Tamara Banjeglav, koautorica knjige "Re:vizija prošlosti. Politike sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine": Aktualne politike sjećanja u Hrvatskoj su u skladu s europskim standardima u onoj mjeri u kojoj je to bilo potrebno za približavanje Hrvatske EU i osvajanje dodatnih bodova u borbi za vlast.
Ako je kolektivno sjećanje društveni konstrukt, onda je ono podložno i manipulaciji vladajućih elita. Na koji se način manipuliralo sjećanjem u Hrvatskoj od neovisnosti?
Foto: acips.ba
S raspadom Jugoslavije i početkom rata pojavila se potreba za stvaranjem novih, službenih, politika sjećanja ali i zaboravljanja, te redefiniranja prošlosti. Zaboravljena prošlost, koja je sve do tada bila prognana na margine društvenog pamćenja, ponovno je uvedena u sjećanje kako bi se opravdali postupci nove vlasti. To se prvenstveno odnosi na sjećanje na NDH i ustaški pokret, koje je u javnom prostoru postalo prisutno kroz npr. preimenovanje niza javnih ustanova, škola i ulica.
Dekonstrukcija kolektivnog sjećanja se događala najviše kroz masovnu destrukciju partizanskih spomenika. Vandalizam koji je izvršen nad tim spomenicima nije predstavljao samo revalorizaciju prošlosti, već i napad na antifašističke vrijednosti te pokušaj radikalnih nacionalista da izbrišu sjećanje na srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, čiji su pripadnici u velikom broju, zajedno s Hrvatima i drugima, sudjelovali u partizanskom pokretu. Međutim, treba reći i da su dio od oko 3.000 srušenih ili oštećenih spomenika u Hrvatskoj demolirale i radikalne srpske vojne i paravojne snage.
Akciju Oluja navodite kao primjer selektivnog sjećanja na rat?
Proslava godišnjice Oluje je već na samom početku definirala ovaj događaj kao središnji državni mit o stvaranju nacije, a također je označila i načine na koje se ovog događaja treba prisjećati, budući da je automatski isključila službena sjećanja na neodgovarajuće događaje koji prijete potkopavanjem ovog mita. Službeno javno sjećanje na akciju Oluja i događaje nakon nje je jednostrano, te su se, u početku, spominjali samo pobjeda hrvatskih oružanih snaga i njihov uspjeh u ponovnoj uspostavi političkog i pravnog poretka u okupiranim dijelovima Hrvatske. Iskustva i sjećanje civilnih žrtava srpske nacionalnosti, koji su protjerani iz svojih domova i čiji su članovi obitelji ubijeni za vrijeme i nakon akcije, isključeni su iz službene godišnje proslave, a tome najbolje svjedoče politički govori koji se svake godine održavaju na središnjoj proslavi u Kninu. Naglašava se da je Oluja označila novi početak i ponovno rođenje hrvatske nacije. Za vrijeme Tuđmanove vlasti, na proslavi se nije spominjala mogućnost postojanja zločina počinjenih s hrvatske strane. Šutnja o zločinima počinjenima u Oluji od strane pripadnika hrvatske vojske nažalost nije prekinuta niti nakon odlaska HDZ-a s vlasti 2000. godine. Tek na 10. godišnjicu akcije, 2005. godine, na središnjoj je državnoj proslavi spomenuto da je takvih zločina bilo, iako je premijer Ivo Sanader inzistirao da "Olujutreba odvojiti od tragičnih događaja, kriminalnih djela i nepravdi počinjenih protiv hrvatskih građana srpske nacionalnosti prije pune uspostave pravnog poretka." Ovim je, zapravo, rečeno da su zločini počinjeni upravo zato jer hrvatska vlast još nije bila uspostavila puni pravni poredak na tim područjima, te da su ti događaji iz tog razloga bili izvan kontrole hrvatske vojske i policije.
S vremenom se ipak otvorio prostor za uvođenje i ove "mračne strane". Danas se za vrijeme proslave u Kninu zločini nad srpskim civilnim stanovništvom ipak spominju u političkim govorima, iako se oni karakteriziraju kao individualni zločini, koji ne smiju dovesti u pitanje legitimnost same akcije. Međutim, sjećanje srpskog stanovništva na ove događaje je još uvijek potisnuto i izostaje iz službenog narativa.
U kontestu novih spomenika, razdoblje od neovisnosti do danas karakterizira, uz npr. anakronizaciju u vizualnom jeziku, i politizacija u činjeničnom. Tako su na središnjem spomeniku žrtvama Domovinskog rata u Zagrebu žrtve etnički selektirane tj. nisu upisani Srbi, pa tako nema niti, recimo, obitelji Zec?
Taj spomenik je u tom smislu vrlo problematičan, ali nažalost, nije jedini. Komemorativna kultura u Hrvatskoj danas je još uvijek u velikoj mjeri etno-nacionalno obojena, osobito što se tiče Domovinskog rata. To znači da u komemorativnim praksama još uvijek nema mjesta za žrtve srpske nacionalnosti. U Hrvatskoj je podizanje spomen-obilježja u sjećanje na civile i vojnike koji su izgubili život u Domovinskom ratu regulirano Zakonom o obilježavanju mjesta masovnih grobnica žrtava Domovinskog rata. Prema ovom zakonu, usvojenom još 1996. godine, žrtve Domovinskog rata su definirane kao "hrvatski branitelji i civili smrtno stradali u masovnim pogubljenjima tijekom srpsko-crnogorske četničke agresije i agresije Jugoslavenske armije na RH". Ako se žrtvama smatraju samo vojnici i civili stradali za vrijeme "srpsko-crnogorske četničke agresije i agresije Jugoslavenske armije na RH", onda ne samo da se žrtve koje su stradale od strane hrvatskih vojno-oružanih snaga ne smatra žrtvama, nego one po istoj logici nemaju pravo da se njihovo stradanje obilježi i komemorira u javnom prostoru.Dakle, ne samo obitelj Zec, nego i mnoge druge žrtve srpske nacionalnosti ne mogu i još uvijek nisu pronašle svoje mjesto u javnom sjećanju na rat i posljedičnoj izgradnji pravednijeg društva.
Koliko su aktualne službene politike sjećanja u Hrvatskoj blizu europskim standardima?
Na stvarnoj i simboličkoj razini, približavanje europskim standardima sjećanja započelo je 2000. godine kada je vraćeno ime Trgu žrtava fašizma, a nastavljeno 2003. uklanjanjem spomenika Juri Francetiću u Slunju i Mili Budaku u Svetom Roku. Ovim potezom uklanjanja spomenika koji veličaju fašizam i ustaštvo vlada je željela demonstrirati pripadnost modernoj Europi. Hrvatska je, također, kao prva od republika bivše Jugoslavije, 2005. godine postala članica Task Force for International Cooperation on Holocaust Education, Remembrance and Research. Europskim standardima odgovara i uvođenje europskog Dana sjećanja na žrtve nacizma i staljinizma, 23. kolovoza, što je u Hrvatskoj uvedeno 2011. Vlada je ovaj spomen-dan usvojila u izbornoj godini u kojoj je i završen proces pregovora s EU. Dakle, moglo bi se reći da su aktualne politike sjećanja u Hrvatskoj u skladu s europskim standardima u onoj mjeri u kojoj je to bilo potrebno za približavanje Hrvatske EU, te kako bi se popravio ugled Hrvatske, ali i osvojili dodatni bodovi u borbi za vlast.
Sjećanje na antifašističku borbu danas je svedeno na komemoracije. Ima li tu mjesta nadogradnji, i kako bi ona trebala izgledati?
Izuzetno je važno pronaći način kako da se i mlađe generacije uključi u posjete mjestima sjećanja i stradanja, kao i u lokalne komemorativne prakse. U Zagrebu je jedno od takvih mjesta Dotrščina, lokacija najmasovnijeg zločina u modernoj povijesti grada, koje je ujedno i najveći zagrebački gradski park, ali malo tko od njegovih redovitih posjetitelja uopće zna da je tamo strijeljano nekoliko tisuća Zagrepčana i Zagrepčanki. Mislim da bi bilo bitno mlađe generacije, učenike srednjih i osnovnih škola, voditi na ovo i slična mjesta u okviru školskih kurikuluma, čime bi ne samo upoznali povijest grada u kojem žive, nego bi ih se educiralo i o kulturi sjećanja i antifašističkim vrijednostima, poput tolerancije i slobode.
Izvor: H-alter
Ako je kolektivno sjećanje društveni konstrukt, onda je ono podložno i manipulaciji vladajućih elita. Na koji se način manipuliralo sjećanjem u Hrvatskoj od neovisnosti?
Foto: acips.ba
S raspadom Jugoslavije i početkom rata pojavila se potreba za stvaranjem novih, službenih, politika sjećanja ali i zaboravljanja, te redefiniranja prošlosti. Zaboravljena prošlost, koja je sve do tada bila prognana na margine društvenog pamćenja, ponovno je uvedena u sjećanje kako bi se opravdali postupci nove vlasti. To se prvenstveno odnosi na sjećanje na NDH i ustaški pokret, koje je u javnom prostoru postalo prisutno kroz npr. preimenovanje niza javnih ustanova, škola i ulica.
Dekonstrukcija kolektivnog sjećanja se događala najviše kroz masovnu destrukciju partizanskih spomenika. Vandalizam koji je izvršen nad tim spomenicima nije predstavljao samo revalorizaciju prošlosti, već i napad na antifašističke vrijednosti te pokušaj radikalnih nacionalista da izbrišu sjećanje na srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, čiji su pripadnici u velikom broju, zajedno s Hrvatima i drugima, sudjelovali u partizanskom pokretu. Međutim, treba reći i da su dio od oko 3.000 srušenih ili oštećenih spomenika u Hrvatskoj demolirale i radikalne srpske vojne i paravojne snage.
Akciju Oluja navodite kao primjer selektivnog sjećanja na rat?
Proslava godišnjice Oluje je već na samom početku definirala ovaj događaj kao središnji državni mit o stvaranju nacije, a također je označila i načine na koje se ovog događaja treba prisjećati, budući da je automatski isključila službena sjećanja na neodgovarajuće događaje koji prijete potkopavanjem ovog mita. Službeno javno sjećanje na akciju Oluja i događaje nakon nje je jednostrano, te su se, u početku, spominjali samo pobjeda hrvatskih oružanih snaga i njihov uspjeh u ponovnoj uspostavi političkog i pravnog poretka u okupiranim dijelovima Hrvatske. Iskustva i sjećanje civilnih žrtava srpske nacionalnosti, koji su protjerani iz svojih domova i čiji su članovi obitelji ubijeni za vrijeme i nakon akcije, isključeni su iz službene godišnje proslave, a tome najbolje svjedoče politički govori koji se svake godine održavaju na središnjoj proslavi u Kninu. Naglašava se da je Oluja označila novi početak i ponovno rođenje hrvatske nacije. Za vrijeme Tuđmanove vlasti, na proslavi se nije spominjala mogućnost postojanja zločina počinjenih s hrvatske strane. Šutnja o zločinima počinjenima u Oluji od strane pripadnika hrvatske vojske nažalost nije prekinuta niti nakon odlaska HDZ-a s vlasti 2000. godine. Tek na 10. godišnjicu akcije, 2005. godine, na središnjoj je državnoj proslavi spomenuto da je takvih zločina bilo, iako je premijer Ivo Sanader inzistirao da "Olujutreba odvojiti od tragičnih događaja, kriminalnih djela i nepravdi počinjenih protiv hrvatskih građana srpske nacionalnosti prije pune uspostave pravnog poretka." Ovim je, zapravo, rečeno da su zločini počinjeni upravo zato jer hrvatska vlast još nije bila uspostavila puni pravni poredak na tim područjima, te da su ti događaji iz tog razloga bili izvan kontrole hrvatske vojske i policije.
S vremenom se ipak otvorio prostor za uvođenje i ove "mračne strane". Danas se za vrijeme proslave u Kninu zločini nad srpskim civilnim stanovništvom ipak spominju u političkim govorima, iako se oni karakteriziraju kao individualni zločini, koji ne smiju dovesti u pitanje legitimnost same akcije. Međutim, sjećanje srpskog stanovništva na ove događaje je još uvijek potisnuto i izostaje iz službenog narativa.
U kontestu novih spomenika, razdoblje od neovisnosti do danas karakterizira, uz npr. anakronizaciju u vizualnom jeziku, i politizacija u činjeničnom. Tako su na središnjem spomeniku žrtvama Domovinskog rata u Zagrebu žrtve etnički selektirane tj. nisu upisani Srbi, pa tako nema niti, recimo, obitelji Zec?
Taj spomenik je u tom smislu vrlo problematičan, ali nažalost, nije jedini. Komemorativna kultura u Hrvatskoj danas je još uvijek u velikoj mjeri etno-nacionalno obojena, osobito što se tiče Domovinskog rata. To znači da u komemorativnim praksama još uvijek nema mjesta za žrtve srpske nacionalnosti. U Hrvatskoj je podizanje spomen-obilježja u sjećanje na civile i vojnike koji su izgubili život u Domovinskom ratu regulirano Zakonom o obilježavanju mjesta masovnih grobnica žrtava Domovinskog rata. Prema ovom zakonu, usvojenom još 1996. godine, žrtve Domovinskog rata su definirane kao "hrvatski branitelji i civili smrtno stradali u masovnim pogubljenjima tijekom srpsko-crnogorske četničke agresije i agresije Jugoslavenske armije na RH". Ako se žrtvama smatraju samo vojnici i civili stradali za vrijeme "srpsko-crnogorske četničke agresije i agresije Jugoslavenske armije na RH", onda ne samo da se žrtve koje su stradale od strane hrvatskih vojno-oružanih snaga ne smatra žrtvama, nego one po istoj logici nemaju pravo da se njihovo stradanje obilježi i komemorira u javnom prostoru.Dakle, ne samo obitelj Zec, nego i mnoge druge žrtve srpske nacionalnosti ne mogu i još uvijek nisu pronašle svoje mjesto u javnom sjećanju na rat i posljedičnoj izgradnji pravednijeg društva.
Koliko su aktualne službene politike sjećanja u Hrvatskoj blizu europskim standardima?
Na stvarnoj i simboličkoj razini, približavanje europskim standardima sjećanja započelo je 2000. godine kada je vraćeno ime Trgu žrtava fašizma, a nastavljeno 2003. uklanjanjem spomenika Juri Francetiću u Slunju i Mili Budaku u Svetom Roku. Ovim potezom uklanjanja spomenika koji veličaju fašizam i ustaštvo vlada je željela demonstrirati pripadnost modernoj Europi. Hrvatska je, također, kao prva od republika bivše Jugoslavije, 2005. godine postala članica Task Force for International Cooperation on Holocaust Education, Remembrance and Research. Europskim standardima odgovara i uvođenje europskog Dana sjećanja na žrtve nacizma i staljinizma, 23. kolovoza, što je u Hrvatskoj uvedeno 2011. Vlada je ovaj spomen-dan usvojila u izbornoj godini u kojoj je i završen proces pregovora s EU. Dakle, moglo bi se reći da su aktualne politike sjećanja u Hrvatskoj u skladu s europskim standardima u onoj mjeri u kojoj je to bilo potrebno za približavanje Hrvatske EU, te kako bi se popravio ugled Hrvatske, ali i osvojili dodatni bodovi u borbi za vlast.
Sjećanje na antifašističku borbu danas je svedeno na komemoracije. Ima li tu mjesta nadogradnji, i kako bi ona trebala izgledati?
Izuzetno je važno pronaći način kako da se i mlađe generacije uključi u posjete mjestima sjećanja i stradanja, kao i u lokalne komemorativne prakse. U Zagrebu je jedno od takvih mjesta Dotrščina, lokacija najmasovnijeg zločina u modernoj povijesti grada, koje je ujedno i najveći zagrebački gradski park, ali malo tko od njegovih redovitih posjetitelja uopće zna da je tamo strijeljano nekoliko tisuća Zagrepčana i Zagrepčanki. Mislim da bi bilo bitno mlađe generacije, učenike srednjih i osnovnih škola, voditi na ovo i slična mjesta u okviru školskih kurikuluma, čime bi ne samo upoznali povijest grada u kojem žive, nego bi ih se educiralo i o kulturi sjećanja i antifašističkim vrijednostima, poput tolerancije i slobode.
Izvor: H-alter
