Onaj koji se u slavonskobrodskom Naselju Andrije Hebranga, naročito na istočnoj strani, svako jutro u šest sati ne probudi od buke crkvenih zvona iz crkve Župe bl. Alojzija Stepinca, ili je gluh kao top, ili koristi ćepiće za uši, ili pati od nikturije (noćnog mokrenja), pa je baš za vrijeme buke bio na WC-u, ili ima cijelu noć upaljen radio ili televizor, pa ne čuje ustrajne, uznemirujuće zvukove izvana, ili se upravo u to doba s (bračnim) partnerom latio još glasnijeg horizontalnog posla… ili je umro tijekom noći. Svi drugi osuđeni su na torturu zvukom koju svakodnevno provodi “središte” najmlađe mjesne crkvena župe, na čelu koje je revni, uporni, bezosjećajni župnik Tomislav Ćurić. Tko ga je ovlastio da diktira kada i kako bi nečiji dan trebao započeti? Jao bolesnima, jao umirućima i željnima sna kao nasušne potrebe, jao učenicima koje se ne budi ni sekundu prije nego je potrebno, jer su imali naporan dan u školi, jao oboljelima od PTSP-a, fizički i nervno iscrpljenima, trudnicama i rodiljama… jer su svi oni nasilničkom voljom dospjeli u mučionicu zvukom, jer moraju trpjeti, a da nisu nizašto krivi.
Dakle, zvonjava započinje jutarnjim Pozdravljenjem, u šest ujutro, a nastavlja se Pozdravljenima tijekom cijelog beskrajnog dana, i više puta u svakom satu. Zvonjavi nema ni kraja ni konca. Nekada mirno naselje dobilo je problem koji je narastao do poziva građana upomoć. Pomoć je zatražena od policije. Međutim, pomoći za stanare neće biti, jer tako hoće ona- crkva. Naime, zvonjava po zakonu ne spada u remećenje javnog reda i mira. Štetnost buke ne odnosi se na onu koja se širi s crkvenog zvonika. Mogu i dokle hoće.
S crkvenog zvonika u Naselju Andrije Hebranga širi se automatizirana zvonjava crkvenim zvonima. Ti sterilni zvuci preko zvučnika, taj kompjuterski ugođen nepogrešivi ritam koji opominje na pokornost, razara svaku radost; buka je to u suprotnosti sa svrhom zvonjave za vjernike, sa smislom odjekivanja zvona kao da s neba dolazi i pomaže im ustati, preživjeti, koje im budi nadu.
Što vjernicima govori zvuk crkvena zvona? Odgovori su u antrfileu.
Izvadak iz knjige Misli u samoći Thomasa Mertona
Umjesto svega toga žitelji su maltretirani pokazivanjem klerikalnih kičastih mišića, žrtve su nametanja i zloporabe slobode iskazivanja vjersko-crkvenih pravila. Pretjerivanje s repeticijama snažnih imitacija udaraca zvona razbuđuje, remeti stanovnicima mir, zagađuje im život bukom. Umjesto uravnoteženog, romatičnog, autentičnog i blagotvornog glasanja odljevenog zvona kao efekata udaraca metalnim batom o metalni zvučni prsten, ovi električni, prečesti otkucaji djeluju stresogeno, remete san, koncentraciju.
Oni koji se ne mogu priviknuti i pomiriti s novonastalom pojavom, sa samopromotivnom, gromoglasnom zvonjavom, koja im škodi, smatraju da se radi o svojevrsnoj revitalizaciji crkve u smislu utjecaja bez volje drugih do značaja i značenja sekularnih institucija. Kažu u nastupu ciničnih rasploženja uslijed nemoći da se problem riješi, da u mračna jutra kada naseljem buče zvona iz kutija za zvučnike, sve asocira na povratak prohujalih vremena Srednjeg vijeka. Vampir naselje, kako se još zbog blizine groblja naziva Naselje Andrije Hebranga, pretvara se u glavama probuđenih, a još snenih ljudi, u srednovjekovni gradić. Nedostaju još samo baklje crkvenih pomoćnika kojima se osvjetljava put za pristigle inkvizitore, topot konja gradskih stražara, krici zatočenih vještica iz podruma, procesije protiv kuge, pjevanja zborova, pristizanje svijeta iz okolnih mjesta za sajam, cičanje zaklanih svinja, smijeh (pro)palih žena, riganje pijanaca, hvastanja potomaka križara, otvaranje krčmi, blato, blato na sve strane, skupljanje vjerskih hodočasnika, provjera vješala i trsa za lomače, tihe rasprave može li samo kler pretvoriti hostiju i vino u euharistiju. Ljuti građani se pitaju zna li crkva i ovdašnji svećenik da su još u kasnom srednjem vijeku dvojica svećenika i filozofa – Ivan Duns Scot i William Occam – započeli reakciju protiv skolastike i kritizirajući primjenu razuma na teološka pitanja.
Problem je evidentan. Buka zvona po ničemu se ne razlikuje od buke koja, primjerice, dopire iz kafića. Za kafiće zakon je našao način. Pitamo se kada će naći način za beskrajna i preglasna Pozdravljenja?!
