Nastao u britanskoj produkciji Channela 5, Electric Dreams predstavlja zanimljiv pokušaj stvaranja antologijske serije, čije su epizode temeljene na kratkim prozama Phillipa K. Dicka. Projekt od deset epizoda povezuje futuristički, odnosno distopijski kontekst, katkad prožet elementima znanstvene fantastike i post-apokalipse. Epizode su u cjelinu povezane žanrom i ugođajem, često ocrtavajući pesimističnu viziju budućnosti. Svaki nastavak u trajanju od pedesetak minuta iznosi zaokruženu priču, ima vlastite protagoniste te redatelja i scenarista. Mahom se referiraju na aktualne i relevantne teme propitivanja humanog i posthumanog, drugosti, konzumerizma, političkog inženjeringa i sloma barijere između javnog i privatnog te propitivanja osobnih sloboda. O ambicioznosti projekta svjedoči i respektabilna glumačka postava, u kojoj među ostalima uočavamo Richarda Maddena, Grega Kinneara, Veru Farmigu, Annu Paquin, Geraldine Chaplin, Timothyja Spalla, Stevea Buscemija, Terrencea Howarda, Briana Cranstona, Janelle Monae, kao i pojedina redateljska imena: Dee Rees, Julian Jarrold, Alan Taylor, Michael Dinner…
Priče često imaju subtekst koji nadilazi njihov distopijski, postapokaliptični ili znanstveno-fantastični okvir. Primjerice, Safe and Sound funkcionira kao alegorija problematičnog odnosa inhibiranog djeteta s aktivističkim i paranoičnim roditeljem. Majka i autokratski režim koji lišava privatnosti lice su i naličje iste priče iako se nalaze na suprotstavljenim stranama, jer i jedno i drugo ne dopuštaju stjecanje iskustva. Autofac je priča o konzumerizmu te produkciji i kupovanju beskorisne i nepotrebne robe. The Father Thing traumu suočavanja djeteta s razvodom roditelja prerušava u narativ o otmici ekspanzionistički nastrojenih izvanzemaljaca. Kill All Others primjerice progovara o fabriciranju netrpeljivosti prema manjinskim skupinama.
Prva epizoda The Hood Maker otvara veliku temu sezone – propitivanje humanosti u svijetu koji je izgubio svoje društveno i kulturno uporište. Odvija se u distopijskoj državi nazvanoj Free Union, ugođajem je nalik Scottovom kultnom Blade Runneru (1981) te se bavi problematikom drugosti. Skupina ljudi razvila je telepatske sposobnosti, no društvo ih odbacuje, pa preživljavaju na njegovim marginama. Protagonistica Honor (Holliday Grainger) pridružuje se policijskom agentu Rossu (Richard Madden) kako bi spriječili djelovanje subverzivnih društvenih skupina, a pritom tvore neobičan i pomaknut buddy-buddy par. Iako je obrat u završnici efektan te dobro poentira problematiku humanosti i empatije, The Hood Maker predstavlja ponešto slabije otvaranje sezone jer je mahom epizoda građena na poznatim motivima, ugođajima i slikovitosti iz povijesti žanra.
Impossible Planet zaplet gradi oko motiva svemirskog turizma, pa dvojica interstelarnih vodiča, Brian Norton (Jack Reynor) i Ed Andrews (Benedict Wong), dobivaju izdašnu financijsku ponudu od žene Irme Louse Gordon (Geraldine Chaplin), stare 342 godine, da je odvedu na Zemlju, koja je navodno prije mnogo stoljeća uništena te nenastanjiva. Putovanje pritom služi za suočavanje s prošlošću te vlastitim emocionalnim nedoumicama, napose u kontekstu Briana. Impossible Planet razmatra nemogućnost bijega te pronalaska sigurnog utočišta te nastavlja razvijati i propitivati problematiku humanosti i empatije, iako je tempom ponešto prespora epizoda te nedovoljno razrađenog idejnog sloja.
The Commuter priča o žalovanju te suočavanju s gubitkom kako bi se moglo krenuti dalje. Timothy Spall glumi Eda Jackobsona, zaposlenika na gradskoj željeznici, koji igrom slučaja otkriva mjesto Macon Heights. Ono je neucrtano na željezničkoj mapi, a njemu svaki dan izgleda idilično isto te nema gubitaka. Protagonist se mora othrvati toj idiličnosti, što znači suočiti se s traumom kroz nastojanje da se ona razriješi. Stilski je svijet Macon Heightsa svijet američke melodrame pedesetih godina prošlog stoljeća. Pastiširanjem se postiže učinak očuđenja, koji upućuje na nesvakidašnjost iskustva. Posrijedi je emocionalno najizravnija epizoda, koja djeluje vrlo efektno u svojoj jednostavnosti. Kao što The Commuter stilski posuđuje od klasične melodrame, tako Crazy Diamond preuzima od noira, napose koncept naivnog muškarca i fatalne žene, tako što oblikuje priču o propitivanju humanosti. Steve Buscemi utjelovljuje uspješnog znanstvenika Eda Morrisa koji se bavi stvaranjem androida, posprdno nazvanih Jack i Jill. U jednom ga trenutku zavedene umirući android Jill (Sidse Babett Knudsen) kako bi ga nagnala da joj pomogne u nastojanju da produlji svoj rok trajanja. Epizoda se vješto poigrava noirovskim konceptima smještenima u futurističko ozračje te unosi dozu humora, kojem Electric Dreams inače nije osobito sklon.
Real life jedna je od ponajboljih epizoda, u kojoj se radnja odvija na dvjema vremenskih dimenzijama. U budućnosti je policajka Sarah (Anna Paquin) u potrazi za ubojicom te je proganja osjećaj strašnoga grizodušja. U sadašnjosti se u sličnoj potrazi nalazi dizajner videoigara George (Terrence Howard) te ga proganjaju slični osjećaji. Njih dvoje dijele um, odnosno Sarah vjeruje da je on njezin virtualni alter-ego nakon konzumacije futurističkoga narkotika, a George vjeruje da je situacija obrnuta. Dinamika je postignuta promišljenim balansiranjem između dviju vremenskih razina te zamagljivanjem konkretnog odgovora na pitanje koji je od likova projekcija onog drugog, a koji je stvaran. Real Life veći naglasak stavlja na psihologiju pojedinca, a manji na distopijski kontekst.
Propitivanjem humanosti nastavlja se baviti Human Is, a navedeno sagledava kroz intimniju prizmu te putem dijade javno i privatno. Bryan Cranston glumi svemirskog junaka koji je zadužio ljudsku vrstu, no istodobno ima otuđen i podcjenjivački odnos naspram supruge, što njegovo okruženje ne primjećuje. Sve dok se s opasne misije ne vrati promijenjen, što potiče sumnje da ga je zaposjelo izvanzemaljsko biće. Priča izokreće žanrovske stereotipe pa propituje jesu li zli izvanzemaljci nužno barbarski i ekspanzionistički nastrojeni ili destruktivni impulsi leže u nama samima. The Father Thing nastavlja razrađivati motiv invazivnosti bića iz svemira, ali ovoga puta kroz staromodnu prizmu otmice izvanzemaljaca, koja se vizualno referira na SF osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Voljeni i brižni otac (Greg Kinnear) zamijenjen je zazornim dvojnikom, a pritom baseball funkcionira kao metafora prisnog odnosa roditelja i sina.
Autofac progovara o boljkama i stranputicama konzumerizma. U potpunosti automatizirana tvornica, kojom upravlja umjetna inteligencija, ljudima svakodnevno šalje iste i njima beskorisne produkte, dok oni istovremeno bivaju sve više lišavani područja za uzgoj hrane. Priroda naime zbog zagađenja iz tog istog pogona odumire. Epizoda poticajno progovara o lišavanju individualnosti i serijalizaciji. Alice (Janelle Monae), hologram iz tvornice, sugerira buntovnoj protagonistici Emily (Juno Temple) da su svi lako zamjenjivi. Safe and Sound kreće od poznatoga klišeja nove učenice u školi, koja iz provincije seli u veliki grad te doživljava šikaniranje okoline. Navedeno je provučeno kroz distopijsku prizmu odnosa centra i periferije – megalopolisa te takozvanih bubble-područja za koje se u prvome tvrdi da su izvor terorista i terorizma. Posrijedi je intrigantna priča o nadgledanju i kontroli te spremnosti da se na to pristane kako bi se bilo dijelom stada, što je psihološki uvjerljivo razriješeno kroz psihičko posrtanje protagonistice Foster (Annalise Basso) – njezine obiteljske paranoje, kao i odbacivanje okruženja.
Kill All Others britko se poigrava strahom od Drugih te raspirivanjem nasilja i netrpeljivosti prema njima. Posrijedi je priča o Philbertu Noyceu (Mel Rodriguez), jednom od rijetkih manualnih radnika na tvorničkoj traci, koji u digitaliziranom i virtualiziranom svijetu neposredne budućnosti uočava da jedina kandidatkinja za predsjednicu svjetske totalitarne države (Vera Farmiga) u predizbornoj kampanji perfidno izgovara rečenicu Kill All Others!, koju kasnije počinje uočavati na različitim mjestima i situacijama. Vješto je postignut prikaz razvoja osjećaja paranoje kod protagonista kojem svijet ne vjeruje, uljuljan u reklame i konzumeristička dobra (tako se Philbert žali da njegova supruga ima flert s hologramom iz reklame!).
Kao što je primjetno, Electric Dreams dotiče se niza aktualnih tema, koje nastoji razraditi na atraktivan način te ih zapakirati u raskošan i skup produkcijski celofan. Kao i kod svake antologijske serije, postoje epizode koje su bolje i lošije. Primjerice, The Commuter, Real Life i Safe and Sound predstavljaju uspješniji segment serije, dok su Human Is, Impossible Planet i The Hood Maker fileri, što je ponajviše ovisilo o redateljskoj i scenarističkoj umješnosti da se određene ideje i priče uspješno razrade u formatu od pedesetak minuta. Za cijelu je sezonu karakteristična moralna pouka koja se provlači kroz epizode. One manje uspješne to čine odveć napadno.
filmovi
