Postoji dobar razlog za vjerovanje da je Washington, daleko od toga da se trudio spriječiti ukrajinski rat, zapravo želio da se on dogodi – i to zbog jednostavnog razloga što je ruska invazija bila, i jest, blagoslov za hegemonističke ambicije SAD-a. Ako je tako, što bi onda mogao biti cilj Washingtona za odbacivanje suradnje s Pekingom, suradnje koja je je jedini mogući put prema političkom rješenju kojim se priznaje teritorijalna cjelovitost Ukrajine?
Način na koji je administracija predsjednika Joea Bidena reagirala na kinesku ponudu da facilitira političko rješenje ukrajinskog sukoba jasno ukazuje na prikriveni cilj Washingtona u vezi s tim ratom. Izrazit je kontrast između stava američke administracije prema kineskoj poziciji i stavova nekih saveznika Sjedinjenih Država.
Kada je Peking 24. veljače objavio svoj Prijedlog za političko rješenje ukrajinske krize, obilježavajući početak druge godine od pokretanja ruske invazije na Ukrajinu, Washington je odmah odbacio inicijativu kao obični mamac, a predsjednik Biden rekao je Davidu Muiru s ABC-a: “Ako ga Putin pozdravlja, kako bi to moglo biti dobro?” Zatim je dodao: “Nisam vidio ništa u kineskom planu što bi ukazivalo na to da postoji nešto što bi bilo korisno bilo kome osim Rusiji.”
Zapadna Europa jedva čeka da rat u Ukrajini završi: “Naš europski partneri i saveznici mnogo više pate od ekonomskih posljedica svoje podrške Ukrajini i porasta globalnih troškova energije nego Amerikanci”
Pa ipak, drugi su čelnici vidjeli ono što Biden nije mogao vidjeti – ili nije želio vidjeti – a to je da prva od 12 točaka kineske deklaracije ponovno potvrđuje načelo koje ide protiv interesa Rusije u ovom ratu i u korist Ukrajine, a to je princip “suverenosti, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti svih zemalja”.
To je doista razlog zašto ruski predsjednik Vladimir Putin nije “zapljeskao” kineskoj deklaraciji, suprotno Bidenovoj tvrdnji. U zajedničkim izjavama za tisak koje su Putin i kineski predsjednik Xi Jinping dali 21. ožujka, tijekom Xijevog nedavnog posjeta Moskvi, ruski je predsjednik izjavio: “Vjerujemo da su mnoge odredbe mirovnog plana koji je iznijela Kina u skladu s ruskim pristupom i mogu biti uzeti kao osnova za mirno rješenje.” Mnoge odredbe – drugim riječima, ne sve.
Dok je Putin mogao u potpunosti podržati odredbe kao što su “napuštanje hladnoratovskog mentaliteta” (točka dva) i “zaustavljanje jednostranih sankcija” (točka 10), očito se nije mogao složiti s potrebom poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih zemalja, niti s točkom osam koja kaže da se “treba suprotstaviti prijetnji ili uporabi nuklearnog oružja”.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski to je sa svoje strane dobro razumio. U očitoj kontradikciji s Bidenovom procjenom, izjavio je na dan kada je kinesko stajalište objavljeno: “Kina govori o nama…. Mislim da ovo što oni govore izgleda kao poštivanje teritorijalnog integriteta. Ne spominju ime države, ali naš teritorijalni integritet je narušen. Spomenuta je i nuklearna sigurnost. Mislim da je to u skladu s interesima — globalnim interesima i ukrajinskim interesima.” Upravo je ovaj vrlo različit stav omogućio telefonski razgovor između Xija i Zelenskog 26. travnja ove godine, koji je ukrajinski predsjednik komentirao na sljedeći način:
Sama ideja poštivanja suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti svih zemalja strana je Washingtonu koliko i Moskvi
“Postoji prilika da se iskoristi politički utjecaj Kine kako bi se obnovila snaga načela i pravila na kojima bi se mir trebao temeljiti. Ukrajina i Kina, kao i velika većina svijeta, jednako su zainteresirani za jačanje suvereniteta nacija i teritorijalne cjelovitosti… U skladu s glavnim sigurnosnim pravilima, posebno neprihvatljivošću prijetnji nuklearnim oružjem i širenjem nuklearnog oružja u svijetu…”
Zapravo, Kina je više puta posebno spomenula Ukrajinu kada se govorilo o teritorijalnom integritetu. Objašnjavajući kinesko službeno stajalište o ratu dva dana nakon ruske invazije, 26. veljače 2022. tadašnji kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi jasno je izjavio da se: „Kina zalaže za poštivanje i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih zemalja i ozbiljno se pridržava ciljeva i načela Povelje UN-a. Stav Kine je dosljedan i jasan, a odnosi se i na ukrajinsko pitanje.”
Nekoliko dana kasnije, 5. ožujka, Wang je isto ponovio svom američkom kolegi, državnom tajniku Antonyju Blinkenu. Deset dana kasnije, Qin Gang, tadašnji veleposlanik Kine u SAD-u i sadašnji ministar vanjskih poslova, objavio je članak u The Washington Postu u kojem je jasno rekao da se “suverenitet i teritorijalni integritet svih zemalja, uključujući Ukrajinu, moraju poštovati.”
Jedan od ključnih razloga zašto se Washington oglušio o implicitnu kinesku osudu ruske invazije je, naravno, to što ne želi čuti ono što ide uz kinesko stajalište, posebno gore spomenute odredbe koje bi Putin rado mogao podržati, kao i prvu točku kineske deklaracije koja glasi: “Univerzalno priznato međunarodno pravo, uključujući svrhe i načela Povelje Ujedinjenih naroda, mora se strogo poštivati… Treba promicati jednaku i jedinstvenu primjenu međunarodnog prava, dok se dvostruka mjerila moraju odbaciti.”
Uostalom, sama ideja poštivanja suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti svih zemalja strana je Washingtonu koliko i Moskvi. Dok Washington brani ova tri principa protiv Rusije u slučaju Ukrajine, on ih je tijekom vremena prekršio više od bilo koje druge vlade i nastavlja to činiti – napadima bespilotnim letjelicama i projektilima, čak i ako ne koristi trupe na terenu nakon debakla u Afganistanu 2021. godine.
Kontradikcije i samoispunjavajuća proročanstva
Suprotne reakcije na Xijev posjet Moskvi u ožujku ove godine slijedile su isti obrazac: osuda Washingtona, uz uporna proročanstva o skoroj kineskoj isporuci oružja Rusiji, dok je nasuprot tome potpredsjednik Europske komisije Josep Borrell, visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, kazao da Xijev posjet “smanjuje rizik od nuklearnog rata” jer je kineski predsjednik Putinu “vrlo, vrlo jasno dao do znanja” da želi “minimalizirati rizik povezivanja s ruskom vojnom intervencijom” — komentar o kojemu mediji jedva da su izvijestili. Zauzimajući suprotno stajalište proročanstvima Washingtona, Borrell je dodao da kineski čelnici “nisu vojno angažirani i nema znakova da se žele vojno angažirati”.
Ovo je druga glavna prilika od početka aktualne krize u Ukrajini 2021. godine u kojoj se Bidenova administracija upustila u posao predviđanja na način koji izgleda kao da zapravo želi da se njena proročanstva ostvare. Kada je Moskva 17. prosinca 2021. predala nacrt sporazuma za političko rješenje krize u Ukrajini, Washington ga je također odbacio. Umjesto da se uključi u pregovore s Rusijom o sveobuhvatnom sporazumu za sprječavanje sve veće prijetnje rata, administracija je tijekom nekoliko dana ponavljala i frenetično objavljivala da će Rusija napasti sljedeći dan – sve dok se napad naposljetku nije i dogodio.
Prva od dvanaest točaka kineske deklaracije potvrđuje načelo koje ide protiv interesa Rusije u ovom ratu, a u korist je Ukrajine: to je princip “suverenosti, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti svih zemalja”
Postoji dobar razlog za vjerovanje da je Washington, daleko od toga da se trudio spriječiti rat, zapravo želio da se on dogodi zbog jednostavnog razloga što je ruska invazija bila, i jest, blagoslov za hegemonističke ambicije SAD-a. Također je opravdano vjerovati da Washington nije učinio mnogo da odvrati iračkog diktatora Saddama Huseina od invazije na Kuvajt 1990. godine (neki čak tvrde da je tadašnja američka ambasadorica u Iraku, April Glaspie, pustila Husseina da vjeruje da Washington ne bi imao ništa protiv) jer je ta invazija također bila blagoslov za američke hegemonističke ambicije. U oba slučaja, globalna hegemonija Washingtona i odanost njegovih hladnoratovskih saveznika uvelike su ojačani, nakon godina opadanja.
Ako je tako, što bi onda mogao biti cilj Washingtona za odbacivanje suradnje s Pekingom, suradnje koja je je jedini mogući put prema političkom rješenju kojim se priznaje teritorijalna cjelovitost Ukrajine? I to upravo u trenutku kada nekoliko naznaka, uključujući nedavno curenje informacija iz Pentagona, ukazuju na nedostatak vjere Washingtona u sposobnost Ukrajine da odbije ruske trupe s teritorija koji su okupirali od prošle godine, a kamoli da im nanese veliki poraz.
Kako bismo trebali objasniti vrlo važan jaz između stajališta Washingtona i europskih pokušaja da se nadovežu na kinesku ponudu posredovanja, što je ilustrirano nedavnim posjetima Pekingu španjolskog premijera Pedra Sáncheza, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock? Baerbock je u Pekingu, na primjer, izjavila: “Na isti način kao što je Kina posredovala između Irana i Saudijske Arabije, želimo da Kina iskoristi taj utjecaj kako bi potaknula Rusiju da okonča rat u Ukrajini”.
Ključ ovog kontrasta leži u činjenici da zapadna Europa jedva čeka da rat u Ukrajini završi iz očitog razloga koji je sažeo Anthony Cordesman iz Centra za strateške i međunarodne studije, velikog dvostranačkog strateškog think-tanka: “Naš europski partneri i saveznici mnogo više pate od ekonomskih posljedica svoje podrške Ukrajini i porasta globalnih troškova energije nego Amerikanci”, dok SAD imaju “velike strateške koristi” od poticanja Ukrajine da nastavi rat, koji je “ulaganje čije koristi znatno premašuju njegovu cijenu”.
Zelenski je dobro razumio tu razliku kada je, mjesec dana nakon početka rata 25. ožujka 2022. vrlo lucidno priznao u intervjuu za londonski Economist sljedeće:
“Postoje oni na Zapadu koji ne bi imali ništa protiv dugog rata jer bi to značilo iscrpljivanje Rusije, čak i ako to znači propast Ukrajine i dolazi po cijenu ukrajinskih života. To je definitivno u interesu nekih zemalja. Za druge zemlje bilo bi bolje da se rat brzo završi, jer je rusko tržište veliko, a njihove ekonomije pate zbog rata.”
Doista vrlo točne riječi! I koliko god je ispravno pomagati Ukrajini u obrani njezina teritorija i stanovništva od ruske agresije i koliko god bi bilo pogrešno pokušati je prisiliti na kapitulaciju, ipak u najboljem interesu ukrajinskog naroda je učiniti sve što je moguće kako bi se rat završio na temelju prihvatljivog kompromisa umjesto da se svaka mogućnost pregovora odbija – što je Washington dosljedno radio i prije nego što je rat uopće počeo.
