Istinska dubina metafore o Uskrsu – vraćanju u život, ponovnom oživljavanju, uzdizanju, preporodu – na slavonskobrodskom korzu primila je oblik banalne plićine; infantilno je izopačena, u obliku gigantskih, šarenih jaja koje kao da je ponosno snijela glupa gradska kulturno-birokratska kokoš. Tako su prostor glavnog gradskog trga i još nekoliko okolnih punktova, uniženi do poligona za demonstraciju lošeg ukusa brodske službene kulture, postavši domaćinom za pohvalu kiču, plitkosti i bezvrijednosti pojavnog, koji podilazi skromnim zahtjevima shvaćanja lijepog, koji je laž i falsifikat za poticanje masovnog i plitkoumnog doživljavanja zbiljskog i umjetnički vrijednog.
Izlaganje poznatih vazamskih motiva, ugrađenih u narodnu tradiciju, ovaj put u vidu košmarnog, priglupog, hipertrofiranog trodimenzioniranja nečijih neumjerenih ambicija da zadivi i zabavi građane, konstruktori takve karikaturalizacije cijelog grada, nazivaju Uskršnjim gradskim dekoracijama na radost svih građana.
Oni kičerizaciju Slavonskog Broda ne vide kao mentalnu involuciju, farsično plutanje prema ciljanoj sentimentalnosti i prozirnu komercijalizaciju, već kao nužnu intervenciju za stvaranje pravog uskrsnog okruženja svojim građanima. Kako se eventualno ne bi propustio obilazak nekih od instaliranih objekata oni daju opis putnog plana. Vrijedi pročitati, ah, te djetinjarije: (Napomena: vrećice za povraćanje ne dijelimo!)
U nedjelju slavimo najveći kršćanski blagdan Uskrs povodom kojeg se grad ukrasio prigodnim dekoracijama za stvaranje pravog uskrsnog okruženja svojim građanima. Podsjetimo se, ukrašavanje je započelo na prvi dan proljeća kada su u brodskoj Tvrđavi postavljeni uskrsni zec, njegova kućica, šarene pisanice, klupa za fotografiranje, gnijezda s pisanicama u boji, stazice, mostići i druge zanimljivosti. Sada je grad bogatiji za još dvije uskrsne sličice, od kojih je jedna na Trgu Ivane Brlić Mažuranić, gdje se mogu pronaći velike i lijepo ukrašene pisanice, uskrsni zec, stazice, klupice i drugi uskrsni motivi. Uz Šetalište braće Radić, točnije kod spomenika „Prekinuto djetinjstvo“, nalazi se uskrsna košarica s još dvije velike pisanice koje će sigurno obradovati djecu na obližnjem igralištu, ali i svakog prolaznika uz Savu.
Ovi groteskni nadomjesci za izvorne motive i njihova značenja koji su se taložili stoljećima, iskipani su na glavni gradski poput plastičnih blokova bez porijekla i bez stvarnosti. Izručene trivijalije bez duhovnih dimenzija, bez magije i mističnosti, poput nasukanih naplavina krivotvorine su temeljnih zamisli. Sve skupa je vulgarno, banalno, poricateljski.
O upornim nastojanjima da se Brod brendira uz pomoć ljigavih sila kiča pisao sam davne 2012. godine. Čini se da se tada ništa nije promijenilo.
Dakle, u skladu sa svjetskim trendovima brandiranja, na tragu proširenih definicija i uvažavanja zakona brandinga (oni krajnji cinici u cijelu priču uvode detalj sa žabom i njenim dizanjem noge kad je vidjela potkivanje konja) brodski kulturni amateri s brandmakerskim i poduzetničkim željama izašli su «odozdo» s prijedlogom metamorfoze Broda od posrnulog, sivog, dosadnog grada bez prepoznatljivog identiteta u «grad iz bajke». I to na doista zavodljiv način tako da su Gradske vlasti, apsolutno odgovorne za identitet i vitalitet Broda, ostale zatečene i impresionirane, iako je ljudima od ukusa jasno da brzopleto i olako prihvaćanje sirove ideje razgibane uz pomoć virtualnih sugestija realizacije odnosno natruha arhitektonske artikulacije u okviru postojećeg urbanog okruženja značilo je ništa drugo no davanje slobodnog prolaza za instalaciju kiča. Prekonoćno stvoren brand, njegova nasilna atraktivnost, pojednostavljenje vrijednosti i obilježja, diskrepancija između željene slike i realizacije- jesu kič.
Kaže jedan novinski pisac: kič juriša na sentimentalnost, a svi mi otužnu zbilju rado trampimo za slatku iluziju. Krleža kič u Amsterdamskim varijacijama definira na svoj način: “Kič, ta smiješna zamjenica stvarnosti, taj trgovački arrangement života, koji tragedije pretvara u rasvijetljene velegradske izloge s lutkama, koje se miču i govore glupe viceve, kič, koji smrtonosne otrove prodaje u staniolu, a iz uvjerenja stvara smiješne mannequine…” Najveću opasnost od kiča Hermann Broch vidi u mentalnoj sferi tzv. «kič čovjeka» pojmu kojeg je on prvi odredio. Kod tog dijela («kič ljudi»-op.a.) publike odnos prema umjetnosti potpuno i nepopravljivo pogrešan… Riječ je pojedincima koji vjeruju da u umjetnosti valja tražiti samo ugodne, dopadljive, slatkaste dojmove, ili da umjetnost, zapravo, služi kao «začin», «zvučna kulisa», ukras, statusni simbol, ili barem kao sredstvo kojim se ostavlja dojam u društvu, a nikako ne kao nešto ozbiljno, kao naporna vježba, angažirana i kritična djelatnost…, piše Gillo Dorfles. Bez daljnjeg navođenja autoriteta može se jednostavno zaključiti: kič je loš ukus. Između ostalog, i zato u brodskom slučaju ne valja pristati da lik i dušu grada mijenjaju ljudi bez stvarnih kulturalnih i profesionalnih referenci. Brodu nisu potrebne banalne kulturne presvlake i kulturna maskarada, već duboko i kompleksno promišljanje prostora uobličeno u generalnu Strategije razvoja Broda, operacionalizirano u GUP (novi san o sebi) utemeljenog na Strategiji razvoja, te provjeravanje svih programskih postavki za zahvate u prostoru putem javnih natječaja (Brod treba institucije koje će štititi njegove potrebe).
Amatersku, nepodnošljivo jadnu i otužnu uskršnju diznilendizaciju Broda, sićušni Brođani, konzumenti kičerajskih monstr jaja, gnijezda i zečeva, možda su i zaslužili svojim upornim podržavanjem političke garniture lovaca na status i privilegije, glasanjem za ljude povezane istim interesima, koji ne mogu skriti svoju kič-narav. Jer, narav je često skrivena, ponekad savladana, nikad ugašena.
sbperiskop
