižali oni koji su kupovali tek šteke od šest mlijeka, deset kila krumpira, rajčicu u tetrapaku na akciji i naranče na ampere. Ulaz u potrošački raj takvima je bio ulaz u pakao suočavanja s istinom kako skoro ne postoje u svijetu gomilanja, zgrtanja i materijalističkog bivstovanja kako to zapovijeda crkva u potrošača. Njihovi roditelji su za iznos svoje mirovine mogli kupovali dovoljno da dostojanstveno postoje, a oni, za isti staž, mogu kupovati, pardon, postojati, dvostruko manje, što znači da jesu – poniženi i gladni.
Svi su ljudi braća, ali svi kupci i konzumenti nisu. Potrošačku nejednakost u doba kršćanske solidarnosti i konzumerističke stavove koji negiraju rođenje, život, djelo i uskrsnuće utjelovljenog Sina Božjeg, s oltara, na misama, kritiziraju i kritizirat će pretili svećenici, čije domaćice nakon obreda s vinom, pred njih, posebno u predblagdansko i blagdansko doba, stavljaju odojak s obligatnom jabukom (razdora?) u usta. Propovijedam, dakle postojimo, misle si oni.
sbperiskop
