Aktualiziramo: Sve prolazi, sve: uredničko prigovaranje sudbini

Napomena: Neobično je važno (po)slušati pjesme (klikni na zaplavljene riječi!), jer su nerazmrsivi dio ove uredničke ispovijedi i osobnosti, ispovijedi nastale kao posljedica privremene demotiviranosti, kao skribomanski način da se otkloni mentalna katalepsija, kao prigovaranje sudbini, kao netremice gledanje u oči prijetnjama propasti.

Svako toliko, uslijed, ili bezobzirne ravnodušnosti, ili razjarenih osporavanja intenziviranih katkada do visceralne mržnje, ili naraslih metastaza gluposti određenih primatelja poruka putem portala koji uređujem – osvrnem se gnjevno kao lokalni Jimmy Porter iz Osbornove drame. Okrenem glavu i pogledam na prijeđeni put. I sve je kao s vlastitom djecom: daješ im piti stopostotnu otopinu ljubavi, ali, prigovore pokatkad: zar nisi osjećaj naklonosti mogao u natočiti u kristalne čaše, i kada smo bili žedni i malaksali, a ne kad si ti imao vremena? Jebi ga, sorry, dragi posjetitelji SBPeriskopa, nije bilo namjerno. Volio sam i volim kako znam.

Nikad i nikome nisam udovoljavao do vlastitog negiranja, iako sam osjećao da se to od mene očekuje. Započevši pričicu s portalom mislio sam da će se stvari odvijaju kao u pjesmi Krug Ekatarine velike.

Ali, nije uvijek (bilo) baš kao u Krugu. Život je uzbudljiv, nepredvidljiv i nepopustljiv.

Pustiš tako nedavno u svoje portalsko Uvik kontra jato sličnu pticu koja treba poligon – slobodno internetsko nebo, da odcvrkuta svoje pjesme. Nakon nekog vremena ptica otpjeva falš da iz moralnih razloga ne želi biti u društvu s čovjekom (drugom, i bezobraznom, pticom u jatu) koji isto tako slobodno i žestoko poje, te zatraži da zato skinem njegovi objavljene tekstove. Pomisliš tada da uvjerenja i obećanja nisu uklesana u kamen, i da će te besmislice i farse odvesti u letargiju što je put prema termičkoj smrti, jer živiš od bukteće vatre povjerenja i osjećaja pripadnosti grupi medijskih egzekutora koja se bavi verbalnim napadima na neprijatelje Slobode. Skratit će ti život, predmnijevaš, preuranjeni zaključci. Možda je i ovo ispovijedanje o razočarenju i njenim ružnim izraslinama, jedan takav.

Stvari su ipak dublje od jadnih, ozlojađenih desperacija. Ali, ja za njih nemam voljne podmornice kako bih krenuo u potragu i pretraživanje dna dubokog mora zajedničke povijesti s prijateljima. Na kojoj dubini leži njihova nepokretna ravnodušnost? Tko je i zašto torpedirao njihovu zainteresiranost za ono što ti zapravo jesi? Ne želim to saznati. Ipak, kopka me malo kako to da neki moji prijatelji upravo nepristojno uporno ignoriraju moju avanturu s portalom?! Moj medijski tihi obrt. Što oni ustvari misle o meni? Da sam neodgovorna budala koja rasipa i svoje vrijeme? Da moji vlakovi budućnosti, doduše, tutnje naprijed, ali u drugom smjeru od njihovog? Da neumjereno živim u bordeliziranom svijetu Mreže? Kada slušam  Arsena Dedić – Rebus – 04/15 Prijatelj mislim na njih. I opraštam im. Ali, ih ne razumijem.

Kako kaže Edo Maajka feat. Sasa Antic – Sve prolazi sve prolazi, pa i suradnici i odnosi s njima. Ne izdrže, iako nikakvog pritiska nema, samo prakticiranje slogana “ja gradim portal, portal gradi mene”. Gazimo po istim stazama, a onda se staze nenadano počinju račvati. Sjetim ih se kao nekakvih fantoma zbog pjesme (klikni, ponovit ću, na zaplavljene riječi!), a sjetim se pjesme zbog njih. Na jednog pomislim s očinskom brigom, jer je prije kratkog vremena otišao u Legiju stranaca. Da sam vjernik molio bih se svakodnevno za njega. Što drugo s tvrdoglavcima? Neki su me klasično izdali, a time i sebe, a jedan je čak htio da ga (za)štitim od anonimnih komentatora kao otac dječaka koji se nabacuje kamenjem na prolaznike, a kad ga ovi uhvate za uši, on cvili i zaziva intervenciju. Umjesto sukladnosti u suštini odnosa prevladala je asimetrija važnosti, umjesto primirja, povećala se glupa zaliha ne-prijatelja. U dramatskom procesu životne priče nije to tako strašno. No, bit će bolje, kako glasi najkraći vic u Hrvatskoj.

Sve prolazi, sve…

sbperiskop