Kosovski boj je vjekovima svetinja za Srbe, Vukovar će to stoljećima biti za Hrvate, iako se u oba slučaja radi o izgubljenoj bitci sa različitim naknadnim posljedicama. Svetinje i mitove ne volim, iako su pogonsko gorivo za većinu – najveći dio populacije – nacionalista ma koje provenijencije, često nesvijesnih da njihovo domoljublje nije nego prikrivemi nacionalizam. Problematizirat ću nekoliko, nekima vrlo dvojbenih, stvari o Vukovaru, pa da izbjegnem (jalova posla) atribuiranje antihrvatom i svime što takvi zaslužuju – unaprijed ću reći i time se više ne baviti. U slučaju koji razmatram, nepobitne su dvije činjenice. Radi se o ratnom zločinu poboja ranjenika iz vukovarske bolnice i branitelja/”branitelja”, bez ikakvog suđenja, i o prisilnom raseljavanju stanovništva nakon pada grada. Nije se radilo o genocidu, što je potvrđeno presudom “Međunarodnog suda pravde” (ICJ) u uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. Sve ostalo je podložno itekakvom propitivanju, za što većina pripadnika ove i idućih, nacionalizmom nafiksanih generacija Hrvata naprosto nije sposobna. Dok kroz kaljužu nacionalizma jednom u budućnosti ne proklija istina. Bavit ću se samo razmatrenjem dviju činjenica, koje su živućim generacijama zamagljene pozivanjem na razaranja, žrtve, svetinje i ine realne ili smišljene “činjenice” o kojima se namjerno ne daju podaci u javnost, mada su sasvim sigurno poznati onima koji ih taje. Iznošenje fakata i problematiziranje stvari ne znači i pomanjkanje pijeteta prema nevinim žrtvama i njihovim najmilijima.
Pođimo od toga da nijedan grad nije ni hrvatski, ni srpski, ni američki, ni nikaragvanski,…, već isključivo vlastitih stanovnika. Mada se on, stjecajem povijesnih prilika (recimo, pred otprilike četvrt stoljeća Vukovar se mogao atribuirati jugoslavenskim gradom) može nalaziti na ma kojem državnom teritoriju. Također, da grad ne čini ni teritorij koji zauzima, ni njegove zgrade već isključivo ljudi, bez obzira na fiktivnu i nebitnu etničku pripadnost stanovništva. Povijest je dinamična, i ako to shvatimo bit će nam jasno da se mijenja i etnička struktura (kome je to iole važno) stanovništva gradova. Kako Londona, Pariza, Berlina, New Yorka ili Jakarte, tako i Vukovara. Prema popisu iz (pred)ratne(?) godine Vukovar (sam grad, jer njega i posmatramo) je brojio 44639 stanovnika. Etnička struktura bila mu je (ograničavam se na Hrvate i Srbe):
Godina
Hrvati
Srbi
Ostali
1991.
47.2%
32.3%
20.5%
Među ostalima 9,5% zauzimaju Jugoslaveni, što je vrlo važno naglasiti, jer ih hrvatski ekstremisti apriorno svrstavaju u Srbe “prilagođene sustavu”. Daklem su, gledajući etničku strukturu, Hrvati za 5% do 15% premašivali srpsko stanovništvo. Kad je bivšu državu zahvatio nacionalistički ekstremizam – potaknut Miloševićevom politikom, ali bujajući napose i među Hrvatima, kosovskim Albancima i manje izražen među Slovencima, Vukovar je još bio u sastavu SFRJ. Prema srpskohrvatskoj Wikipediji:
“Bitka za Vukovar bila je 87-dnevna opsada Vukovara na istoku Hrvatske koju je provodila JNA, uz potporu paravojnih formacija Srbije, između 25.8. i 18.11. 1991. Prije Rata u Hrvatskoj ovaj barokni grad je bila prosperitetna, multi-etnička zajednica Hrvata, Srba i ostalih. Prilikom raspada SFRJ, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman su počeli slijediti nacionalističku politiku. 1990. izbila je oružana pobuna militanata Srba Hrvatske uz potporu srbijanske vlade i paravojnih formacija, koji su postepeno preuzimali sve više teritorija Hrvatske. JNA je počela intervenirati na strani pobune, te je izbio sukob u Slavoniji pred kraj proljeća 1991. Potkraj 8. mjeseca, JNA je započela potpuni napad na istoku Hrvatske, uključujući i Vukovar. Vukovar je branilo oko 1.800 lagano naoružanih vojnika Zbora narodne garde (ZNG) i dobrovoljaca, nasuprot 36.000 vojnika JNA i srbijanskih paravojnika koji su imali teško naoružanje i oklopna vozila. Tijekom bitke, topovski metci i čahure su ispaljene na grad stopom koja je znala doseći i do 12.000 čahura dnevno. U tom razdoblju, to je bila najžešća bitka u Europi od 1945., a Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata. Kada je Vukovar pao 18.11., stotine hrvatskih vojnika i civila je masakrirano a 31.000 civila je deportirano iz grada i okolice. Većina Vukovara je “etnički očišćena” od nesrpskih stanovnika te je potom grad priključen samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini (RSK). Nekoliko srpskih vojnih i političkih službenika, među njima i Milošević, je kasnije optuženo a u nekoliko slučajeva i osuđeno za ratne zločine tijekom i nakon bitke.”
To su fakti, ali – što stoji iza njih? Međunarodno priznanje RH sa strane tada priznatih (legalnih) svjetskih država datira od 11. decembra 1991. godine, bez obzira što su Hrvatska i Slovenija već ranije proglasile svoju nezavisnost. Daklem je JNA – kakva bila da bila, i štitila interese koje je štitila – u očima svjetske javnosti još uvijek bila legalna vojska, još uvijek legalne države članice UN. I prije početka opsade Vukovara od strane JNA, u njemu su se dešavali zločini nad srpskim stanovništvom (opširnije ovdje); jugoslavenska vojska imala je daklem opravdanje, drugo je pitanje dali etičko, za intervenciju. Tim prije što su se u njemu okupljale ilegalno naoružane paravojne jedinice.
“Ni sam Merčep nije se u tim vremenima libio govoriti o “leševima u Dunavu”. Neposredno nakon pada Vukovara u studenom 1991. je izjavio: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri”.
Vukovar je tijekom opsade od skoro tri mjeseca, branilo oko 1800 ljudi, i tu se javlja prva od dviju dvojbi koje razmatram, za sada bez odgovora. No, prije toga tek da usput spomenemo nedvojbena svjedočenja – i od samih branitelja grada, pa i hrvatskih vojnih zapovjednika – o tome da je grad zajedno sa svojim stanovništvom žrtvovan u ime rađanja hrvatske države (točnije, interesa razbijača stare i stvaranja nove države). O tome je moguće naći masu podataka na internetu, a ovdje spomenimo tek pismo Siniše Glavaševića (ovdje je originalni audio zapis) kojeg se perfidno koristi kao ikonu hrvatske žrtve prešućujući njegove optužbe protiv hrvatskih vlasti, a još perfidnije difamira njegovog sina koji shvaća tko je i što je bio njegov otac, nasuprot onih koji njegov lik eksploatiraju u svoje svrhe. Sam zapovjednik obrane grada Mile Dedaković – Jastreb svjedoči o nekim stvarima (vidi originalni audio zapis), a lako je pronaći i ina svjedočenja iz redova tadašnjeg vojnog i civilnog hrvatskog rukovodstva. Sam Jastreb bio je uhapšen od hrvatskih redarstvenika i brutalno mučen – pa i njegov nasljednik u obrani grada, Borković – nakon čega su se oba komformistički povukla u mirovinu prilagodivši se postojećem stanju stvari, i uglavnom zašutjela o stvarnim zbivanjima licemjerno se prepustivši struji koja još i danas vlada Hrvatskom. Obračun ekstremista sa nepoćudnim osobama iz najužeg vojnog, obavještajnog i civilnog vodstva, zaslužnih za nezavisnu državu, bez kojih bi je teško i bilo (Mesić, Špegelj, Manolić, Boljkovac, Degoricija, Dedaković, Perković, Mustač,…) slijedi poznatu matricu. Čim dotični progovore bilo o istini, bilo da počnu postavljati prava pitanja o prijepornim hrvatskim postupcima tijekom rata, naprosto ih se javno ekskomunicira kao udbaše, komunjare, četnike, jugonostalgičare,…, nezavisno od prethodnih zasluga koje su imali. Kor proustaških, nacionalističkih i šovinističkih privrženika u isti čas pruža podršku objedama, ne mareći za istinu niti doprinose naknadno optuženih. Napravit ćemo kratki iskorak, s namjerom da ukažemo kako bez hrvatskih komunista (koliko svijesnih to je sasvim drugo pitanje) ne bi bilo samostalne Hrvatske, a možda ni one u sklopu Jugoslavije:
– komunisti su obranili Jugoslaviju od fašista (kao vodstvo pokreta otpora)
– komunisti su zaslužni za priključenje Istre i Međimurja Hrvatskoj
– komunisti su zaslužni za definiranje hrvatskih granica identičnima današnjim
– Franjo Tuđman bio je istaknuti komunist i general JNA
– Tuđman je održavao kontakte (a možda i bio suradnik) s hrvatskim dijelom Udbe
– komunisti su mu već sedamdesetih godina dali pasoš za putovanje u inozemstvo
– komunisti su omogućili povratak političke emigracije u zemlju
– hrvatski komunisti su raskinuli veze sa SKJ
– hrvatski komunist su omogućili višestranačje
– vodeći hrvatski komunisti bili su članovi prve vlade samostalne države
– komunista je bio prvi premijer samostalne države
– hrvatski komunistički generali prešli su na stranu Hrvatske u potonjem ratu
– hrvatski komunisti su masovno prešli iz SKH u HDZ (to su zaista bile”komunjare”)
Sad se vratimo temi. Hrvatskom su se proširile priče, s namjerom da se ne samo optuži JNA već i cjelokupno srpski korpus (tako nacionalisti rade; za tuđe zločine krivi su svi pripadnici etnije kojoj pripadaju zločinci, dok su vlastiti zločini uvijek samo individualni, s imenom i prezimenom počinitelja – ali se do tih podataka smišljeno teško dolazi), kako je prije opsade Vukovara iseljeno svo srpsko pučanstvo grada, a oni – kakvi već gadovi svi Srbi jesu, u percepciji ekstremista – šutke su preko noći nestali. Opsada je mogla početi! Naravno da priča ne drži vodu, iz najmanje dva razloga: među građanima opsjednutog grada bilo je i Srba, a drugo – s obzirom na predopsadne zločine nad njima, jeli čudno da su nastojali što dalje otići iz takvog okruženja? Sem toga, cijela priča je u kontradikciji sa poratnim zahtjevima da “srpske komšije” prokažu zločince s Ovčare i otkriju masovne grobnice. Koje “srpske komšije”, ako su one navodno uhvatile maglu preko noći? No, nacionalističkim umovima logika je oduvijek bila manjkava. Promotrimo cijelu tu priču s diskursa nacionalističke logike: srpski nacionalisti gledali su poštedjeti vlastito ljudstvo te ga na vrijeme evakuirati, a hrvatski nacionalisti:
“‘Ja bih vas podsjetio, tamo je 2000 djece, što ćemo s tom djecom?’, pitao je Jastreb Tuđmana, a predsjednik mu je odgovorio sljedeće: ‘Ajde vi radite svoje. Idem ja vidit’ što je. Ne dolazi u obzir nikakvo izvlačenje’, poručio je Tuđman.”
Možda još strašnije od ovakvog rezoniranja čovjeka protiv kojeg je vršena istraga za ratne zločine, a danas mu se podižu spomenici širom zemlje i imenuje zagrebački aerodrom, je šutnja roditelja djece koja su slijedom predsjednikove odluke poginula, bila osakaćena ili doživjela psihološke traume. Poput Jastreba, i oni su se licemjerno predali matici hrvatske nacionalšivinističke struje, ili barem liniji manjeg otpora: “ne vrijedi se s rogatim bosti!”. Dali bi se mrtva djeca i ino civilno stanovništvo evakuirano – ovako bešćutnom, ciničnom i neljudskom odlukom – sa lica zemlje u podzemlje, složila, nadam će da će progoniti savjest njihovih najbližih sve do smrti.
“‘Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost’, pitao je Glavašević.”
Dolazimo sad do bitnog pitanja. Uz oko 21000 hrvatskih žitelja grada – zanemarimo li ostale nacionalnosti – pretpostavimo li da je čak polovica bila premlada ili prestara za obranu, kako to da je grad “branilo” svega 1800 branitelja? Kako se tekuća predsjednica države šepiri u vojnoj uniformi, nema razloga da tu ne ubrajamo i žene. Jesu li zaista stanovnici branili vlastiti grad ili to bijahu ubačeni ekstremisti, posebno s obzirom na poznate činjenice da se gradom gomilalo ilegalno nabavljano oružje još i prije njegove opsade. Interesantno (i sasvim iluzorno, s obzirom na one kojima to nije u interesu) bilo bi doznati podatke o prebivalištima 1800 branitelja Vukovara, u godini kad su gradom vođene borbe. Naime, spoznaja o tome dala bi odgovor na, mnogima nezamislivo provokativno i “antihrvatsko” pitanje: jesu li zaista Vukovarci voljeli svoj grad? Pitanje ne može biti ni hrvatsko ni antihrvatsko, samo nedostatak argumentiranog odgovora na njega legitimira one koji ga ne žele dati, već ga zaobilaze kojekakvim kvazidomoljubnim floskulama. U mom gradu nalazi se 74 spomen ploča hrvatskim braniteljima iz jedne od najmanjih županija, od čega je čak 13 poginulo u gradu na Vuki (usporedbe radi spomenimo da je na spomeniku poginulima tijekom 1.svjetskog rata svega 72 imena).
Ekstrapoliramo li razmišljanja na cijelu zemlju, sa županijama većima od autorove, postavljeno pitanje je više no opravdano. Ne radi se ovdje o tome jesu li dobrovoljci obrane Vukovara pohrlili tamo iz humanih ili ekstremističkih razloga (oba su rezultirala uništenjem grada) – konačno, i španski dobrovoljci su se okupljali širom svijeta u obranu Republike, ali bijahu manjina u odnosu na domaće, španjolsko stanovništvo. U pogledu Vukovara to je više negoli upitno. Prije no problematiziramo stvar, pokušajmo vidjeti jeli JNA imala ikakvo legalno (nisam rekao moralno) opravdanje za opsadu grada, sem već spomenutoga na početku – da je još uvijek bila legalna oružana sila međunarodno priznate države. Prema Članu 25 “Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu (uz IV Hašku konvenciju)”: “Zabranjeno je napadati ili bombardovati bilo kojim sredstvom nebranjene gradove, sela, naselja ili zgrade.”. Pravilo 37 “Običajnog međunarodnog humanitarnog prava” govori: “Usmeravanje napada na nebranjena mesta je zabranjeno.”. Neovisno od toga što se u vrijeme napada dešavalo, ovi članci odnosno pravila pružaju opravdanje za napad na Vukovar, s obzirom da nisu zadovoljene njihove pretpostavke, što rječito potvrđuje i 1800 njegovih naoružanih branitelja. Ne radi se ovdje o autorovom etičkom pravdanju napada, već naprosto navođenje činjenice koju je JNA mogla koristiti u vlastitom pravdanju opsade.
Ovo je njemački grad Dresden, nakon sravnjivanja sa zemljom od strane Savezničke avijacije, tijekom razdoblja od 13. do 15. januara 1945.:
“Kritičari su nakon rata tvrdili kako nije bilo stvarnog razloga za bombardiranje grada, tvrdeći kako on nije bio vojno središte, te da je odluka o bombardiranju donesena u trenutku kada je njemačka vojna sila već bila na koljenima, a ruska se armija približavala gradu s istoka. No vojni su izvori tvrdili kako je grad bio logističko središte za opskrbu njemačke vojske vrlo blizu linijama fronte, otkuda su Nijemci opskrbljivali svoje snage u borbama s Rusima.”
Poginulo je oko 25000 ljudi, civila, i nitko nije do danas optužen za ratni zločin. Grad očito nije bio branjen, jer logističlo središte znači naprosto središte opskrbe vojnih snaga – daklem, industrija koja radi za vojsku.
Slika prve žrtve nuklearnog napada od strane Amerikanaca; Hiroshima – iste 1945. godine:
Grad nije bio nikakav važan vojni cilj, a većinu stanovništva činili su civili. Mnogi kažu da je grad izabran upravo stoga što je do tada bio pošteđen razaranja, kako bi se vidjeli efekti djelovanja novog oružja. U to ime, na licu mjesta je poginulo oko 70000 stanovnika grada, a od posljedica radijacije u narednim godinama skoro 300 000. Stanovništvo ni slutiti nije moglo kolika im opasnost prijeti od jednog jedinog aviona (za koji su mislili da je izviđački) što nadlijeće grad.
“Izbor je pao na Hirošimu, prije svega zbog urbanističkog položaja grada. Procijenjeno je da će, zbog koncentrične arhitekture, bacanje bombe na Hirošimu rezultirati najvećim razaranjem.”
Nitko do danas nije suđen za ratni zločin, s obzirom da najveća svjetska velesila još uvijek nalazi “logička” opravdanja poboja civila, mada je Japan već praktički bio na koljenima. Mimo bilo kojeg međunarodnog prava, logika opravdanja izgleda ovako: da zaštitiomo naše vojnike prihvatljivo je ubijati protivnikove civile!
Vukovar, godine 1991. – nakon pada grada:
Jednako strašna slika, koja u prvi mah izaziva iste osjećaje poput prethodnih. Kao što ne postoji ljubav na prvi pogled, tako je potrebno i prvotne emocije smiriti i pokušati racionalno prići stvari. “Prema međunarodnim procjenama, u Vukovaru je stradalo oko 4000 hrvatskih žrtava, civila i branitelja, dok je na srpskoj strani poginulo oko 7000 ljudi.”. Dresden i Hiroshima razoreni su od Saveznika; sasvim je ludo tvrditi da je razaranje Vukovara izazvala samo JNA, mada s etičkog gledišta ona snosi najveću odgovornost, a s obzirom na vrstu naoružanja i najveći udio u razaranju. Naime, borbe su vođene u gradu, kuća za kuću, pa su valjda i braniteljski meci, granate i zolje također učestvovale u rušenju grada! Za zločine izvršene nakon pada Vukovara „Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije“ (ICTY) je donio neke presude. No, stižemo i do najstrašnije slike:
Pariz, nakon oslobođenja grada 1944. godine:
Zašto je ova slika najstrašnija, mada u odnosu na prethodne pokazuje praktički netaknut grad? Upravo zato što pred nas postavlja dilemu naznačenu na početku teksta: jesu li Parižani više voljeli svoj grad od Vukovaraca?
Martirij stanovnika Vukovara i njegovo sravnjivanje sa zemljom pravda se žrtvom grada kako “Hrvatska ne bi pala”, kako bi se uspjela organizirati za obranu i spriječila ulazak jugoslavenske vojske u Zagreb. Za to je žrtvovan jedan grad i 4000 što njegovih stanovnika, što branitelja – ne računamo li vojnike JNA i protjerano a što u logorima završeno stanovništvo. Za “domoljuba” dovoljan razlog da na njemu gradi stoljetni mit poput kosovskog, da se klanja svetinjama koje za ovog autor mogu biti zamijenjene samo istinom, a da se pritom ne omalovažavaju nevine ljudske žrtve. Nažalost, većini to danas nije jasno, niti će uskoro to biti dresurabilnoj populaciji “velikih Hrvata”. Ipak, radi manjine prisebnijih duhom, nastavimo razmatranje. Godine 1940. kada su engleske trupe tražile spas kod Dunkerquea uzmičući zajedno s Francuzima, ovi su 12. juna proglasili Pariz otvorenim gradom, što je značilo da ga ne namjeravaju braniti ni po cijenu da Francuska doživi poraz, kako bi spriječili njegovo razaranje. Što se i desilo, te je podijeljena na njemačku okupacionu zonu i Pétainovu kvislinšku Vichyevsku Francusku. Za cijelu zemlju je Pariz sa svojom kulturnom i umjetničkom poviješću i baštinom značio mnogo više negoli okupacija zemlje, za koju je sanjano da će kad-tad biti oslobođena. Nije samo za Francuze ovaj grad svjetla bio “svetinja”. Nakon nezaustavljivog napredovanja Saveznika, poslije invazije na Normandiju 1944. godine
“Hitlerova zapovijed bila je da se Pariz brani do posljednjeg čovjeka. Veliki mostovi grada bili su pripremljeni za rušenje. Hitler je izjavio, ako Pariz padne u neprijateljske ruke, da mora pasti u pepelu. Njemački zapovjednik Pariza… general pješaštva…Dietrich von Choltitz postavio je 20.000 vojnika u obrambeni obruč oko grada te je još oko 5000 vojnika u središte grada. Međutim, Choltitz nije htio uništiti tako lijep grad. Volio je njegov fizički izgled te kulturnu važnost. Bio je zaprepašten Hitlerovom zapovijedi da izravna grad. Nije mogao pojmiti da bi ga sudbina mogla navesti da baš on uništi Pariz.”
Grad je tako drugi puta tijekom rata proglašen otvorenim (nebranjenim), ovaj put od okupatora, s obzirom da je von Choltitz predao Pariz bez rušenja grada, poštedivši ga tako većeg materijalnog razaranja. Vratimo se mi Vukovaru i njegovim stanovnicima. Na neki način je s logičke strane shvatljivo (logika baš i ne barata s humanizmom) da neprijatelju grad koji osvaja ne znači ništa, ali njegovim stanovnicima? Ponavljam daklem pitanje: jesu li Parižani više voljeli svoj grad no Vukovarci svoj, uz veliku ogradu ovog autora koji smatra da su oni ustvari bili taoci 1800 ekstremista i politike hrvatskog nacionalističkog vodstva koje je njih koristilo, a grad žrtvovalo za vlastite (na ne hrvatske!) ciljeve.
Ne samo desni, veći i umjereni te lijevi mediji proglašavaju Vukovar “simbolom otpora i herojstva”, a širom zemlje skupljaju se donacije za nekovrsnu obnovu vodotornja izršetanog mecima i granatama (jel’ pada nekome na pamet zašto?), dok tu i tamo poneki stanovnici grada koje je stvarnost ranije od drugih privela pameti, radije traže otvaranje radnih mjesta nego njegovanje simbolike. Samo, mitomanima simboli više znače no ijedno radno mjesto – za njih (doduše prividno, jer to bijaše iz čisto koristoljubivih razloga) su i žrtvovali cijeli grad sa svojim stanovnicima, dok četvrt stoljeća nakon rata malo što žrtvuju za obnovu grada i humanog života u njemu. Mitovi se stvaraju za idiote, a oni se bezglavo razmnožavaju, polako umiru i još polaganije evoluiraju. I kosovskom mitu je trebalo stoljeća da se počne preispitivati u svjetlu zbiljskih događanja, pa je jasno da će potpuna (a ne parcijalna) istina o gradu na Vuki, još čekati i čekati dok ne proklija u mozgove bistrijih potomaka današnjih obožavatelja svetinja. One ne postoje, niti smiju postojati. Njihova je namjena spriječiti istraživanje objektivnih okolnosti, zauvijek zauzdati ljudsku spoznaju. Glavaševićeva optužnica jasno pokazuje zašto je to hrvatskim elitama u interesu. Prebrojimo li kriminalce u njihovim redovima koji se polako prikazuju javnosti u pravom svjetlu, postaje jasno zašto je Vukovar postao žrtva, još i više – tko i zašto je najprilježnije razbijao staru i stvarao novu državu ne pitajući za cijenu, jer su je za njega drugi ljudi plaćali. Vukovar je zaista žrtva, samo je pitanje dali svojom voljom ili je žrtvovan. Oni koji su ga žrtvovali sebi su naplatili, a Vukovar je za “nagradu” dobio naziv “grada heroja” i proglašen svetinjom u koju hodočaste ljudi, ni ne shvaćajući što se zaista, i zašto se tu zbilo. Dakako, osim stradanja nevinih koji su postali taoci višestranih interesa, a što se koristi kao krinka za “svetost” grada, da se spriječi daljnje istraživanje. Cijela istina oko Vukovara jednog će dana ionako izaći u javnost, dok je malobrojni već odavno znaju i iznose, samo im je glas prigušen “svetošću” koja u cijelom svemiru ne postoji. Gandhi je svojevremeno izjavio: “Istina je bog!”. Veća svetinja od nje nikome nije potrebna, ali – čista, cijela i nepatvorena istina, ne samo o Vukovaru već bilo kojem zbivanju u vasioni. Tko to nije sposoban podnijeti, ili je psihički bolesnik, ili ima nečistu savjest. S obzirom da je Glavaševićeva optužnica već skoro četvrt stoljeća poznata, upravo sve hrvatske vlade – od ratne do sadašnje – snose krivicu i odgovornost i za manipulaciju javnošću. Jednog dana, stići će to na naplatu i ja si onome koga zahvati bijes naroda. Za sada ga od njega ponajbolje i štite “svetinje”. I ljudi koji još nisu shvatili. Vukovar je žrtva (svijesna ili nesvijesna) a svakako nije svetinja. Svaki nevino poginuli (a napose ako je skončao kao taoc ekstremističke politike) svakako zaslužuje žaljenje i pijetet najmilijih, prijatelja i svih građana, ali to ne smije umanjiti ili čak zabraniti spoznaju fakata koji su doveli do tragedije. Sviđali se oni ili ne prethodno spomenutima. Oko Vukovara i njegove sudbine svakako postoje u Hrvatskoj (da ne idemo dalje) kontroverze, o čemu svjedoče ne samo neki linkovi iz teksta, već i svojevremeno razdvojene kolone sjećanja – razdvojene ne samo iz ideoloških već i iz interpretativnih (nažalost, manje) razloga. Jer, da ponovim, istina je jedini Bog. A ona će se kad-tad svakao doznati, unatoč mitomanima i njihovim stremljenjima.
sbperiskop
Pođimo od toga da nijedan grad nije ni hrvatski, ni srpski, ni američki, ni nikaragvanski,…, već isključivo vlastitih stanovnika. Mada se on, stjecajem povijesnih prilika (recimo, pred otprilike četvrt stoljeća Vukovar se mogao atribuirati jugoslavenskim gradom) može nalaziti na ma kojem državnom teritoriju. Također, da grad ne čini ni teritorij koji zauzima, ni njegove zgrade već isključivo ljudi, bez obzira na fiktivnu i nebitnu etničku pripadnost stanovništva. Povijest je dinamična, i ako to shvatimo bit će nam jasno da se mijenja i etnička struktura (kome je to iole važno) stanovništva gradova. Kako Londona, Pariza, Berlina, New Yorka ili Jakarte, tako i Vukovara. Prema popisu iz (pred)ratne(?) godine Vukovar (sam grad, jer njega i posmatramo) je brojio 44639 stanovnika. Etnička struktura bila mu je (ograničavam se na Hrvate i Srbe):
Godina
Hrvati
Srbi
Ostali
1991.
47.2%
32.3%
20.5%
Među ostalima 9,5% zauzimaju Jugoslaveni, što je vrlo važno naglasiti, jer ih hrvatski ekstremisti apriorno svrstavaju u Srbe “prilagođene sustavu”. Daklem su, gledajući etničku strukturu, Hrvati za 5% do 15% premašivali srpsko stanovništvo. Kad je bivšu državu zahvatio nacionalistički ekstremizam – potaknut Miloševićevom politikom, ali bujajući napose i među Hrvatima, kosovskim Albancima i manje izražen među Slovencima, Vukovar je još bio u sastavu SFRJ. Prema srpskohrvatskoj Wikipediji:
“Bitka za Vukovar bila je 87-dnevna opsada Vukovara na istoku Hrvatske koju je provodila JNA, uz potporu paravojnih formacija Srbije, između 25.8. i 18.11. 1991. Prije Rata u Hrvatskoj ovaj barokni grad je bila prosperitetna, multi-etnička zajednica Hrvata, Srba i ostalih. Prilikom raspada SFRJ, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman su počeli slijediti nacionalističku politiku. 1990. izbila je oružana pobuna militanata Srba Hrvatske uz potporu srbijanske vlade i paravojnih formacija, koji su postepeno preuzimali sve više teritorija Hrvatske. JNA je počela intervenirati na strani pobune, te je izbio sukob u Slavoniji pred kraj proljeća 1991. Potkraj 8. mjeseca, JNA je započela potpuni napad na istoku Hrvatske, uključujući i Vukovar. Vukovar je branilo oko 1.800 lagano naoružanih vojnika Zbora narodne garde (ZNG) i dobrovoljaca, nasuprot 36.000 vojnika JNA i srbijanskih paravojnika koji su imali teško naoružanje i oklopna vozila. Tijekom bitke, topovski metci i čahure su ispaljene na grad stopom koja je znala doseći i do 12.000 čahura dnevno. U tom razdoblju, to je bila najžešća bitka u Europi od 1945., a Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata. Kada je Vukovar pao 18.11., stotine hrvatskih vojnika i civila je masakrirano a 31.000 civila je deportirano iz grada i okolice. Većina Vukovara je “etnički očišćena” od nesrpskih stanovnika te je potom grad priključen samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini (RSK). Nekoliko srpskih vojnih i političkih službenika, među njima i Milošević, je kasnije optuženo a u nekoliko slučajeva i osuđeno za ratne zločine tijekom i nakon bitke.”
To su fakti, ali – što stoji iza njih? Međunarodno priznanje RH sa strane tada priznatih (legalnih) svjetskih država datira od 11. decembra 1991. godine, bez obzira što su Hrvatska i Slovenija već ranije proglasile svoju nezavisnost. Daklem je JNA – kakva bila da bila, i štitila interese koje je štitila – u očima svjetske javnosti još uvijek bila legalna vojska, još uvijek legalne države članice UN. I prije početka opsade Vukovara od strane JNA, u njemu su se dešavali zločini nad srpskim stanovništvom (opširnije ovdje); jugoslavenska vojska imala je daklem opravdanje, drugo je pitanje dali etičko, za intervenciju. Tim prije što su se u njemu okupljale ilegalno naoružane paravojne jedinice.
“Ni sam Merčep nije se u tim vremenima libio govoriti o “leševima u Dunavu”. Neposredno nakon pada Vukovara u studenom 1991. je izjavio: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri”.
Vukovar je tijekom opsade od skoro tri mjeseca, branilo oko 1800 ljudi, i tu se javlja prva od dviju dvojbi koje razmatram, za sada bez odgovora. No, prije toga tek da usput spomenemo nedvojbena svjedočenja – i od samih branitelja grada, pa i hrvatskih vojnih zapovjednika – o tome da je grad zajedno sa svojim stanovništvom žrtvovan u ime rađanja hrvatske države (točnije, interesa razbijača stare i stvaranja nove države). O tome je moguće naći masu podataka na internetu, a ovdje spomenimo tek pismo Siniše Glavaševića (ovdje je originalni audio zapis) kojeg se perfidno koristi kao ikonu hrvatske žrtve prešućujući njegove optužbe protiv hrvatskih vlasti, a još perfidnije difamira njegovog sina koji shvaća tko je i što je bio njegov otac, nasuprot onih koji njegov lik eksploatiraju u svoje svrhe. Sam zapovjednik obrane grada Mile Dedaković – Jastreb svjedoči o nekim stvarima (vidi originalni audio zapis), a lako je pronaći i ina svjedočenja iz redova tadašnjeg vojnog i civilnog hrvatskog rukovodstva. Sam Jastreb bio je uhapšen od hrvatskih redarstvenika i brutalno mučen – pa i njegov nasljednik u obrani grada, Borković – nakon čega su se oba komformistički povukla u mirovinu prilagodivši se postojećem stanju stvari, i uglavnom zašutjela o stvarnim zbivanjima licemjerno se prepustivši struji koja još i danas vlada Hrvatskom. Obračun ekstremista sa nepoćudnim osobama iz najužeg vojnog, obavještajnog i civilnog vodstva, zaslužnih za nezavisnu državu, bez kojih bi je teško i bilo (Mesić, Špegelj, Manolić, Boljkovac, Degoricija, Dedaković, Perković, Mustač,…) slijedi poznatu matricu. Čim dotični progovore bilo o istini, bilo da počnu postavljati prava pitanja o prijepornim hrvatskim postupcima tijekom rata, naprosto ih se javno ekskomunicira kao udbaše, komunjare, četnike, jugonostalgičare,…, nezavisno od prethodnih zasluga koje su imali. Kor proustaških, nacionalističkih i šovinističkih privrženika u isti čas pruža podršku objedama, ne mareći za istinu niti doprinose naknadno optuženih. Napravit ćemo kratki iskorak, s namjerom da ukažemo kako bez hrvatskih komunista (koliko svijesnih to je sasvim drugo pitanje) ne bi bilo samostalne Hrvatske, a možda ni one u sklopu Jugoslavije:
– komunisti su obranili Jugoslaviju od fašista (kao vodstvo pokreta otpora)
– komunisti su zaslužni za priključenje Istre i Međimurja Hrvatskoj
– komunisti su zaslužni za definiranje hrvatskih granica identičnima današnjim
– Franjo Tuđman bio je istaknuti komunist i general JNA
– Tuđman je održavao kontakte (a možda i bio suradnik) s hrvatskim dijelom Udbe
– komunisti su mu već sedamdesetih godina dali pasoš za putovanje u inozemstvo
– komunisti su omogućili povratak političke emigracije u zemlju
– hrvatski komunisti su raskinuli veze sa SKJ
– hrvatski komunist su omogućili višestranačje
– vodeći hrvatski komunisti bili su članovi prve vlade samostalne države
– komunista je bio prvi premijer samostalne države
– hrvatski komunistički generali prešli su na stranu Hrvatske u potonjem ratu
– hrvatski komunisti su masovno prešli iz SKH u HDZ (to su zaista bile”komunjare”)
Sad se vratimo temi. Hrvatskom su se proširile priče, s namjerom da se ne samo optuži JNA već i cjelokupno srpski korpus (tako nacionalisti rade; za tuđe zločine krivi su svi pripadnici etnije kojoj pripadaju zločinci, dok su vlastiti zločini uvijek samo individualni, s imenom i prezimenom počinitelja – ali se do tih podataka smišljeno teško dolazi), kako je prije opsade Vukovara iseljeno svo srpsko pučanstvo grada, a oni – kakvi već gadovi svi Srbi jesu, u percepciji ekstremista – šutke su preko noći nestali. Opsada je mogla početi! Naravno da priča ne drži vodu, iz najmanje dva razloga: među građanima opsjednutog grada bilo je i Srba, a drugo – s obzirom na predopsadne zločine nad njima, jeli čudno da su nastojali što dalje otići iz takvog okruženja? Sem toga, cijela priča je u kontradikciji sa poratnim zahtjevima da “srpske komšije” prokažu zločince s Ovčare i otkriju masovne grobnice. Koje “srpske komšije”, ako su one navodno uhvatile maglu preko noći? No, nacionalističkim umovima logika je oduvijek bila manjkava. Promotrimo cijelu tu priču s diskursa nacionalističke logike: srpski nacionalisti gledali su poštedjeti vlastito ljudstvo te ga na vrijeme evakuirati, a hrvatski nacionalisti:
“‘Ja bih vas podsjetio, tamo je 2000 djece, što ćemo s tom djecom?’, pitao je Jastreb Tuđmana, a predsjednik mu je odgovorio sljedeće: ‘Ajde vi radite svoje. Idem ja vidit’ što je. Ne dolazi u obzir nikakvo izvlačenje’, poručio je Tuđman.”
Možda još strašnije od ovakvog rezoniranja čovjeka protiv kojeg je vršena istraga za ratne zločine, a danas mu se podižu spomenici širom zemlje i imenuje zagrebački aerodrom, je šutnja roditelja djece koja su slijedom predsjednikove odluke poginula, bila osakaćena ili doživjela psihološke traume. Poput Jastreba, i oni su se licemjerno predali matici hrvatske nacionalšivinističke struje, ili barem liniji manjeg otpora: “ne vrijedi se s rogatim bosti!”. Dali bi se mrtva djeca i ino civilno stanovništvo evakuirano – ovako bešćutnom, ciničnom i neljudskom odlukom – sa lica zemlje u podzemlje, složila, nadam će da će progoniti savjest njihovih najbližih sve do smrti.
“‘Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost’, pitao je Glavašević.”
Dolazimo sad do bitnog pitanja. Uz oko 21000 hrvatskih žitelja grada – zanemarimo li ostale nacionalnosti – pretpostavimo li da je čak polovica bila premlada ili prestara za obranu, kako to da je grad “branilo” svega 1800 branitelja? Kako se tekuća predsjednica države šepiri u vojnoj uniformi, nema razloga da tu ne ubrajamo i žene. Jesu li zaista stanovnici branili vlastiti grad ili to bijahu ubačeni ekstremisti, posebno s obzirom na poznate činjenice da se gradom gomilalo ilegalno nabavljano oružje još i prije njegove opsade. Interesantno (i sasvim iluzorno, s obzirom na one kojima to nije u interesu) bilo bi doznati podatke o prebivalištima 1800 branitelja Vukovara, u godini kad su gradom vođene borbe. Naime, spoznaja o tome dala bi odgovor na, mnogima nezamislivo provokativno i “antihrvatsko” pitanje: jesu li zaista Vukovarci voljeli svoj grad? Pitanje ne može biti ni hrvatsko ni antihrvatsko, samo nedostatak argumentiranog odgovora na njega legitimira one koji ga ne žele dati, već ga zaobilaze kojekakvim kvazidomoljubnim floskulama. U mom gradu nalazi se 74 spomen ploča hrvatskim braniteljima iz jedne od najmanjih županija, od čega je čak 13 poginulo u gradu na Vuki (usporedbe radi spomenimo da je na spomeniku poginulima tijekom 1.svjetskog rata svega 72 imena).
Ekstrapoliramo li razmišljanja na cijelu zemlju, sa županijama većima od autorove, postavljeno pitanje je više no opravdano. Ne radi se ovdje o tome jesu li dobrovoljci obrane Vukovara pohrlili tamo iz humanih ili ekstremističkih razloga (oba su rezultirala uništenjem grada) – konačno, i španski dobrovoljci su se okupljali širom svijeta u obranu Republike, ali bijahu manjina u odnosu na domaće, španjolsko stanovništvo. U pogledu Vukovara to je više negoli upitno. Prije no problematiziramo stvar, pokušajmo vidjeti jeli JNA imala ikakvo legalno (nisam rekao moralno) opravdanje za opsadu grada, sem već spomenutoga na početku – da je još uvijek bila legalna oružana sila međunarodno priznate države. Prema Članu 25 “Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu (uz IV Hašku konvenciju)”: “Zabranjeno je napadati ili bombardovati bilo kojim sredstvom nebranjene gradove, sela, naselja ili zgrade.”. Pravilo 37 “Običajnog međunarodnog humanitarnog prava” govori: “Usmeravanje napada na nebranjena mesta je zabranjeno.”. Neovisno od toga što se u vrijeme napada dešavalo, ovi članci odnosno pravila pružaju opravdanje za napad na Vukovar, s obzirom da nisu zadovoljene njihove pretpostavke, što rječito potvrđuje i 1800 njegovih naoružanih branitelja. Ne radi se ovdje o autorovom etičkom pravdanju napada, već naprosto navođenje činjenice koju je JNA mogla koristiti u vlastitom pravdanju opsade.
Ovo je njemački grad Dresden, nakon sravnjivanja sa zemljom od strane Savezničke avijacije, tijekom razdoblja od 13. do 15. januara 1945.:
“Kritičari su nakon rata tvrdili kako nije bilo stvarnog razloga za bombardiranje grada, tvrdeći kako on nije bio vojno središte, te da je odluka o bombardiranju donesena u trenutku kada je njemačka vojna sila već bila na koljenima, a ruska se armija približavala gradu s istoka. No vojni su izvori tvrdili kako je grad bio logističko središte za opskrbu njemačke vojske vrlo blizu linijama fronte, otkuda su Nijemci opskrbljivali svoje snage u borbama s Rusima.”
Poginulo je oko 25000 ljudi, civila, i nitko nije do danas optužen za ratni zločin. Grad očito nije bio branjen, jer logističlo središte znači naprosto središte opskrbe vojnih snaga – daklem, industrija koja radi za vojsku.
Slika prve žrtve nuklearnog napada od strane Amerikanaca; Hiroshima – iste 1945. godine:
Grad nije bio nikakav važan vojni cilj, a većinu stanovništva činili su civili. Mnogi kažu da je grad izabran upravo stoga što je do tada bio pošteđen razaranja, kako bi se vidjeli efekti djelovanja novog oružja. U to ime, na licu mjesta je poginulo oko 70000 stanovnika grada, a od posljedica radijacije u narednim godinama skoro 300 000. Stanovništvo ni slutiti nije moglo kolika im opasnost prijeti od jednog jedinog aviona (za koji su mislili da je izviđački) što nadlijeće grad.
“Izbor je pao na Hirošimu, prije svega zbog urbanističkog položaja grada. Procijenjeno je da će, zbog koncentrične arhitekture, bacanje bombe na Hirošimu rezultirati najvećim razaranjem.”
Nitko do danas nije suđen za ratni zločin, s obzirom da najveća svjetska velesila još uvijek nalazi “logička” opravdanja poboja civila, mada je Japan već praktički bio na koljenima. Mimo bilo kojeg međunarodnog prava, logika opravdanja izgleda ovako: da zaštitiomo naše vojnike prihvatljivo je ubijati protivnikove civile!
Vukovar, godine 1991. – nakon pada grada:
Jednako strašna slika, koja u prvi mah izaziva iste osjećaje poput prethodnih. Kao što ne postoji ljubav na prvi pogled, tako je potrebno i prvotne emocije smiriti i pokušati racionalno prići stvari. “Prema međunarodnim procjenama, u Vukovaru je stradalo oko 4000 hrvatskih žrtava, civila i branitelja, dok je na srpskoj strani poginulo oko 7000 ljudi.”. Dresden i Hiroshima razoreni su od Saveznika; sasvim je ludo tvrditi da je razaranje Vukovara izazvala samo JNA, mada s etičkog gledišta ona snosi najveću odgovornost, a s obzirom na vrstu naoružanja i najveći udio u razaranju. Naime, borbe su vođene u gradu, kuća za kuću, pa su valjda i braniteljski meci, granate i zolje također učestvovale u rušenju grada! Za zločine izvršene nakon pada Vukovara „Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije“ (ICTY) je donio neke presude. No, stižemo i do najstrašnije slike:
Pariz, nakon oslobođenja grada 1944. godine:
Zašto je ova slika najstrašnija, mada u odnosu na prethodne pokazuje praktički netaknut grad? Upravo zato što pred nas postavlja dilemu naznačenu na početku teksta: jesu li Parižani više voljeli svoj grad od Vukovaraca?
Martirij stanovnika Vukovara i njegovo sravnjivanje sa zemljom pravda se žrtvom grada kako “Hrvatska ne bi pala”, kako bi se uspjela organizirati za obranu i spriječila ulazak jugoslavenske vojske u Zagreb. Za to je žrtvovan jedan grad i 4000 što njegovih stanovnika, što branitelja – ne računamo li vojnike JNA i protjerano a što u logorima završeno stanovništvo. Za “domoljuba” dovoljan razlog da na njemu gradi stoljetni mit poput kosovskog, da se klanja svetinjama koje za ovog autor mogu biti zamijenjene samo istinom, a da se pritom ne omalovažavaju nevine ljudske žrtve. Nažalost, većini to danas nije jasno, niti će uskoro to biti dresurabilnoj populaciji “velikih Hrvata”. Ipak, radi manjine prisebnijih duhom, nastavimo razmatranje. Godine 1940. kada su engleske trupe tražile spas kod Dunkerquea uzmičući zajedno s Francuzima, ovi su 12. juna proglasili Pariz otvorenim gradom, što je značilo da ga ne namjeravaju braniti ni po cijenu da Francuska doživi poraz, kako bi spriječili njegovo razaranje. Što se i desilo, te je podijeljena na njemačku okupacionu zonu i Pétainovu kvislinšku Vichyevsku Francusku. Za cijelu zemlju je Pariz sa svojom kulturnom i umjetničkom poviješću i baštinom značio mnogo više negoli okupacija zemlje, za koju je sanjano da će kad-tad biti oslobođena. Nije samo za Francuze ovaj grad svjetla bio “svetinja”. Nakon nezaustavljivog napredovanja Saveznika, poslije invazije na Normandiju 1944. godine
“Hitlerova zapovijed bila je da se Pariz brani do posljednjeg čovjeka. Veliki mostovi grada bili su pripremljeni za rušenje. Hitler je izjavio, ako Pariz padne u neprijateljske ruke, da mora pasti u pepelu. Njemački zapovjednik Pariza… general pješaštva…Dietrich von Choltitz postavio je 20.000 vojnika u obrambeni obruč oko grada te je još oko 5000 vojnika u središte grada. Međutim, Choltitz nije htio uništiti tako lijep grad. Volio je njegov fizički izgled te kulturnu važnost. Bio je zaprepašten Hitlerovom zapovijedi da izravna grad. Nije mogao pojmiti da bi ga sudbina mogla navesti da baš on uništi Pariz.”
Grad je tako drugi puta tijekom rata proglašen otvorenim (nebranjenim), ovaj put od okupatora, s obzirom da je von Choltitz predao Pariz bez rušenja grada, poštedivši ga tako većeg materijalnog razaranja. Vratimo se mi Vukovaru i njegovim stanovnicima. Na neki način je s logičke strane shvatljivo (logika baš i ne barata s humanizmom) da neprijatelju grad koji osvaja ne znači ništa, ali njegovim stanovnicima? Ponavljam daklem pitanje: jesu li Parižani više voljeli svoj grad no Vukovarci svoj, uz veliku ogradu ovog autora koji smatra da su oni ustvari bili taoci 1800 ekstremista i politike hrvatskog nacionalističkog vodstva koje je njih koristilo, a grad žrtvovalo za vlastite (na ne hrvatske!) ciljeve.
Ne samo desni, veći i umjereni te lijevi mediji proglašavaju Vukovar “simbolom otpora i herojstva”, a širom zemlje skupljaju se donacije za nekovrsnu obnovu vodotornja izršetanog mecima i granatama (jel’ pada nekome na pamet zašto?), dok tu i tamo poneki stanovnici grada koje je stvarnost ranije od drugih privela pameti, radije traže otvaranje radnih mjesta nego njegovanje simbolike. Samo, mitomanima simboli više znače no ijedno radno mjesto – za njih (doduše prividno, jer to bijaše iz čisto koristoljubivih razloga) su i žrtvovali cijeli grad sa svojim stanovnicima, dok četvrt stoljeća nakon rata malo što žrtvuju za obnovu grada i humanog života u njemu. Mitovi se stvaraju za idiote, a oni se bezglavo razmnožavaju, polako umiru i još polaganije evoluiraju. I kosovskom mitu je trebalo stoljeća da se počne preispitivati u svjetlu zbiljskih događanja, pa je jasno da će potpuna (a ne parcijalna) istina o gradu na Vuki, još čekati i čekati dok ne proklija u mozgove bistrijih potomaka današnjih obožavatelja svetinja. One ne postoje, niti smiju postojati. Njihova je namjena spriječiti istraživanje objektivnih okolnosti, zauvijek zauzdati ljudsku spoznaju. Glavaševićeva optužnica jasno pokazuje zašto je to hrvatskim elitama u interesu. Prebrojimo li kriminalce u njihovim redovima koji se polako prikazuju javnosti u pravom svjetlu, postaje jasno zašto je Vukovar postao žrtva, još i više – tko i zašto je najprilježnije razbijao staru i stvarao novu državu ne pitajući za cijenu, jer su je za njega drugi ljudi plaćali. Vukovar je zaista žrtva, samo je pitanje dali svojom voljom ili je žrtvovan. Oni koji su ga žrtvovali sebi su naplatili, a Vukovar je za “nagradu” dobio naziv “grada heroja” i proglašen svetinjom u koju hodočaste ljudi, ni ne shvaćajući što se zaista, i zašto se tu zbilo. Dakako, osim stradanja nevinih koji su postali taoci višestranih interesa, a što se koristi kao krinka za “svetost” grada, da se spriječi daljnje istraživanje. Cijela istina oko Vukovara jednog će dana ionako izaći u javnost, dok je malobrojni već odavno znaju i iznose, samo im je glas prigušen “svetošću” koja u cijelom svemiru ne postoji. Gandhi je svojevremeno izjavio: “Istina je bog!”. Veća svetinja od nje nikome nije potrebna, ali – čista, cijela i nepatvorena istina, ne samo o Vukovaru već bilo kojem zbivanju u vasioni. Tko to nije sposoban podnijeti, ili je psihički bolesnik, ili ima nečistu savjest. S obzirom da je Glavaševićeva optužnica već skoro četvrt stoljeća poznata, upravo sve hrvatske vlade – od ratne do sadašnje – snose krivicu i odgovornost i za manipulaciju javnošću. Jednog dana, stići će to na naplatu i ja si onome koga zahvati bijes naroda. Za sada ga od njega ponajbolje i štite “svetinje”. I ljudi koji još nisu shvatili. Vukovar je žrtva (svijesna ili nesvijesna) a svakako nije svetinja. Svaki nevino poginuli (a napose ako je skončao kao taoc ekstremističke politike) svakako zaslužuje žaljenje i pijetet najmilijih, prijatelja i svih građana, ali to ne smije umanjiti ili čak zabraniti spoznaju fakata koji su doveli do tragedije. Sviđali se oni ili ne prethodno spomenutima. Oko Vukovara i njegove sudbine svakako postoje u Hrvatskoj (da ne idemo dalje) kontroverze, o čemu svjedoče ne samo neki linkovi iz teksta, već i svojevremeno razdvojene kolone sjećanja – razdvojene ne samo iz ideoloških već i iz interpretativnih (nažalost, manje) razloga. Jer, da ponovim, istina je jedini Bog. A ona će se kad-tad svakao doznati, unatoč mitomanima i njihovim stremljenjima.
sbperiskop
