Opet skidamo s polica prašnjave knjige Zweiga, Klausa Manna, Benjamina… Ponovo događaji nameću da tražimo korijene zla iz davnih 30-tih godina prošlog stoljeća koje uvijek otvara isto pitanje: Kako je bilo moguće? I gdje su razlike između onoga fašizma koji je uništio Evropu, zatro židovsku zajednicu i pojave fašizma u današnjoj Evropi?
Ako su korijeni fašizma u Njemačkoj 30-tih i uspon nacionalsocijalizma doista bili u ogromnoj neimaštini i gladi Nijemaca nakon Velikog rata, gdje ih tražiti danas kada se, na primjer, po ulicama hrvatskih gradova baš i ne vide gladni prosjaci, nacija živi relativno blagostanje, pa se ipak nasilje s obilježjima fašizma ustalilo, ne samo na ulici nego i u institucijama sistema? I ozbiljno prijeti svakom drukčijem mišljenju, svakom antifašističkom upozorenju, događaju, umjetničkoj izvedbi…
U to doba Amerika je još bila zemlja slobodnih ljudi, danas njome vlada čovjek čudovište koji svakodnevnim dekretima poništava prava imigranata, zapravo višegodišnjih građana Amerike, o ostalim nasiljima da i ne govorimo, Evropa ima rat na svom pragu zbog ruskog fašista, Izrael svoga ratnog zločinca koji je na najboljem putu da posve zatre Palestinu. Uz pomoć američke administracije, evropskih država, Njemačke naročito. Države koja svoj benevolentni odnos prema izraelskom ubijanju Palestine teško više može pravdati starom frustracijom, grijehom Nijemaca zbog holokausta, prije je riječ o profanim kapitalističkim vezama, pa se upravo u Njemačkoj najlakše zabranjuju propalestinske umjetničke izvedbe.
Ono što se činilo uobičajeno za malu, zadrtu Hrvatsku, sklonu zabranama svega što tobože vrijeđa osjećaje katolika ili „ponižava“ domovinski rat, danas je normalno za Njemačku, za slobodarski Berlin, čak i njegovo avangardno kazalište Maksim Gorki. Gdje je dan uoči premijere otkazana predstava Olivera Frljića, i to ne, ili samo ne, odlukom kazališta, nego – što je mnogo gore – kao rezultat sukoba unutar etnički mješovitog ansambla i straha dijela glumaca od očekivanih optužbi za antisemitizam. Uronjenost u strah tako je presudila kazališnoj adaptaciji romana „Mala stvar“ palestinske autorice Adanie Shibli u kojemu ona opisuje zločin iz 1949. – silovanje i ubojstvo mlade Palestinke od strane izraelskih vojnika. Shibli prati tragove izbrisane Palestine, „male stvari“: stalni miris benzina, lavež pasa… prošlost koja je utkana u sadašnjost i na koncu nema razlike; brisanje Palestine je kontinuirano. Kao i šutnja onih koji šutjeti ne bi smjeli – poput većine hrvatskih umjetnika, uz rijetke, rijetke iznimke – i nasrtaji na one koji šutjeti ne žele. Poput Olivera Frljića koji je međunarodni ugled izgradio upravo na politički angažiranom kazalištu koje propituje nacionalne mitove, ulogu Crkve – otuda ogroman bijes zbog njegove predstave „Prokletstvo“ u Poljskoj – ratne zločine i licemjerje društva. Radikalan umjetnik koji eksplicitnim scenama nasilja namjerno izaziva nelagodu kako bi potaknuo društvenu kritičnost, a što bi i trebao biti cilj umjetnosti, ovoga je puta udario u zid straha samih glumaca zbog fabriciranog antisemitizma. Frljićev teatar ne nudi utjehu, nego tjera pojedinca i društvo da se pogleda u ogledalo, gdje je odraz nerijetko neugodan. Zato uostalom i nije dobrodošao u Hrvatskoj, zato su njegovu predstavu „Aleksandra Zec“ – o djevojčici koju su zajedno s roditeljima 91. ubili hrvatski „heroji“ i bacili na smetlište – takozvani branitelji pokušali nasilno zaustaviti u splitskom kazalištu.
Ali s druge strane, ne progovarati o zatiranju palestinskog naroda, a još i biti umjetnik, znači sudjelovanje, na ovaj ili onaj način, u zločinu izraelskog režima, i utoliko je tužan komentar njemačkog Die Welta kako je „otkazivanje predstave u Gorkom bilo gotovo neizbježno, s obzirom na kombinaciju eksplozivnog materijala, politički polarizirajuće knjige, redatelja poznatog po provokacijama i glumačke postave aktivistički jasno profilirane“. To jest propalestinski. Pa ne bi li upravo to trebao biti razlog da se predstava odigra i igra do iznemoglosti? Da, naivan je to stav u svijetu u kojemu je, kako kaže Frljić, referirajući se na Njemačku, „otvoren lov na propalestinske vještice“, te upozorava na autocenzuru njemačkih kulturnih institucija i gušenje svakog kritičkog mišljenja koje se ne slaže s državnom, proizraelskom politikom. To je uostalom politika zbog koje je Shibli, mada jedna od najznačajnijih palestinskih autorica, nepoželjna u Njemačkoj, njezin je roman „Mala stvar“ dobio onaj prokleti naziv „kontroverzan“, pa je svojevremeno „otkazana“ na Frankfurtskom sajmu knjiga gdje je trebala primiti nagradu upravo za taj roman.
Nema dogovorenog, mirnog kolonijalizma, nema ga bez metoda fašizma – kao što danas svjedočimo u izraelskoj kolonizaciji Palestine. Odavno je pisac Aime Cesaire u knjizi „Rasprava o kolonijalizmu“ objasnio porijeklo evropskog fašizma: „I onda jednog dana buržoazija se budi pogođena strašnim učinkom bumeranga, gestapovci su zaposleni, zatvori se pune… ljudi su iznenađeni, zgražaju se, kažu:’Kako čudno! Ali nema veze – to je nacizam, proći će’. I čekaju, i skrivaju od sebe istinu da je to barbarstvo, ali da su nacizam tolerirali, bili njegovi suučesnici, legitimirali ga.“ Pa vi sad procijenite što vam „poručuje“ ogledalce.
