Rašeta: ‘Jugoslaviju su srušili Miloševićevi ljudi, a ne Hrvati. Teorije o državotvornim snovima od stoljeća sedmog su mit’

“Ko je odrobijao Goli otok nema puno razloga za sentimente; ni pakao mu neće teško pasti. Opisali smo u ovoj knjizi i takve, tamne senke prošlosti. Ko je jeo bajadere i s veseljem nosio štafetu mladosti, setiće se srećnog detinjstva”, pišu u predgovoru Boris Rašeta i Goran Gavranović, autori kapitalnog, sočnog, duhovitog, sentimentalnog i pikarski odvažnog djela Časna pionirska: Tragovi jednog vremena (Leksikon bivše Jugoslavije).

Knjiga u izdanju beogradskog izdavača Vukotić Media upravo se zavrtjela u štampariji i vjerujem da će poharati razjedinjeno jugoslavensko tržište. Jer riječ je o žovijalnom atlasu jedne epohe punom emocija, popkulturnog željeznog repertoara i pronicljive političke satire. S Borisom Rašetom, briljantnim novinarom, esejistom i piscem čudesne non fiction/fiction literature (Tito: Povjerljivo i osobno, Titove ljubavi, Čaruga) razgovarao sam tim recentnim povodom.

TELEGRAM: Naslovom knjige evocirate izgubljeno vrijeme jedne ritualne zakletve. Možda se ona danas čini nezgrapna i anakrona, no ne govori li o životnim i društvenim vrijednostima koje bismo trebali slijediti?

RAŠETA: Etički dio te zakletve, nepolitički, čini mi se neproblematičan; štoviše mislim da je odličan. “Marljivo učiti i raditi i biti dobar, vjeran drug, cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir” – to zvuči baš poželjno. Posebno ovaj zadnji dio o slobodi i miru. Riječ “mir” je prognana među psovke, odiozna je, svijetom dominiraju vojnoindustrijski karteli koje zanima samo rast profita. Dionice Rheinmetalla, tvrtke koja proizvodi tenkove Leopard, od početka rata u Ukrajini do danas poskupjele su oko 1200 posto. Ako ste prije četiri godine u banci oročili 1000 eura, danas imate 1015 eura; ako ste kupili ovu tenkovsku vrijednosnicu, imate 13 tisuća eura. A oni koji su kupili dionice za milijun eura, imaju 13 milijuna.

Ratovi su perspektivan biznis: Trump je šoumen i veletrgovac oružjem, najavama rata i mira s Iranom diže i spušta cijenu nafte, pa insajderi okreću milijarde, Europska unija se plaši Rusije koja već četvrtu godinu ne može zauzeti ni Donjeck, a sve to služi samo gomilanju kapitala. Uralvagonzavod već četiri godine radi u tri smjene, tamo Rusi rade tenkove. U Ukrajini i Gazi potrošene su stotine tisuća projektila i sad kreće novi ciklus, po formuli Topalovića “samo smrt je dobar biznis”. Skok cijena nafte diže Ameriku i Rusiju u zelenu zonu ekstraprofita. I što onda znači “željeti mir”? Znači suprotstaviti se narativu industrijâ smrti. To svakako jest anakrono, a sigurno nije popularno.

TELEGRAM: Kakva je geneza ovog leksikona? Čija je inicijalna ideja?

RAŠETA: Leksikon je inicirao Manojlo Manjo Vukotić, veliki srpski novinski urednik, pisac, novinar, nakladnik. Lani mi je objavio Titove ljubavi, a s prijedlogom za leksikon javio mi se oko Nove Godine. Ideja mi se odmah dopala – volim pisati kratke, ležerne, nepretenciozne tekstove, a “gorki talog iskustva” bivše države u kojoj smo proveli naše mladosti jako je zahvalna tema. Manjo je, dakle, stvar osmislio, naručio. Pojmovnik smo zajedno sastavili on, urednica Dubravka Vujanović i ja. Goran Gavranović dodao je svoje ideje, on ima nevjerojatnu memoriju, i to je bilo to. U pretprodaji u Srbiji krenulo je dobro, a mislim da ćemo uskoro imati i hrvatsko izdanje. Format leksikona je odličan okvir.

U Jugoslaviji sam proveo djetinjstvo i mladost i danas se s velikom radošću sjetim tih vremena i tog konteksta. Kao kad se Orson Welles u Građaninu Kaneu sjeti rosebuda, “pupoljka”. Ja sam odrastao u Lici u vrijeme dok je bog još hodao zemljom, pa smo imali četiri normalna godišnja doba, a ja sam najviše volio zime. Padali su veliki snjegovi, po metar i više, znali smo sve vrste – pršić, ledeni snijeg, mokri, bili smo kao Eskimi, skijali smo se od jutra do mraka. Odrastati na minus 20 bilo je čarobno, ne možeš u školu, čitaš Julesa Vernea, Emilija Salgarija, Karla Maya i uživaš. Kad god danas vidim Jelenka ili Vlak u snijegu, sjetim se toga.

Pionirska zakletva i štafeta bili su spektakli, dokazi zrelosti, svečanosti, i to tradicionalni. Štafeta se nosila još u staroj Jugoslaviji, kralju Petru, dok su sletovi slavenska, sokolska tradicija. Tito je sve to mudro inkorporirao u svoj eklektični stil. Jugoslavija je tad bila mlada, svi smo bili mladi. I bilo nas je puno. A opet, kako je rekla Dubravka Ugrešić, “Ja moju zemlju volim jer je mala, pa mi je nekako žao”; Jugoslaviju smo svi doživljavali kao malu državu. Kad bih imao toliko znanja, rado bih napisao jedan Jučerašnji svijet.

TELEGRAM: Na tragu Stefana Zweiga?

RAŠETA: Da, baš cvajgovskog tipa, ali uspio sam napraviti samo jednu skicu. Mladost je najljepše doba života. A kako je rekao Nebojša Krstić iz Idola: Mislili smo da su Idoli početak, prva faza u velikom životu – a pokazalo se da su bili najbolja. Zanemarimo li politiku, bilo je to doba nevinosti, doba entuzijazma, dječjih spomenara, školskih kutâ, priča o Sutjesci i Neretvi koje mi se, što vrijeme više prolazi, čine sve veličanstvenije, posve obrnuto od javne percepcije.

TELEGRAM: Prošle su 22 godine od beogradsko-zagrebačke produkcije Leksikona YU mitologije. U kojoj mjeri vam je ta knjiga bila referentna točka?

RAŠETA: Ona nam je titrala u glavi kao neka platonska praslika, ali Leksikon nismo htjeli ponovo čitati zato da sve bude izvorno. Samo smo pretkraj izvukli popis pojmova iz tog starog leksikona, da vidimo da nismo nešto zaboravili. Imamo oko tristo pojmova; moglo se bez problema ići i do petsto i opet bi dosta toga bilo izostavljeno. To je nezgoda s bilancama, koje god ime propustite, uvrijedi se. Inače taj Leksikon YU mitologije došao je u pravo vrijeme i prodao se u 30 tisuća primjeraka. Ako ovaj naš ode u tri tisuće, bit će super. Internet, pametni telefoni i umjetna inteligencija sve su promijenili, a knjige su danas i skupe. Osim toga, kome ćete ih ostaviti?

TELEGRAM: Jeste li knjigu pisali u ekavskoj varijanti našeg zajedničkog jezika?

RAŠETA: Počeli smo pisati na hrvatskom, ijekavski, pa smo brzo prešli na srpski.

TELEGRAM: Mislim da ste tako dobili veću pripovjednu sočnost. Što vi kažete kao jedan od autora?

RAŠETA: Ta dva jezika imaju dvije melodike. Hrvatski je precizniji, pogodniji za filozofiju, naprimjer Aristotela i Platona radije čitam u hrvatskom prijevodu. Srpski je pogodniji za neke vrste proza i neke lirike. Čitati Alana Forda na srpskom je besmisleno, svetogrdno, dok su Vinaverovi prijevodi Švejka ili Rabelaisa kongenijalni: ako mene pitate, nijedan naš ih ne može dostići. Inače, kad počnem čitati, nemam osjećaj za razliku, ne znam čitam li hrvatski ili srpski, ćirilicu ili latinicu.

TELEGRAM: Kako je išla podjela rada u autorskom tandemu?

RAŠETA: Uglavnom igramo ping-pong, ja nešto napišem pa pošaljem na doradu, Goran isto tako pošalje meni, pa onda to dorađujemo. Manjo i Dubravka uložili su veliki trud u uređivanje konačne verzije rukopisa. Manjo je ipak uvažavao neka klasična leksikografska pravila – opseg teksta o nekomu ili nečemu ovisi i o važnosti osobe ili teme: ne može, šta ja znam, Hajduk imati isti prostor kao OFK Beograd, koliko god netko volio “romantičare s Karaburme” – pa se jako trudio oko toga. Oduševljen sam kako su on i Dubravka to popeglali.

TELEGRAM: Popartistički žanr vlada knjigom, čak i u političkim dionicama. Radi li se o komunikacijskom alatu ili o stavu?

RAŠETA: Ha, nisam razmišljao o tome. Zgodno, već dvije-tri godine bavim se pop artom u slikarstvu, radim velika platna, reprodukcije Roya Lichtensteina. Nisam ni pomislio da će se to osjetiti u tekstu. Hvala vam na komplimentu!

TELEGRAM: Paralela Kardelja i Raymonda Chandlera je urnebesna!

RAŠETA: Obožavam Chandlera! On je učitelj stila. Kako je taj tip pisao krimiće, pa to je fascinantno, on je Shakespeare žanra! Ima divne rečenice, ali teško razumljive konstrukcije. Nedavno sam proučavao Duboki san i nisam najbolje shvatio neke detalje, pa sam krenuo istraživati – i otkrio da ih nije razumio ni on, i to je otvoreno priznao. Howard Hawks i Humphrey Bogart su mu poslali telegram da dođe na set i objasni im tko je ubio nekog šofera. On je poslao telegram s odgovorom “Nemam pojma” [smijeh].

Mislim da bi i Edvard Kardelj na poziv za tumačenjem nekih svojih samoupravnih vratolomija morao poslati isti odgovor. Kardeljev jezik bio je grozan, kvaziučen, to je baš bila loša konstrukcija. Ali najbolje rečenice koje je napisao – a koje su suprotne cijelom njegovu životu – znam napamet: “Sreću čovjeku ne može donijeti ni država ni Partija, sreću čovjeku može donijeti jedino on sam”. To je savršeno rekao, lako se pamti, samo je teško primijeniti.

Prvi naš političar koji je počeo govoriti normalnim jezikom bio je veliki Ante Marković. Nikad neću zaboraviti onu njegovu rečenicu iz Skupštine: “Ja vam nudim znoj i suze. Krv vam ja neću nuditi, to nek vam nude drugi”. Pokazalo se da je dobrovoljnih davalaca tuđe krvi bilo u izobilju, a reformatora – naročito ne tog dosega – nismo više imali. Zapravo, nakon 1991. jugoslavenski prostor uglavnom se reboljševizirao: mi smo zadržali komunizam, samo nacionalistički. Tako je i danas.

Zanimljivo je da su Srbiju vodili “socijalisti”, a Hrvatsku “konzervativci”, no procesi u obje države bili su isti – obnova čvrste ruke, nacionalizam, bananizacija republika, prodaja srebra strancima. Broz je u Splitu lijepo rekao: “Zajedno smo jaki, odvojeni smo nitko i ništa”. Po meni, da je u Srbiji prevladala Stambolićeva, a ne Miloševićeva struja, sve bi prošlo puno bolje. A da Tito 1971. i 1972. nije micao mlade i obrazovane lidere u Jugoslaviji, rata možda ne bi ni bilo: pa Nikezić, Latinka i društvo priznavali su suverenitet republikâ.

TELEGRAM: Brojne ikone Jugoslavije tretirate sentimentalnim ikonoklastičkim cinizmom, kakav je krasio Billyja Wildera.

RAŠETA: Billy Wilder je jedan od crvenih svetaca u mojem kalendaru, genij čijem se duhu divim. Kod Žižeka sam jednom našao rečenicu prema kojoj nije problem ako luđak povjeruje da je Humphrey Bogart; problem je ako Bogart povjeruje da je Bogart. Nisam rušitelj svetih slika, kao oni islamisti koji su u Palmiri čekićali kipove bogova, ali ljekovito je svemu dodati malo ironije. Ljudi su skloni idolatriji.

Arsen Dedić je, recimo, tvrdio da Tito sjajno svira klavir, Chopina, da je maltene Rubinstein, a sâm Broz tvrdio je da zna odsvirati par jednostavnijih partitura i da njegova pijanistička znanja i vještine tu prestaju. Mišo Kovač je, pak, povjerovao da je Mišo Kovač i to se nije pokazalo dobrim po njega samoga, iako vjerujem da je Mišo Mišo. U Leksikonu smo nastojali samo malo olabaviti kanone, dati ikonama života.

TELEGRAM: ‘Svi imaju pravo na svoje sećanje’, zapisano je u uvodu. Postaje li oduzimanje tuđih sjećanja oblik političke manipulacije i represije?

RAŠETA: Da, u zraku se osjeti neodređeni pritisak, snažan tlak, neka nevidljiva ali teška preša koja oblikuje naš jezik. Pod tom prešom mi smo prinuđeni koristiti društveno prihvatljive riječi ili ćemo biti izopćeni, susretat ćemo se s, kako bi Krleža rekao, “staklenim pogledima” ljudi iz okoline. Početkom samostalnosti riječ kojom ste naglašavali oportunizam bila je glede. Danas uz spominjanje riječi Jugoslavija morate reći bivša. To bi trebalo značiti da je Jugoslavija beata defunta, blažena pokojnica. Ja međutim mislim da taj prefiks bivša u sebi nosi neželjene implikacije za kolektivne vlasnike te “preše koja pritišće jezik”. Puno njih. Ona u sebi skriva razočarenje, po mojem mišljenju, žal zbog ostavljenosti.

Jugoslaviju su prije svega razrušili Miloševićevi jurišnici, njegova žena i kamarila oko njih, a ne Hrvati; ove moderne teorije o državotvornim opsesijama od stoljeća sedmog su mitovi. Pogledajte novine iz 1987. ili 1988. U hrvatskom tisku piše se o “jugoslavenskom društvu”, “navikama Jugoslavena” i slično. Nacije su formirane, tu su Hrvati, Srbi, Makedonci i drugi, ali Jugoslavija tih godina kao identitet opstoji u svijesti ljudi daleko snažnije od današnje EU. No, identiteti se, kao i verzije povijesti, grade i razgrađuju, jedni se ruše, drugi dižu, nova čitanja potiskuju stara. Nitko za Austro-Ugarsku ne kaže bivša, kao ni za Treći Reich. Bivši su i amen.

TELEGRAM: Je li onda podnaslov knjige ‘Leksikon bivše Jugoslavije’ u ironijskom ključu?

RAŠETA: Svatko ga može tumačiti u svojem ključu. Tu možemo razviti dodatno tumačenje te riječi – ono očito sadrži i strah od obnove te zajednice ili pak strah da bi tu obnovu mnogi potajno željeli, pa se korištenjem te riječi bivša ograđujemo: mi koji to govorimo nismo za obnovu. Nije nitko, ne treba je ni biti – evo, i ja se ograđujem, preša djeluje – ali dok god se govori bivša znat ćemo da nešto, ovako ili onako, još živi. Neki kažu bivša i zato jer misle da je bila bolja od svojih nasljednica, pa se ta riječ koristi u funkciji glogova kolca ili češnjaka, da upokoji vampira.

TELEGRAM: Kakva su vaša sjećanja na Jugoslaviju: kao savršeni okusi bajadere ili u porodici imate i gorčih ožiljaka?

RAŠETA: Nemam gorkih okusa. Bilo mi je divno i nikad ne bih mijenjao odrastanje u Obljaju pored Donjeg Lapca, u ličkoj šumi, u Jugoslaviji, za Manhattan ili Notting Hill, pa ni za odrastanje u Skandinaviji, mada je djeci i tamo sigurno bilo lijepo. Od svih ratova nostalgičan sam jedino za Hladnim ratom, on se iz današnje perspektive čini kao Miltonov Izgubljeni raj. Djed i tata su se s nelagodom sjećali seljačkih radnih zadruga, pokušaja kolektivizacije na selu, ali to nije dopiralo do mene. No mnoge ljude za Jugoslaviju vezuju gorka iskustva i te rane treba poštovati. Tih ljudi i nije tako malo.

TELEGRAM: Kako tumačite ciljanu amneziju kojom se negiraju brojni visoki standardi dosegnuti u epohi Jugoslavije?

RAŠETA: To je prešutno priznanje poraza na nekim područjima. Hrvatska i Srbija nedavno su nabavile francuske lovce Rafale. Otprilike taj isti lovac razvijala je, s francuskim Dassault Aviationom, tvornica Soko Mostar. Od te tvrtke, koja je nekad zapošljavala osam tisuća ljudi, ostala su samo skladišta. Samo dugmići. Svi znaju da smo izgubili skoro sve banke, sve telekome, skoro sve trgovačke lance, možemo u nedogled sa svakidašnjom jadikovkom. Ipak, neke stvari su se popravile: diplomu danas možete kupiti na benzinskoj, a to je u tamnici naroda bilo teško zamislivo. Čak je i abadžija, kasnije tabadžija, Ranković morao diplomirati na pravu. Danas skoknete preko granice i odmah ste dr. mr. Sve ukradete, samo diplomu pošteno platite, kako kaže vic. Ako je to vic.

TELEGRAM: Svjedočeći krvavom atavističkom raspadu na feude ispada li da nam je ovakva zajednica ipak bila utopija? Da smo mi ovdje neizlječivi dezintegralisti?

RAŠETA: Nacije su se formirale već u 19. stoljeću i Jugoslaviju je bilo moguće održati samo s puno mudrosti, sluha i razumijevanja za razlike. Toga nije bilo dovoljno. Danas postoji suradnja u brojnim oblastima, evo vidite da je Svadba prebacila dva milijuna gledatelja. Ljudi putuju, surađuju, trguju, snimaju, pjevaju, žene se – sve ide. Moglo bi i bolje kad bi bilo više dobre volje, naročito s one strane Drine.

Zanimljivo, nakon 1995. na ovim prostorima Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine nije bilo nikakvih grupnih međunacionalnih sukoba: nije bilo škripara, odmetnutih četnika ili slično, boraca koji bi nastavili rat i nakon kapitulacije. Nije bilo Huske Miljkovića. To znači da je sve u ratu – i sam rat – bilo pod kontrolom odozgo: i rasap, i pljačke, i ratni zločini. Naši narodi i narodnosti naučili su živjeti jedni s drugima, jedni pored drugih, iako im više nitko ne nameće bratstvo i jedinstvo. Film Svadba i koncerti raznih izvođača, od kojih je najznakovitija Aleksandra Prijović, to jasno dokazuju. Elita gora od rulje, pisao je Mirko Kovač. Da bi reč rekel.

telegram