William Ernest Henley
Invictus
Iz dubine tame što me prekriva,
crne kao bezdan, s kraja na kraj,
zahvaljujem bogovima, koji god da su,
za moju nepokornu dušu.
U razjarenim čeljustima sudbine
nisam ni trepnuo ni zaplakao;
Od batinanja usuda,
glava mi je krvava, ali nesagnuta.
Izvan ovog svijeta gnjeva i suza
ne nazire se ništa osim strašne sjenke,
ali prijetnja koju nosi vrijeme
zateći će me bez straha.
Nije važno koliko je uzan prolaz,
koliko je teška konačna presuda,
ja sam gospodar svoje sudbine:
ja sam kapetan moje duše.
Politika je, doista, parafrazirajmo x-fileovski slogan, oko nas. Ona poput nahrupjele vode neumoljivo pronalazi svoj put zaobilazeći prepreke, ili razara brane koje ispred sebe, a pred nju, postavlja razborita osoba, ona koristi mikroskopske pukotine u štitu kojim čovjek brani svoj integritet, kako bi prodrla i zavladala njegovom unutrašnjošću, njegovom duhovnošću. Politika, shvatimo li ju kao otuđeni instrument interesa, sile i moći, čovjekov je gospodar. Ona ni ne može nastati i postojati bez spremnosti na njegovu polaganu predaju.
Opsjednutost političkim i politikom, i to njenim najnakaznijim vidom, tzv. dnevnom politikom, zabilježila prije petnaestak godina amaterska video kamera na jednoj od brojnih maturalnih proslava. U jednoj od scena, snimljenoj drhtavom rukom iznajmljenog kamermana i uvrštenoj u “film” bez posebnih naknadnih montažnih zahvata, vidi se polukrug u kome su se našli razredni prijatelji, razdragani, maksimalno (o)pušteni do lebdenja dva centimetra iznad poda. I u trenutku dok se točio šampanjac i ispijali prvi gutljaji, u atmosferi mladenačke razuzdanosti i ekstatične vjere u postojanje vječnog SADA, mlada, predivna ženska usta, izazovno isturena na lijepom licu i glavi, s frizurom napravljenom s izuzetno puno truda, izgovaraju nazdravlje svojim školskim prijateljima sa: ”Svi smo mi Norac!” Ne, nije maturantica spontano izrekla nešto iz repertoara konvencionalnih, srdačnih fraza koje već dugo rabe i pripadnici njene generacije, kao što su, na primjer, “živjeli”, ili “neka ovaj trenutak potraje zauvijek”, ili, “zakunimo se na vječno prijateljstvo”, ili, “želim svima sreću i dug život” ili bilo što drugo što bi izrazilo nevinu vrelinu te mlade osobe stopljene u taljevinu zajedništva, u leguru kolektiva koja će zbog vremenskog ograničenja potrajati još samo do kraja ovog proljeća, ne, ona je kao teledirigirani robot, kao somnambul, s nerazjašnjujućim omjerom šale i ozbiljnosti u svom nastupu, izrekla rečenicu koja je u javnosti kroz medije repetirana tisuće puta kao mantra, kao politički stav, kao sukus jednog političkog pogleda, kao izraz političkog slaganja odnosno neslaganja, rečenicu koja je izbacivana kao politička spora koja traži plodno tlo za daljnje razmnožavanje. Postavlja se, stoga, pitanje: Tko i na koji način treba štititi mlade ljude od kamufliranog, a nasilnog oplođivanja političkim nakaznostima, i, je li to uopće moguće? Kako (p)ostati svoga tijela i duše gospodari?
No, kada je već riječ o mobilizirajuće-rezistentnoj plakat-frazi, paroli koju je djevojka nazdravičarski prenijela s TV-ulice u salu u kojoj se simbolički slavilo ulaženje u zrelost, ona predstavlja izvrsnu ilustraciju sadržajno-vremenske nedosljednosti, dvostrukosti i naizgledne jasnosti (dnevno)političkog, ona je ogledni primjerak manipulacije koja ljulja ratio, a snaži i potiče do erupcije iracionalne ljudske vulkane. Naime, za sve koji ju zdušno izvikuju ili nose na grudima ili na motkama iznad glava, ona je, s jedne strane, krajnji izraz egalitarizma shvaćenog kao “jednakost sviju u svemu”, a, s druge strane, ona predstavlja izraz buntovničke drukčijosti, jer implicira da “svi mi” koji to izvikujemo, nismo isti kao oni koji “nisu on”, odnosno, prihvaćanje parole implicira nejednakost spram onih koji ju ne prihvaćaju i nejednakost pred zakonom. Ovakav rogobatni spoj istovremene ulične homogenizacije i fragmentizacije društva, narušava produktivnu dinamiku kolektivnog života, razara jedinu prihvatljivu definiciju i egzistenciju politike kao činidbe usmjerene na “održavanje i unapređivanje države kao zajednice slobodnih, ravnopravnih građana.”
Protuslovlja dnevne politike, njena, dakle, proturječja prvenstveno kao praktične vještine mogućeg i njena očita namjera da energiju građana usmjeri na svoju regeneraciju, najupečatljivija su u razdoblju izbora, u sezoni otvorenog, bestidnog nagovaranja glasačkog naroda. Tada se potreba politike za legitimiranjem odnosno dobivanjem potvrda legitimnosti za svoje postupke intenzivira do samoshvrhe. Svu bijedu simplificiranja politike na tehniku manipulacije, na postizanje osobnih i grupaških interesa, na karijerizam, na zamagljivanje istinskog smisla socijalnih situacija, na sluganstvo, kalkulanstvo, kompromiserstvo, na strančarenje, na ušančivanje u vlastitim ideološkim kavezima, na demagogiju, svu bijedu neobrazovanosti njenih praktičara i aktivista u smislu nepoznavanja osnovnih elemenata povijesti, politologije, sociologije i ekonomije, moguće je s mučninom pratiti na lokalnim izborima za tzv. lokalne organe uprave i samouprave. Lokalni stranački lideri, kloni svojih stranačkih gazda iz metropole okruženi bulumentom istomišljenika, s pokojim pridruženim folklornim rebelom i solerom, okupiraju medije, novine, internetske portale i radio postaje, a ako su utjecajniji, i TV-dopisništva, zaposjedaju moćne posrednike između njih i pasivnog biračkog tijela, natječući se u davanju neutvrdive količine obećanja po korjenovanom čovjeku i kvadratnom metru lokalnog prostora i beskompromisnom blaćenju stranačkih protivnika. A stranački pobočnici, pastva, ozareni simpatizeri i brojni statisti sa zadatkom, s reverima zakičenih kockicama, pleterima, vukovima, slovima, bezuvjetno navijaju s tribina provincijalne političke arene. A bit je samo u jednom: doći u priliku živjeti od politike, zasjesti u organ, tijelo, vijeće, skupštinu, poglavarstvo, po mogućnosti biti mu na čelu, i odlučivati o novcu svih nas, polizati s vremena na vrijeme prste kojima se vrca novčani med ili medonosni novac. Naime, političarevo idealiziranje vlastite vjere i misije za stjecanjem moći odlučivanja o zajedničkim poslovima, njegov poriv da, doduše, prolaženjem kroz sito izborno-kompeticijske borbe nametne svoje ideje i sposobnosti za reguliranje konfliktnih situacija za dobrobit svih, ubrzo deformira složena, teška stvarnost i njegova nespremnost na žrtve koju traži življenje za politiku. Zato oni umjesto konzistentne politike koja je otuđena sam po sebi, koja je nedvosmisleno otuđena sfera ljudskog djelovanja, nude još otuđenije, šarlatansko, groteskno i lakše za shvatiti, politikanstvo.
I dok s prezirom i podsmjehom očekujemo skorašnja nadmetanja lokalnih političkih pijetlova, ne nalazimo sigurnog odgovora kako živjeti s onu stranu svake politike, kako biti svoga tijela i duše gospodari.
brodportal
