Kapitulacija hrvatske, a u širem smislu regionalne ljevice, započela je još u predratnim godinama – naravno, nesposobnošću SKJ da se nosi sa virusima nacionalizama koji su navalili poput gljiva poslije kiše. U medicini dugo vremena nije bilo lijeka protiv viroza, i tek u novije vrijeme javljaju se antivirotici koji probleme rješavaju tek na palijativni, provizorni način; više ublažujući djelovanje virusa negoli izliječivši organizam od pogube. U zavisnosti od političkih i ekonomskih prilika, društvena zaraza ima sposobnost naizmjeničnog jačanja i pritajenja koje onda eufemistički nazivamo pobjedom demokracije. Avaj! Stanovništvo je imunije - okolnosti (trajuće na ovim prostorima dobro stoljeće) su pokazale - na glad, nestašicu, nasilne smrti, silovanja, paljevine i pljačke, negoli na djelovanje ovog virusa koji ima za sada neizlječivo svojstvo: zaražene prisiljava da sve ranije pobrojana zla smatraju normalnom manifestacijom, ukoliko su u korist vlastitog plemena. I dok se atentatori samoubojice umah ubijaju aktivirajući detonator eksploziva omotanog oko tijela, zaraženi narodi čine to mic po mic, na dulji rok, ne sluteći hoće li to djelovati vlastitom degeneracijom, istrebljenjem ili će božjim čudom ipak ozdraviti. Mora se reći da dragi bogo nije sasvim neutralan u toj dilemi plemena još duboko zaostalih u paleolitskoj fazi, već im šalje anđele – u obliku književnika, umjetnika, znanstvenika i drugih naprednih intelektualaca ili naprosto, dovoljno svijesnih članova društva, u pokušajima koji se jedan za drugim mahom razbijaju o čvrste ovojnice oboljelih mozgova većine – glasnike apokalipse.
Povremeno se učini kako su viđeniji članovi društva na putu ozdravljenja, koje bi za sobom povuklo nadu u oporavak cijjelog (pod)skupa bolesnika kojih su lideri. U vrijeme otvorenog nastupanja nacionalizma na hrvatsku političku scenu, jedan od njih je sasvim dobro primijetio kako je "HDZ stranka opasnih namjera". Od svega, ostala je samo sterilna konstatacija, poput Damoklova mača visjeti nad glavama državljana, nakon što se isti spustio na glave zaraženih sličnom mutacijom vlastite bolesti, s kojom su se prvi kao s neprihvatljivom različicom umah obračunali. Dotični konstatator, nakon kratkog trajanja svoje lucidnosti sam je obolio od spomenutog virusa, slabeći otpornost svojih navodno ljevičarskih sljedbenika, koji pred najnovije parlamentarne izbore u Hrvatskoj, maskirani zaštitnim imenom SDP (Seru Da Popizdiš) nastavljaju rastakanje društvenog morala, razblaženim opcijama nacionalizma, jedina svrha kojih je da ga u dobrano virusno nabrijanom društvu još više učvrste. Može li intenzitet većeg (HDZ) ili manjeg (SDP) smrada koji će se proširiti nakon izbora potaknuti ljude na proces samoozdravljenja? Pitanje za razmatranje u okviru neke SF storije. U međuvremenu, prisjetimo se niza činjenica koje ilustriraju kontinuirano podlijeganje ljevice djelovanju nadirućeg virusa, zbivanja koja su dovela umjesto njegovog odbacivanja, do golemog (samo)zadovoljstva društvenog tijela vlastitom bolešću.
Još dok je prosječni standard, za regionalnu većinu stanovništva u današnjim okolnostima bio nezamisliv, počeo je atak usmjeren na njihovu imovinu, sasvim besplodnim (sa stanovišta razumnih, uveliko razblaženih među gomilom bolesnika) raspravama o zajedničkom jeziku kojim svi štokavci regije pričaju, razumiju se, i dok nije prevladala boleština, pisci su kako tako imali pristojne naklade svojih djela. Konkretniji uvod u uzajamne obračune na lingvističkom polju bijaše eliminacija ćirilice iz javnog života, školskih programa, knjižnica (knjigocid), sve dok novorođenima nije postala nerazumljivija od kineskog pisma. I dan-danas "domoljubna ljevica" nije u stanju provesti zakone EU i paragrafe zapisane u vlastitom Ustavnom zakonu, glede uvođenja (i) bivšeg povijesnog hrvatskog pisma u mjesta s okljaštrenim srpskim stanovništvom! Nakon ćirilice, slijedila je degradacija ranijim ustavom (socijalističkim; a ta riječ u svijesti premnogih zvoni grozomornije od fašizma) zapisanom konstitutivnošću naroda koji je pisao njome. Jebi ga, što će ti narod, ako si se već riješio pisma kojim piše (doduše, u perfidno zamišljenom, upravo obrnutom rasporedu)! Pa su svedeni na ustavnu manjinu (nacionalnu), a daljnim razvojem situacije u korist pobjedničkog plemena i na "relikvije relikviarum Serborum" unutar državnih granica. Sve pod budno sklopljenim okom hrvatske ljevice. Evo primjera kako se pravda jezični purizam, u jednom tekstu koji se poziva na tradicije NDH:
"Jezično čistunstvo ili jezični purizam je stav da jezik treba djelovati bez stranih riječi. Održava se u težnji da se književni jezik, osobito njegov rječnik, približi idealu čistoće tako da se odstranjuju usvojene internacionalne riječi ili riječi iz jezika prema kojima je purizam upravljen u nekom vrjemenu....Vlasti u doba NDH su provodili jezično čistunstvo. Kao dobre primjere toga jezičnog čistunstva je činjenica da je vraćeno hrvatsko vojno nazivlje iz doba hrvatskog domobranstva do 1918., a koje je u doba Kraljevine Jugoslavije drastično izbačeno iz vojske i zamienjeno srpskim vojnim nazivljem. U 3. članku Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu stoji da se "zabranjuje davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, poduzećima, zavodima, društvima i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvješavati i postavljati javno bilo kakove nadpise, koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe".
Tekst koji bi veliki broj akademika, crkvenih "dostojanstvenika" i političara, i dan danas potpisao bez zadrške. I, u ratu – kad su na nas padale "ćirilićne granate" (a mi švercali iz inostranstva, engleske, njemačke, latinoameričke,...), ljevica je ostala šuteći pred "monumentocidom" – samo u Hrvatskoj uništenju oko 3000 spomenika antifašističkoj borbi. Naravno, sva "domoljubna ljevica“ je – baveći se uništavanjem pravoslavnih, plakala nad degradacijom "svojih" – katoličkih spomenika i crkava. Našla je, doduše, ponešto vremena za zamjenu zvijezda petokraka na čudom pošteđenim spomenicima, hrvatskom šahovnicom (grbom).
U međuvremenu, kako bi se sve to stavilo u okvire kakve takve zakonitosti uvaljene umu prosječnog hrvatskog intelektualnog selje, Saboru je obnovljeno ime u skladu sa "svijetlim tradicijama" koljačkog pokreta čija paradržava – u viđenju lidera poseljačenog intelekta pučanstva - "nije bila samo kvinsliška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”. Protiv koje se novovijeki „Gubec“ svim silama borio u partizanima, što je aposteriorno za sve osim njega, bilo konstatirano kao izdajstvo hrvatstva. Daklem, "socijalistički" Sabor Republike Hrvatske, mijenja 1997. ime u "Hrvatski državni sabor" – točno odgovarajuće Pavelićevoj tvorevini. Bez značajnijeg otpora ljevice, da bi ipak – eto, hvala bogu na nebesi – uspio doći do aktuelnog naziva "Hrvatski sabor". Mislite li da je to bila pobjeda ljevice koja je 2000-te inicirala ustavne promjene, u grdnoj ste zabludi, s obzirom da je upravo na inicijativu iste donesen poznati (urbi et orbi, sem hrvatskom narodu) falsifikat domoljubno zvan "Deklaracija o domovinskom ratu". (Gotovo) jednoglasno, upravo za vlasti "lijeve", Račanove koalicije! Promjene, kad narod svojom šupljoglavošću usvoji difamaciju antifašističkih tradicija na račun nacionalnih koje su bivale usvojene od fašista, marširaju poput nezaustavljivih rimskih legija, te je tako promijenjeno i vojno nazivlje uvođenjem onog usvojenog za NDH, a sve pravdajući kako je to stvar hrvatske tradicije koja kao nema veze sa zločinima ustaških fašista. Kao što Reichsmarka nema veze sa zločinima nacista, pa je nakon poraza Trećeg Reicha ostala (do uvođenja Eura) njemačka platežna jedinica; ili sam nešto pobrkao? Time dolazimo do slavne kapitulacije – pod budnim okom preveslane ljevice, i potonje nezainteresiranosti da se stvar ispravi – hrvatske krune, u korist životinjice koja se politikom nikada nije bavila. Ali je u njoj bila nebrojeno puta prizivana. Kune. I to one hrvatske. Točnije, HRK – trenutne obračunske valute unutar Republike Hrvatske. Kako je sve što miriše na Jugoslaviju, Srbe i ine narode i narodnosti nekad skupne države smrdilo više od spomenute živuljke, tijekom razdruživanja (kako je proces nazvan) postepeno je ukinut dinar (platežno sredstvo SFRJ, ime koje se koristi u bar još deset država svijeta) u korist "hrvatskog dinara" (na kojem su se kojekakvi rajići obogatili), da bi 1991. jednoglasno(?) tada još uvijek Sabor Republike Hrvatske donio svoju "čuvenu" odluku:
"Već 30. kolovoza 1991. Komisija za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske, pod predsjedanjem akademika Dalibora Brozovića, donijela je odluku da se hrvatski dinar u pogodnom trenutku zamijeni hrvatskom krunom, s podjelom na sto banica, te je u Narodnim novinama broj 71 od 23. prosinca 1991. (isti dan kad je u optjecaj pušten hrvatski dinar) objavljena Uredba o Narodnoj banci Hrvatske gdje se navodi:
Članak 34.: Novčana jedinica Republike Hrvatske je „HRVATSKA KRUNA”, koja se dijeli na sto „BANICA”
Članak 36.: Novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske. "
Kako je "iznad Sabora samo Bog" a njegov identitet je vrlo dvojben, pojavio se u obliku ustaškog ministra Gojka Šuška koji je u sprezi sa svojim ekspartizanskim gazdom - u potaji, mimo odluke parlamenta - u inozemstvu štampao hrvatske kune (HRK)! I onda, to uvalio tadašnjima budaletinama hrvatskog Sabora, pozivajući se na zvjerke (kune), njihovo krzno, vjekovnu tradiciju – što su lakovjerni progutali i prije no im je iz guzice pristiglo u mozak. No, činjenica je očita: platežno sredstvo imenom kuna nikada – sem za zločinačke NDH – nije postojalo u hrvatskoj povijesti! Da, rečena zvjerka je krasila novčnicu, ali sasvim drugog imena – banovac! (1, 2). Ljevica, sva u čudu što se ipak iznad "nebeskog Boga" pojavi jedan u ljudskom obličju (a od takvog licemjerni vjernici i nevjernici podjednako strahuju, jer ih zna najkraćim putem dovesti u nebesa), do danas bez primisli – koje ako su s početka i postojale - koristi ovu hrvatsku "reichskunu". Tradicija je tradicija, ma bila i zločinačka, a valja priznati da se na nju pozivaju čak i mnogi neznalački, ne previše nacionalistički raspoloženi numizmatičari.
Religija, licemjerno potisnuta za bivše države od većine nazovivjernika, postala je novo jednoumlje, koje – razumije se – malo kome pada na pamet deklarirati kao takvo. Vratio se bogo iz partijskih redova tamo gdje mu je i mjesto – na nebesa i u smušene glave svoje pastve. Mada formalno proklamirana sekularnom (uostalom, kao i proklamacija o antifašističkim temeljima!), država je uvela vjeronauk u škole, sklopila četiri međunarodna ugovora sa Svetom stolicom čije financijeske obaveze (skoro milijardu kuna godišnje) nazivno podmiruje budžet, a praktično svi građani – vjernici sviju vjera i ateisti. "Crkvi u Hrvata", zauzevši privilegirano mjesto među priznatim vjerama, vraćaju se (tko zna kako) od nemila do nedraga priskrbljena dobra (dok je građanima oduzeto društveno vlasništvo), pa ipak – mada u postotku od 86% po konfesionalnoj zastupljenosti stanovništva - službeni kler se žali da je skupa sa pastvom diskriminiran! I dok među biskupima (kao i među akademicima) bujaju NDHaški sentimenti, izraženi pozivanjem na puristički jezik ili uvođenjem u vojnu službu obaveznog, tobože tradicionalnog hrvatskog pozdrava "Za Dom spremni", navodno postojećeg i u operi najdražoj srcu hrvatskih nacionalista koji je nikada nisu ni čuli (što se iščitavanjem libreta odmah demaskira kao laž). Ne samo da politička ljevica manje-više ne trza na takve pojave, a kamoli da ih nastoji spriječiti, već i njihovi najviši kadrovi prisustvuju proslavi 10.travnja ili otvaranju spomenika u čast bojni ustaškog imena, potom još šaljući vijence na spomenuti datum. Uz obavezno prisustvo visokorangiranih svećenika i šutnju službenog Kaptola. Sve to, dok je i od ljevice odavno zatajeni književni i društveni bard pravog, ljudski dostojnog ljevičarstva odavno konstatirao:
„Religija, to ustrajno nastojanje vlasti za zaslijepljivanjem bezazlene lakovjernosti, oprobana i rafinirana metoda koja izaziva opasni gubitak pamćenja, i tako, blagouspavljujući senzibilitet, stvara od mozga gluhonijemu, hipnotiziranu smjesu. Religija, to je virtuozno i znalačko baratanje protokolarnim, mandarinskim trikovima blistavih ceremonija, ali istodobno i unosnih karijera.“
I još, dobro je spomenuti:
„Sve Religije ratuju. Sve ratujuće Religije su antireligiozne. A kako nema ni jedne koja ne bi bila ratujuća, ni jedna od njih, prema tome, nije religiozna.“,
prisjetivši se blagosiljanja topova, brodova i svekolikog oružja, od strane svećenika sviju zaraćenih strana, za proteklog rata.
Dok se zločini ustaša relativiziraju (uostalom, kao posvuda po regiji oni vlastitih zločinaca) glupom frazom "zločin je zločin" – ne razlikujući uzrok i posljedicu, te svako oduzimanje života implicitno svrstavajuć tako pod zločin (možda i ono što počiniše "branitelji"?) - klečanjem upravo "ljevičarskog" premijera na Bleiburgu (jasno da ni ovdje biskupi ne nedostaju!) relativiziran je i sam Jasenovac! Nevoljkost sudstva da i pod "lijevim" vladama sudi optužene za ratne zločine u poslijednjem (ali ne i zadnjem?) ratu, oslobađanje ratnog zločinca koji zajebava vlasti slikanjem uz "Adolfovo vino" i osnivanjem stranačke "vojske" u crnim uniformama – koja učas preraste i u pravu zločinačku bojnu, poput BOB-a (Branimirove osječke bojne) – propadanje niza optužnica protiv najgorih vrsta privrednog kriminala (sve to za vlasti "lijeve" koalicije) uz pravdanje kako je sudstvo nezavisno, diskvalificira ljevicu više od svih "figurativnih" (što naprosto znači da su mišljeni samo za zavaravanje birača) predizbornih programa i obećanja koje su u praksi izdali. Položaj radnika i umirovljenika, najnovije predizborne kupovine glasova kojekakvim bonovima, božićnicama, povećanjem plaća liječnicima, itd..., ni ne spominjemo. S tim povezano, interesantno se osvrnuti na vitlanje – ne samo u Hrvatskoj, već posvuda u zapadnim (kvazi)demokracijama – takozvanom trodiobom vlasti, gdje su zakonodavna, izvršna i sudska navodno nezavisne! Nezavisne, od koga i što to točno znači? Nijedna vlast ne može biti nezavisna od zakonodavne (parlamenta, Sabora), s obzirom da je "samo Bog iznad njega“, jer ona propisuje moduse vladanja ostalih stupova vlasti. Stvarna nezavisnost sudstva u praksi bi značila da pijani, nesposobni, korumpirani, politički opredjeljeni i ina gamad među sudijama (uz, svakako, i poštene među njima) – počevši od najnižih sudova pa sve do Ustavnog – mogu činiti što im volja, podložni samo unutrašnjoj ali ne i kontroli cijelog društva! No, svojevoljno igranje pravde navodno nezavisne sudske vlasti u osnovi ima (ma samo i teorijska) ograničenja. Jer, s čega su u protivnom potrebni ministarstvo pravde sa svojim misnistrom i parlament, nego da interveniraju u slučaju nezakonitog ponašanja "nezavisnih" stupova vlasti? Daklem bi se svaka konačna odluka sudstva – pod pretpostavkom da se ustanovi njena nezakonitost – mogla pobijati na samom izvoru zakona kojima se ta vlast rukovodi. U Saboru, tj u parlamentu – ako izostavimo revolucionarne sudove po ulicama koji mogu dijeliti i pravdu, ali i nepravdu istovremeno. Hrvatska ljevica i na tom polju, uočivši (a sasvim sigurno je, jer nije baš blesava) blagorečeno, manjkavosti hrvatskog pravnog sustava ismijavanog i u svijetu, ništa bitno nije učinila da se izmijeni u korist svih građana.
Naprosto treba konstatirati ne samo da je hrvatska ljevica jalova, nego da je i nema – jer ono što se usudi dičiti tim imenom pred svojom priglupom biračkom bazom nesposobnom od virusne groznice uočavati, zaključivati i djelotvorno djelovati na promjenu stanja, i nije ljevica nego igrač s klupe kapitalističkog sustava, koji povremeno ulazi i u prvu momčad ostvarivati njegove (i vlastite) interese. Prodajući muda pod bubrege, kleronacionalistički fašizam razrijeđen domoljubnim floskulama - kao autentičnu ljevicu! S obzirom da prijetvornost i laži manje trpim od jasnog izražavanja stavova – kao što to čini Karamarkova gomila nacinalističkih fanatika, od ekstremnih "domoljuba" do ekstremnih fašista - s obzirom da u drugom slučaju jasno znaš tko i kakav ti je protivnik, što od njega očekivati i kako se boriti (od parlamenta, preko ulice do – ne daj bože - šume), uskratit ću glas navodno "lijevoj koaliciji" na predstojećim izborima. Mislim da treba uništiti i zgaziti do nivoa tla obje – i desne i lijeve - skupa sa predvodnicima, HDZ-om i SDP-om! U društvu koje se licemjerno poziva na moral i etiku, uskraćivanju mog glasa ponajmanje će utjecati ekonomija. Čak i bistriji slojevi stanovništva opravdat će svoj glas SDP-u biranjem manjeg zla, no jesu li oni uopće svijesni da takvim načinom osiguravaju vječnu oscilaciju države izmeđ dva neprobojna zida – većeg i manjeg zla! Dok se šačica predratnih komunista usudila suprotstaviti najmoćnijem vojnom savezu svog vremana i njegovim domaćim kvislinzima, lijeve koalicije i uz veliku podršku na parlamentarnim izborima nemaju hrabrosti (ili volje, ili im nije ni stalo) suprotstaviti se većem zlu, da bi makar prividno svoje prikazali u vidu dobra. Useru se u gaće od same primisli da to učine, jer im "fale muda" (zanemarujući dobrohotno dil među barabama svih prividnih političkih orijentacija). Stoga i Milanović preuzima retoriku zla protiv kojega se navodno bori, urla po stranačkim skupovima domoljubne fraze, vitla zastavama, potkupljuje stanovništvo i umjesto doslijedne detuđmanizacije društva priziva pokojnika u nekoj „mekoj opciji“, kako bi i iduće četiri godine mogao činiti isto. Urlati na skupovima, vitlati zastavama i potkupljivati birače, pa tako ad infinitum.
A stvar je više no jednostavna za moralne jedinke. Traži se čovjek koji će napraviti čistac u svojim redovima, reorganizirati stranku u skladu sa humanom etikom, odrediti se čvrsto između rada i kapitala, ne na riječima podržavajući jedne a u praksi druge, jasno, glasno i djelotvorno razračunati sa nacionalizmom, klerikalizmom i elementima fašizma, državu stvarno struktuirati u građansku, sa jasnim, provedivim i kontrolabilnim elementima trodiobe vlasti, i shvatiti da je rad primaran. Ne samo da je rad stvorio čovjeka, već je stvorio i kapital, koji u rukama pojedinaca postaje oružje protiv njegovih stvaralaca. U vanjskoj politici opredjeljujući se isključivo za neopredjeljenost i miroljubivu suradnju i koegzistenciju, izvan svih vojnih saveza koji ne smiju biti "conditio sine qua non" ulaženja u bilo kakve ekonomske ili političke asocijacije; s istokom, zapadom, sjeverom ili jugom – sasvim svejedno. Koji će uspjeti skretanjem politike sa zabludjelih krivina na moralni put obnove društva i njegovih građana, privući iste da daju glas takvoj opciji, sve ostale zauvijek strpavši na društvene margine. Jednom riječju, traži se „Tito 21. stoljeća“. Pa, kad se nađe, onda možda i ekonomiji krene na bolje (mizerni rast poslijednjih mjeseci tek je interferencija oporavljanja EU od krize i uspješne turističke sezone, a ne uspjeha u rastu proizvodnje, zapošljavanja, BDP-a i drugih relevantnih ekonomskih faktora). Nažalost, hrvatski (i regionalni) državljani, koliko god na riječima davali prednost duhu pred materijom, u praksi se opredjeljuju za prednost prizemne tvari (potrošački mentalitet) pred etikom, sveđ se istovremno moleći svom bogu da ih primi u raj. Svojim životima ništeći kako je "Lakše... devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje", kao i "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" te ostale besjede na gori, hrvatski katolici u većini se opredjeljuju za njih realno bitnije stvari, pokazujući da sasvim dobro uz vlastito, trpe i licemjerje vlasti koju su izabrali. Bila ona teistička ili ateistička, svejedno, no ova o čijoj se sada koži radi svakako nije ljevičarska!
Socijaldemokracija, kao kompromiserski prirepak kapitalizma, mrtva je kao i sistem kojeg ostvarenju se prikrpila, sam još to ne znaju – živi mrtvaci. Sem za one Hrvate koji je doživljavaju kao "socijalnu demoKroaciju" – iliti "hrvatsko milosrdno društvo". Zašto je tome tako? Socijalisti i komunisti su uvijek socijaldemokrate uzimali kao izdajnike radničkih ideja, sklone kititi se parolama radničkih prava i pacifizma (dok im koristi), u praksi prodajući oružje na sve strane, sudjelujući u inostranim sukobima i pružajući usluge bespravnim postupcima zainteresiranih obavještajnih službi svojih gospodara (CIA i društvo). Pravdajući - a žalosno da se to prima kod klase koja bi trebala biti najzainteresiranija za dijametralno suprotno postupanje – doprinosom ekonomskom prosperitetu zemlje. Na tuđoj krvi. Klasa je sociološka struktura, stvorena od materijala na raspolaganju – evolucijskog prosjeka – pa može li biti drukčije? Sudbinu socijaldemokracije antipicirao je još Engels, davne 1891. godine u "Kritici Erfurtskog programa". Kako navodi Eric Hobsbawm u knjizi "Kako promijeniti svijet":
"S druge strane, Engels je bio i te kako svjestan opasnosti oportunizma – "žrtvovanja budućnosti pokreta radi njegove sadašnjosti" – i trudio se zaštiti stranke od takvih iskušenja podsjećanjem, štoviše, sistematiziranjem osnovnih doktrina i iskustava onog što se tada već počelo nazivati "marksizmom", ističući potrebu stvaranja "socijalističke znanosti", ustrajanjem na suštinski proletarijatskoj bazi socijalističkog napretka i posebice utvrđivanja granica izvan kojih su politički savezi, kompromisi i programski ustupci s ciljem ishođenja podrške glasača nedopustivi. Međutim, to je pridonijelo – suprotno Engelsovim nakanama – posebice u njemačkoj stranci, širenju jaza između teorije i doktrine na jednoj te stvarne političke prakse na drugoj strani (zov novca i gluposti jači je od svake doktrine!). Kako danas možemo vidjeti, tragično je da su u Engelsovim poslijednjim godinama života njegovi lucidni, realistični i često izvanredno oštroumni komentari konkretne situacije u pokretima utjecali ne samo na njihovu praksu nego su i osnažili opću doktrinu koja se od njih sve više odvajala. Njegovo se predviđanje pokazalo i te kako točnim: "Sve to može završiti samo tako da stranka iznenada, u trenutku odluke, neće znati što treba raditi, da postoje nejasnoće i nesigurnosti oko najpresudnijih točaka jer se o njima nikada prije nije raspravljalo?".
S tim u vezi, prisjećam se više puta javno postavljenog pitanja socijalistima, komunistima i socijaldemokratima sviju vrsta, na koja nikada nije bilo odjeka, valjda ih smatrajući glupima, a najvjerojatnije jer nemaju suvisle odgovore. Engelsovo upozorenje, kombinirano sa Marxovim, kako se učešće proletarijata u pokretima nacionalnih oslobođenja (koje je podržavao) ne smije iscrpiti njihovom pobjedom kao krajnjim ciljem – jer to i nije krajnji cilj radničkog pokreta – bjelodano ukazuje na oportunizam hrvatske socijaldemokracije (SDP-a), kao eufemističkim izrazom za izdaju programskih načela, a time i radničke klase u cjelini. Jedino što je još preostalo, je hipnotički učinak Internacionale (kad su se uopće usudili ponovno je svirati) bez ikakvog efekta sem zamagljivanja potonuća nekoć naizgled nepotopivih ideja. Mora se priznati da su programska načela jugoslavenskih komunista bila doslijednija u poštivanju spomenutih upozorenja, dok i njih nije zahvatila disipacija i degradacija uzrokovana pojavom unutrašnjih nacionalističkih oportuniteta. Jeli to čudno, kad se samo u Hrvatskoj više 90000 "komunista" – etičkog otpada koji je svoje interese nalazio pod skutom Partije – preko noći prešaltalo u nacionalšovinističku "stranku opasnih namjera“, svijesnih da svoj egoizam nadalje moraju upražnjavati u dijametralno oprečnim idejnim (materijalnim!) stremljenjima?
"Najveća baština koju su (klasici marksizma) ostavili svojim nasljednicima bila je čvrsto načelo da se zemlje i pokreti narodnog oslobođenja ne smiju smatrati ciljevima po sebi, nego samo u odnosu na proces, interese i strategije svjetske revolucije." (Hobsbawm, ibid)
Promatra li se raspad Jugoslavije u smisli "pokreta narodnog oslobođenja" naroda koji su je tvorili (što je vrlo diskutabilno, u svjetlu dva prevladavajuća nacionalšovinizma koji bijahu detonator razaranja), očito je da nastala euforija među njima – a posebno radničkim i pseudoradničkim strankama (SDP) – nije nego dokaz izdaje osnovnih programskih načela. Podršku takvom viđenju daju i vojna industrija, sudjelovanje u inostranim vojnim operacijama, pristupanje sve fašistoidnijem NATO paktu, primjena liberalnokapitalističkih ekonomskih načela diktiranih iz Bruxellesa, predizborno potkupljivanje glasača, nuđenje koalicijskog sporazuma svakovrsnom šljamu koji pod milijunskom kaucijom izvan zatvorskih zidina nastavlja "jebati narod u mozak", neodređenosti spram mogućeg koaliranja sa fašističkom strankom ratnog zločinca koji također vrši "spolne radnje" u mozak cijelom pravosuđu (koje ga je i oslobodilo) i društvu, nuđenje koalicije bivšoj premijerki (Kosor) protiv čije su politike (kao opozicija) imali u Saboru cirkusantske, estradne nastupe, itd - sve to osnaženo spoznajama o već postojećim lokalnim koalicijama sa strankama izrazito nacionalističke ili fašističke orjentacije, a samo zbog sudjelovanja u vlasti - stvar bi trebala biti jasna. Onima kojima jeste.
Eto, da se našalimo, još su pred skoro stoljeće i pol, klasici marksizma iznijeli dovoljno razloga zašto na predstojećim hrvatskim parlamentarnim izborima ne treba glasati za SDP i šareno društvo koje okuplja. Dakako da to ne znači dati glas davno deklariranom konglomeratu krajnjih nacionalšovinističkih konzervativaca i neoustaša predvođenih HDZ-om, već primarno - vlastitoj pameti. Mada bi, po mišljenju autora, vlada ovih drugih, sa restrikcijama koje obećavaju nametnuti društvu, više učinila za porast političke svijesti hrvatskih građana od bilo koje aktuelne socijaldemokracije. "Bomo vidli, rekli bojo slepci", i vođeni uputama još većih slijepaca krenuti prema glasačkim kutijama. Sve što izaberu, i više će nego zaslužiti. Ostavite nadu svi koji ulazite ili ne ulazite u glasačke kabine – hrvatska povijest prilično jasno upozorava naivne čudoljupce. U "Hrvatskoj književnoj laži", najveći hrvatski pisac svih vremena, jasno je – onima koji su sposobni shvatiti u širem značenjskom i vremenskom kontekstu – demistificirao kvazidemokratske politikante koji bi se prikazali kao opcija lopovima i šovinistima još većeg kalibra od njihova:
"Što hoće ti nacionalni heroji u tom literarnom magazinu i, tko su ti današnji razarači, koji su pod staru zgradu podmetnuli papirnate bombe, te je razaraju i grade novi hram, beo i mramoran. Nisu li to obnemogli beletristi, koji se po svojim literarnim elipsama gibaju, kao ugasle zvezde ustrajnošću mrtve materije? Nisu li to govornici, političari i journaliste, koji svi kao stado jure pod stegom na kome je velikim pismenima ispisano: „Sancta Mediocritas".
A hrvatski politički i društveni prosjek sve je drugo no zlatan. Odgovor je samo jedan: žele priliku – i jedni i drugi (SDP i HDZ) skupa sa svojim trabantima – da nastave iskorištavati narod od mjesta gdje su trenutak stali, ograničeni pseudodemokratskim obavezama raspisivanja parlamentarnih izbora, zamagljujući oči naroda povicima "drž'te lopova"! Doda li se još citat iz "Zastava":
"Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.",
sasvim u korelaciji sa marksističkim shvaćanjem težnji (upravo opisanog) proletarijata, postaje jasnije zašto se Krležina socijalna (socijalistička) misao, uz one niza stvarnih nacionalnih (prvenstveno ljudskih!) veličina, nastoji na sve načine degradirati u očima javnosti, te iste prikazati primarno u striktno nacionalnom ruhu lišenom humane suštine (za znalce, bezspješno). A kad prosječni hrvatski (regionalni, ili bjelosvjetski) glasač to uspije shvatiti - a mnogo će voda i života proteći prije no on dosegne takav stupanj socijalne evolucije - birat će ljude koji će se boriti prvenstveno za njegovo ljudsko, a ne nacionalno dostojanstvo. Jer SDP to ne čini, neće ni imati moj glas bez obzira pobijedilo li veće, još veće ili najveće zlo. U poslijednjem slučaju možda narod ipak upozna suštinsku razliku između dobra i zla, između "figurativnih" programskih načela kojima se vabe naivni glasači i ozbiljnih analiza marksista. A dotle, tko ga je.. - nek' podnosi što si je sam izabrao!
