Publikacije namijenjene za djelovanje na ono što se naziva javnim mijenjem, to jest zapravo na životni stav, jesu djela i moraju biti podređena istim restrikcijama kao i sva druga djela. Drugim riječima, ne smiju nanijeti nikakvu neopravdanu štetu ni jednom ljudskom biću, a naročito ne smiju sadržavati nikakvu, eksplicitnu ili implicitnu, negaciju vječnih obveza prema ljudskom biću, budući da su te obveze svečano priznate zakonom. (Simone Weil)
Pred nove, skore, iščekujuće izbore, mnogi domaći novinari neće moći izbjeći još jedan susret sa samima sobom. U susret im dolaze moralne kreature, sporedni “junaci” socijalnog-političkog horora, “dobronamjerni” pomagači u skrivanju, utaji, izmjeni i povredi istine, aktivni doprinositelji političkom, ekonomskom i moralnom rasapu tijekom koga se masakrirao ogroman dio stanovništva koji je samo nastojao živjeti od vlastitog rada. Bit će to ponovo neugodan, ružan susret u kome će dominirati traženje oprosta od, u izvjesnoj mjeri, osviještene publike i (samo)opravdanje da su samo maksimalno profesionalno radili posao za koji su bili plaćeni. Simone Weil, francuska novinarka, pacifistkinja, marksistkinja, kršćanka i sudionica antifašističkog pokreta otpora, u tom smislu, radikalno razmišlja: Svi znaju da je novinarstvo u funkciji društvenih laži i da je samo po sebi zločin. Ali vjeruju da je taj zločin nekažnjiv. Što nas to zapravo spriječava da kaznimo djelatnost za koju znamo da je zločinačka? Odakle nam ta čudna zamisao o nekim nekažnjivim zločinima? Možemo reči da je je to jedno od najčudovišnijih izobličenja pravnog duha. Prema tome, ako nekom nije jasno o čemu se radi, postavimo pitanje ovako: “zar bi se skretničaru oprostila prometna nesreća zato što znamo da je inače dobronamjeran?”
Još uvijek mi je u sjećanju susret od prije nekoliko godina s jednim lokalnim novinarskim statistom sa zadatkom, lojalnog svojoj režimlijskoj kući, sjajnim egzemplarom “dobronamjernog plaćenika”. Pred potpisnikom ovih redaka i gradskim funkcionarom iz tzv oporbenih redova, prepun frustracija, sitnih sumnji spram uloge njegove novinarske porodice u nacionalnoj revoluciji, i straha od susreta sa samim sobom, izjavio da više ne zna što će i kako će, jer da se od njega traži isuviše srčanog angažmana i vjernosti “za našu stvar”- za samo 2. 000 kuna mjesečne plaće. Koliko god smo suosjećali nad njegovom sudbinom hranitelja obitelji, toliko smo bili preplavljeni spontanim prezirom spram njegovog kukavičluka da, usprkos svom “minulom” radu služenja malim i velikim vlastodršcima, iskoristi nadolazeće prilike i spasi vlastiti život od zabluda. No, bilo je jasno da u njega nikavih dilema bilo ne bi, i da bi mu savijest bila čista kao dječiji osmijeh, da nadoknada za rad iznosi npr. 2 000 kuna više. Tada bi weillovski nekažnjivi “zločin” bio nastavljen bez ikakve dvojbe. Etički problemi i dileme nastaju, dakle, u raskoraku između htijenja da se po svaku cijenu uspije na profesionalnom planu odnosno da se obavljanjem posla osigura egzistencija, i želje da se objektivno informira odnosno neprešućuje istina, ma kakva ona bila. S obzirom da su svi leveli funkcioniranja nekog informativnog medija determinirani uređivačkom politikom koja može biti (ne)izravno kontrolirana od strane pojedinih političkih čimbenika, oglašivača, te odnosom vlasnika novina spram relacija “naše-njihovo”, “komercijalno-ozbiljno”, “dnevno-politički zahtjevi-kritika postojećeg u ime budućnosti”, prostor za slobodnu igru novinara kao ragistratora i objašnatelja raznorodnih društvenih pojava i problema, neminovno se sužava. Samo jake i duhovno punoljetene osobe mogu hodati uskom trakom neovisnosti dok sa strane guraju nametnute “istine”, jednostrana viđenja, diktati novih polit-komesara, partikularni interesi i prijetnje. Svako skretanje neminovno vodi u ambis neprofesionalnosti i nemoralnosti.
U Hrvatskoj taj ambis prepun novinara “slomljene principjelnosti”, zapjenjenih pasa goniča za račun lovaca s dozvolom na slobodnomisleće glave, hijena, lakeja, bluna, građevinskih radnika koji su pomagali graditi socijalne kule i od karata i od pijeska, udarnih snaga intolerancije, živih diktafona iz kojih dopiru demokratske priče za veliku djecu, kvazipovijesničara, preparatora informacija, konformista, hladnokrvnih glasnogovornika vladajućih, s darom šutnje za iskriminiliziranu pretvorbu i privatizaciju, slugu novih bogataša, bujnih imela koje su se parazitski hranile sokovima stabla društva, katalizatora mržnje, homogenizirajućih kremfiksa nacije, pomiritelja, indolentnih promatrača potcjenjivanja kreativnih kritičara stvarnosti, aplauzera gospodarima rata, poluinteligenata, ulizica, iznuđivača, nišanđija topovskih baterija vlasti naciljanih na slobodu pojedinaca, provokatora, tužibaba, okrutnih prozivača, kiselina koje su rastvarale ljudsku solidarnost i pripomagale stvaranju kemijskih spojeva eksploatacije, te brojnih drugih aktivnih, nakaznih “oblika”, pomagača u stvaranju lokalnih poglavlja opće povijesti gadosti.
Nasuprot njima, iznad moralne provalije u koju su posrnuli svi koji sa strahom čekaju susret sa samima sobom, uspravno hoda pokoji hrvatski Karl Kraus, idu, ipak brojni, predstavnici “intelektaulnog ludizma”, novinari sa sposobnošću za sintezu, sa sluhom za falš-tonove u izbornim narodnim pjesmama, humanisti koji umiju uzburkati pozitivne emocije, nesebične transmisije dobrih vibracija, satiričari, ljudski ferali i lumini, njihove malenkosti, namjerno ne-neutralni, regeneratori devastiranog ljudskog dostojanstva, i drugi dovoljno hrabri i izdržljivi za biti na jukstapoziji u odnosu na podvlašćivače ljudi. U borgesovskom vrtu račvastih staza oni dosljedno biraju stazu koja vodi miru, toleranciji, jednakosti, bratstvu, napretku, nenasilju, ljubavi – preduvjetima pravednog ekonomskog poretka.
______________________
