Odavno patentirani recept privatizacije i dalje je aktualan: Dokapitalizacija Đure Đakovića vodi se ‘uz alarmantnu netransparentnost u iznimno kratkom vremenskom periodu’, upozoravaju nezavisne gradske vijećnice
Đuro Đaković Grupa d.d. uskoro će preći iz relativno-većinskog vlasništva hrvatske države u apsolutno-većinski privatni posjed stanovitog kuvajtsko-kanadskog investicijskog subjekta. Riječ je dakle o konačnoj privatizaciji te slavonskobrodske kompanije, decentno zaklonjenoj iza procesa dokapitalizacije. Vlada je odlučila da neće zadržati ni tzv. kontrolni paket, nego će s pripuštanjem inozemnih 250 milijuna kuna u temeljni kapital spasti na svega 16-postotni vlasnički udio. Sljedeći najveći suvlasnik vjerojatno će ostati slavni domaći burzovni špekulant, filantrop i savjetnik predsjednice Nenad Bakić, za kojeg u najmanju ruku nećemo posumnjati da obožava privatizacije i slične tržišne momente.
Ali neka nam bude dopušteno da ovdje načas povedemo računa i o malo širem interesu, onome radničkom, a potom i općejavnom. Mali dioničari Đure Đakovića, naime, iskazali su prošlog tjedna, uoči skupštine dioničara, očekivanje da Vlada zadrži kontrolni paket i ne prepusti sve budućem vlasniku na volju. Jer na taj način radnici ostaju bez zaštite, a odricanje uključuje i odluke o proizvodnji Đure Đakovića s raskošnim asortimanom od vlakova do mostova i od tenkova do elektrana. Doista, što može nagnati jednu državu da se odrekne strateški neupitnog i stabilnog poduzeća umjesto da sama raspolaže njim?
Ništa – glasi odgovor – osim doktrinarne privatizatorske volje i nevolje, što znači da politiku daleko više navode raznorazni bakići negoli široka radnička masa kao sistemski gubitnik. Koliki raspon suprotstavljenih pogleda može biti posrijedi dobro ilustrira otvoreno pismo Slavice Lemaić i Karmen Dizdar Grgurević, nezavisnih gradskih vijećnica iz Slavonskog Broda. One su ministru državne imovine Goranu Mariću i predsjedniku uprave licitiranog poduzeća Tomislavu Mazalu, u iščekivanju najavljene odluke o dokapitalizaciji, očitale bukvicu da se taj proces vodi ‘uz alarmantnu netransparentnost i u iznimno kratkom vremenskom periodu’, te su zatražile neke odgovore.
Točnije, njih 11, a na pitanja od kojih izdvajamo nekoliko: hoće li proizvodnja i sjedište poduzeća ostati u istom gradu, hoće li biti otpuštanja radnika i gašenja tvrtki iz grupe, je li poznata ponuditeljeva dugoročna strategija razvoja Đure Đakovića, kakva su jamstva ponuđena za provedbu eventualnog plana, što će biti s nekretninama poduzeća i, naposljetku, zna li kupac da bez povećanja plaća radnicima grupi prijeti manjak stručne radne snage zbog sve masovnijeg iseljavanja Slavonaca? Odgovori nisu stigli do skupštine dioničara, kao ni do objave ovog teksta na portalu ‘Novosti’, a zacijelo nikad ni neće.
portalnovosti
Đuro Đaković Grupa d.d. uskoro će preći iz relativno-većinskog vlasništva hrvatske države u apsolutno-većinski privatni posjed stanovitog kuvajtsko-kanadskog investicijskog subjekta. Riječ je dakle o konačnoj privatizaciji te slavonskobrodske kompanije, decentno zaklonjenoj iza procesa dokapitalizacije. Vlada je odlučila da neće zadržati ni tzv. kontrolni paket, nego će s pripuštanjem inozemnih 250 milijuna kuna u temeljni kapital spasti na svega 16-postotni vlasnički udio. Sljedeći najveći suvlasnik vjerojatno će ostati slavni domaći burzovni špekulant, filantrop i savjetnik predsjednice Nenad Bakić, za kojeg u najmanju ruku nećemo posumnjati da obožava privatizacije i slične tržišne momente.
Ali neka nam bude dopušteno da ovdje načas povedemo računa i o malo širem interesu, onome radničkom, a potom i općejavnom. Mali dioničari Đure Đakovića, naime, iskazali su prošlog tjedna, uoči skupštine dioničara, očekivanje da Vlada zadrži kontrolni paket i ne prepusti sve budućem vlasniku na volju. Jer na taj način radnici ostaju bez zaštite, a odricanje uključuje i odluke o proizvodnji Đure Đakovića s raskošnim asortimanom od vlakova do mostova i od tenkova do elektrana. Doista, što može nagnati jednu državu da se odrekne strateški neupitnog i stabilnog poduzeća umjesto da sama raspolaže njim?
Ništa – glasi odgovor – osim doktrinarne privatizatorske volje i nevolje, što znači da politiku daleko više navode raznorazni bakići negoli široka radnička masa kao sistemski gubitnik. Koliki raspon suprotstavljenih pogleda može biti posrijedi dobro ilustrira otvoreno pismo Slavice Lemaić i Karmen Dizdar Grgurević, nezavisnih gradskih vijećnica iz Slavonskog Broda. One su ministru državne imovine Goranu Mariću i predsjedniku uprave licitiranog poduzeća Tomislavu Mazalu, u iščekivanju najavljene odluke o dokapitalizaciji, očitale bukvicu da se taj proces vodi ‘uz alarmantnu netransparentnost i u iznimno kratkom vremenskom periodu’, te su zatražile neke odgovore.
Točnije, njih 11, a na pitanja od kojih izdvajamo nekoliko: hoće li proizvodnja i sjedište poduzeća ostati u istom gradu, hoće li biti otpuštanja radnika i gašenja tvrtki iz grupe, je li poznata ponuditeljeva dugoročna strategija razvoja Đure Đakovića, kakva su jamstva ponuđena za provedbu eventualnog plana, što će biti s nekretninama poduzeća i, naposljetku, zna li kupac da bez povećanja plaća radnicima grupi prijeti manjak stručne radne snage zbog sve masovnijeg iseljavanja Slavonaca? Odgovori nisu stigli do skupštine dioničara, kao ni do objave ovog teksta na portalu ‘Novosti’, a zacijelo nikad ni neće.
portalnovosti
