Sjeverni tok 2 pretvara se u ono pitanje na kojemu će se pokazati ima li ujedinjena Evropa snage oduprijeti se imperijalnoj politici Washingtona. Ne bude li tu snagu pokazala, sama je sebe osudila na budućnost na margini svjetskih zbivanja
Ljudi su čudni. Suočava li ih se uvijek iznova s nečime, bilo čime, počinju misliti da je to normalno. I počinju to prihvaćati, a da ni sami toga nisu svjesni. Možda to nije vrijedilo za generacije koje su iznijele teret borbe protiv naci-fašizma i pobjede što su je tada smatrali konačnom, ali sasvim sigurno vrijedi za generacije s prijelaza iz 20. u 21. stoljeće. Kako drugačije protumačiti, na primjer, činjenicu da je povijesni revizionizam postao kategorija u sklopu koje se sve ozbiljnije počinje razmatrati novija povijest, ne zato što se došlo do novih spoznaja, nego naprosto zato što se uporno ponavlja laž kojom se želi zamagliti pravi karakter naci-fašizma, ali i degradirati veličanstveno djelo onih koji su ga pobijedili?
Kako drugačije protumačiti da je kategorija lažnih vijesti (fake news) postala predmetom ozbiljnih analiza, da se prave studije o tome kako prepoznati lažnu vijest, a da nikome ne pada na pamet reći kako je vijest naprosto obavještavanje o nečemu što se dogodilo ili je najavljeno da će se dogoditi? Dakle, o onome što jest, odnosno što je bilo ili će biti. Lažna vijest nije vijest, nego je samo i jedino – laž. A lažima u novinarstvu mjesta nema. No čovječanstvo kao da je nadraslo, prevladalo tu jednostavnu i ‘jeftinu’ logiku, logiku što ju se još ne tako davno smatralo neupitnom (što ona nedvojbeno i jest!). A pogotovo kao da je zaboravilo neka od ključnih načela na kojima su počivali međunarodni odnosi, ono o nemiješanju u unutarnje stvari drugih država, kao i ono o zabrani upotrebe sile i prijetnje silom u rješavanju sporova.
I, napokon, kako drugačije protumačiti da najveći dio svijeta bilo s odobravanjem, bilo šutke, podnosi siledžijsko (doista nema druge prikladne riječi) ponašanje jedine stvarne super-sile koja iz dana u dan sve agresivnije i sve očitije provodi politiku nametanja svojih rješenja, a isključivo u svojem interesu? Razvrgavaju se multilateralni trgovinski sporazumi, prekidaju se ugovori sklopljeni na bilateralnoj osnovi, ali u interesu cijeloga svijeta, ugovori koji su u najmanju ruku postavljali kočnice sve opasnijoj utrci u naoružanju. Uvode se sankcije zemljama što ih se smatra takmacima, bilo na ekonomskom, bilo na vojnom polju, a uz navođenje razloga što su – objektivno govoreći – uvreda zdravome razumu. Sve to mimo Ujedinjenih naroda. Pa se prisiljava saveznike (ili ovisnike) da se pridružuju tim sankcijama.
Nije Amerika, naravno, prva zemlje što se poslužila lažima kako bi opravdala svoje u pravilu osvajačke i imperijalne, odnosno imperijalističke planove i poteze. Atentat na austrijskog prijestolonasljednika godine 1914. u Sarajevu bio je, doslovno, omogućen od onih krugova u Austro-Ugarskoj koji su željeli rat protiv Srbije. Mada je istraga pokazala kako su vlasti u Sarajevu (što će reći austrijske vlasti) praktično išle na ruku atentatorima, to je potpuno zanemareno, Srbiji je postavljen ultimatum za kojega se znalo da će ga odbiti i pozornica za Prvi svjetski rat bila je pripremljena.
Napad navodno poljskih vojnika na radio stanicu u malom pograničnom njemačkom gradiću bio je predstavljen kao povod njemačkog napada na Poljsku godine 1939. Danas se zna da je napad bio lažiran, da su pucali vojnici Wehrmachta, a da su na poprištu ostavljeni leševi logoraša odjeveni u odore poljske vojske. No, Poljska je napadnuta, Britanija i Francuska reagirale su objavom rata Trećemu Reichu i Drugi je svjetski rat počeo.
Laž svakako nije američki ‘patent’ u međunarodnim odnosima. No, Amerika je bez i najmanje sumnje rekorder u korištenju laži kao opravdanja za politiku učvršćivanja i nametanja svojih interesa širom svijeta. Monroeva doktrina proglasila je (kojim pravom i na osnovi čega?) Latinsku Ameriku ‘zabranom’ Sjedinjenih Država, iz čega Washington do dana današnjega izvodi svoje pravo da ruši, ili uspostavlja režime u Južnoj Americi. Potkraj 19. stoljeća nikada potpuno objašnjena eksplozija američkog ratnog broda Maine u luci Havane poslužila je (uz propagandnu pripremu – fake news!) kao povod objave rata Španjolskoj. Izmišljeni incident u Tonkinškom zaljevu u drugoj polovici 20. stoljeća bio je izlika za slanje američke vojne pomoći Južnom Vijetnamu, što je bio uvod u dugogodišnji vijetnamski rat. Irak je početkom 21. stoljeća praktično uništen invazijom čiji je cilj bio ‘spasiti svijet od oružja masovnog uništavanja’ (nepostojećeg – danas znamo). Dakle i tu su fabricirani dokazi, laži su podastrte svjetskoj javnosti kako bi se opravdao napad na Irak i okupacija te zemlje. Pa onda još Libija, pa Sirija, pa Venezuela, i tako dalje, i tako dalje.
Najnoviji je primjer grubog miješanja u unutarnje stvari drugih država i promicanja vlastitih (američkih) interesa, ovoga puta gospodarskih, sve jači i bezobzirniji pritisak usmjeren na to da se onemogući završetak projekta Sjeverni tok 2, plinovoda kojim bi prirodni plin iz Rusije dolazio u Njemačku, ali i Evropu. Nije riječ samo o rusko-njemačkom projektu, u njemu sudjeluje veći broj evropskih zemalja, odnosno tvrtki iz tih zemalja. Podupirući svoju politiku lažnim tvrdnjama da će u slučaju puštanja u rad novog plinovoda Njemačka doći u potpunu ovisnost o ruskim energentima (što egzaktne brojke jasno demantiraju!), ali i da će porasti ovisnost cijele zapadne Evrope o tim energentima, dok će Rusija moći uskratiti plin Ukrajini, ‘američkom klijentu’, Washington je već uveo sankcije protiv 120 (!) tvrtki što rade na projektu Sjeverni tok 2. Polazi pri tome nedvojbeno od pretpostavke da će logika kapitala natjerati (privatne) tvrtke da se povuku, kako bi izbjegle gubitke. Što, usput budi rečeno, nameće pitanje nije li inzistiranje na privatizaciji praktično svega u funkciji omogućavanja pritiska na privatne tvrtke, kakvome ne bi podlegle one u državnom vlasništvu? I dalje: nije li ‘sveta’ privatizacija odraz dugoročne politike usmjerene na to da se stvori ranjivost privatnih tvrtki na sankcije usmjerene na promicanje interesa onih koji sankcije uvode?
Najnovije poglavlje u sagi o Sjevernom toku 2 otvorilo je pismo trojice američkih senatora (republikanaca) koji najavljuju, doslovno, ‘uništavajuće’ sankcije za sve (!) zaposlenike u sjevernonjemačkoj luci u koju se dopremaju elementi za polaganje posljednje dionice podmorskog plinovoda – čime bi Sjeverni tok 2 bio završen. Naravno, tu je zabrana ulaska u Sjedinjene Države, tu je zamrzavanje računa u inozemnim (američkim) bankama, cijeli repertoar ‘udaranja po džepu’, ali i otvorenih prijetnji. Pri tome stvar je jasna svakome laiku. Ruski je prirodni plin jeftiniji od američkog ukapljenog plina za kojega Washington po svaku cijenu želi izboriti/osigurati tržište. To i samo to razlog je cijele drame oko plinovoda iz Rusije. Nikakva briga za eventualnu njemačku ili evropsku ovisnost o ruskim energentima, nego samo i jedino otvaranje tržišta za svoje – američke – energente i izbacivanje konkurencije s toga tržišta.
Njemačka je vlada inicijalno reagirala vrlo suzdržano – konstatacijom da je pismo ‘primila na znanje’. No to sada definitivno više nije samo pitanje Njemačke i njezinih odnosa s Amerikom. To je daleko više od pitanja jednoga plinovoda kojega – i opet po mišljenju Amerike – ne smije biti. Sjeverni tok 2 pretvara se u ono pitanje na kojemu će se pokazati ima li ujedinjena Evropa (ili barem njezine ključne članice) snage oduprijeti se imperijalnoj politici Washingtona. Ne bude li tu snagu pokazala, sama je sebe osudila na budućnost na margini svjetskih zbivanja, budućnost onoga koji sluša i izvršava, ali ne da bi zadovoljio svoje, nego tuđe interese.
Da se od Hrvatske, kao članice EU, tu apsolutno ništa ne treba očekivati, jasno je od trenutka kada je Zagreb pristao graditi LNG terminal na Krku – za američki ukapljeni plin. Ili možda griješimo?
portalnovosti
Ljudi su čudni. Suočava li ih se uvijek iznova s nečime, bilo čime, počinju misliti da je to normalno. I počinju to prihvaćati, a da ni sami toga nisu svjesni. Možda to nije vrijedilo za generacije koje su iznijele teret borbe protiv naci-fašizma i pobjede što su je tada smatrali konačnom, ali sasvim sigurno vrijedi za generacije s prijelaza iz 20. u 21. stoljeće. Kako drugačije protumačiti, na primjer, činjenicu da je povijesni revizionizam postao kategorija u sklopu koje se sve ozbiljnije počinje razmatrati novija povijest, ne zato što se došlo do novih spoznaja, nego naprosto zato što se uporno ponavlja laž kojom se želi zamagliti pravi karakter naci-fašizma, ali i degradirati veličanstveno djelo onih koji su ga pobijedili?
Ruski je prirodni plin jeftiniji od američkog ukapljenog plina za kojega Washington po svaku cijenu želi osigurati tržište. To i samo to razlog je cijele drame oko plinovoda iz Rusije. Nikakva briga za eventualnu njemačku ili evropsku ovisnost o ruskim energentima
Kako drugačije protumačiti da je kategorija lažnih vijesti (fake news) postala predmetom ozbiljnih analiza, da se prave studije o tome kako prepoznati lažnu vijest, a da nikome ne pada na pamet reći kako je vijest naprosto obavještavanje o nečemu što se dogodilo ili je najavljeno da će se dogoditi? Dakle, o onome što jest, odnosno što je bilo ili će biti. Lažna vijest nije vijest, nego je samo i jedino – laž. A lažima u novinarstvu mjesta nema. No čovječanstvo kao da je nadraslo, prevladalo tu jednostavnu i ‘jeftinu’ logiku, logiku što ju se još ne tako davno smatralo neupitnom (što ona nedvojbeno i jest!). A pogotovo kao da je zaboravilo neka od ključnih načela na kojima su počivali međunarodni odnosi, ono o nemiješanju u unutarnje stvari drugih država, kao i ono o zabrani upotrebe sile i prijetnje silom u rješavanju sporova.
I, napokon, kako drugačije protumačiti da najveći dio svijeta bilo s odobravanjem, bilo šutke, podnosi siledžijsko (doista nema druge prikladne riječi) ponašanje jedine stvarne super-sile koja iz dana u dan sve agresivnije i sve očitije provodi politiku nametanja svojih rješenja, a isključivo u svojem interesu? Razvrgavaju se multilateralni trgovinski sporazumi, prekidaju se ugovori sklopljeni na bilateralnoj osnovi, ali u interesu cijeloga svijeta, ugovori koji su u najmanju ruku postavljali kočnice sve opasnijoj utrci u naoružanju. Uvode se sankcije zemljama što ih se smatra takmacima, bilo na ekonomskom, bilo na vojnom polju, a uz navođenje razloga što su – objektivno govoreći – uvreda zdravome razumu. Sve to mimo Ujedinjenih naroda. Pa se prisiljava saveznike (ili ovisnike) da se pridružuju tim sankcijama.
Nije Amerika, naravno, prva zemlje što se poslužila lažima kako bi opravdala svoje u pravilu osvajačke i imperijalne, odnosno imperijalističke planove i poteze. Atentat na austrijskog prijestolonasljednika godine 1914. u Sarajevu bio je, doslovno, omogućen od onih krugova u Austro-Ugarskoj koji su željeli rat protiv Srbije. Mada je istraga pokazala kako su vlasti u Sarajevu (što će reći austrijske vlasti) praktično išle na ruku atentatorima, to je potpuno zanemareno, Srbiji je postavljen ultimatum za kojega se znalo da će ga odbiti i pozornica za Prvi svjetski rat bila je pripremljena.
Napad navodno poljskih vojnika na radio stanicu u malom pograničnom njemačkom gradiću bio je predstavljen kao povod njemačkog napada na Poljsku godine 1939. Danas se zna da je napad bio lažiran, da su pucali vojnici Wehrmachta, a da su na poprištu ostavljeni leševi logoraša odjeveni u odore poljske vojske. No, Poljska je napadnuta, Britanija i Francuska reagirale su objavom rata Trećemu Reichu i Drugi je svjetski rat počeo.
Laž svakako nije američki ‘patent’ u međunarodnim odnosima. No, Amerika je bez i najmanje sumnje rekorder u korištenju laži kao opravdanja za politiku učvršćivanja i nametanja svojih interesa širom svijeta. Monroeva doktrina proglasila je (kojim pravom i na osnovi čega?) Latinsku Ameriku ‘zabranom’ Sjedinjenih Država, iz čega Washington do dana današnjega izvodi svoje pravo da ruši, ili uspostavlja režime u Južnoj Americi. Potkraj 19. stoljeća nikada potpuno objašnjena eksplozija američkog ratnog broda Maine u luci Havane poslužila je (uz propagandnu pripremu – fake news!) kao povod objave rata Španjolskoj. Izmišljeni incident u Tonkinškom zaljevu u drugoj polovici 20. stoljeća bio je izlika za slanje američke vojne pomoći Južnom Vijetnamu, što je bio uvod u dugogodišnji vijetnamski rat. Irak je početkom 21. stoljeća praktično uništen invazijom čiji je cilj bio ‘spasiti svijet od oružja masovnog uništavanja’ (nepostojećeg – danas znamo). Dakle i tu su fabricirani dokazi, laži su podastrte svjetskoj javnosti kako bi se opravdao napad na Irak i okupacija te zemlje. Pa onda još Libija, pa Sirija, pa Venezuela, i tako dalje, i tako dalje.
Najnoviji je primjer grubog miješanja u unutarnje stvari drugih država i promicanja vlastitih (američkih) interesa, ovoga puta gospodarskih, sve jači i bezobzirniji pritisak usmjeren na to da se onemogući završetak projekta Sjeverni tok 2, plinovoda kojim bi prirodni plin iz Rusije dolazio u Njemačku, ali i Evropu. Nije riječ samo o rusko-njemačkom projektu, u njemu sudjeluje veći broj evropskih zemalja, odnosno tvrtki iz tih zemalja. Podupirući svoju politiku lažnim tvrdnjama da će u slučaju puštanja u rad novog plinovoda Njemačka doći u potpunu ovisnost o ruskim energentima (što egzaktne brojke jasno demantiraju!), ali i da će porasti ovisnost cijele zapadne Evrope o tim energentima, dok će Rusija moći uskratiti plin Ukrajini, ‘američkom klijentu’, Washington je već uveo sankcije protiv 120 (!) tvrtki što rade na projektu Sjeverni tok 2. Polazi pri tome nedvojbeno od pretpostavke da će logika kapitala natjerati (privatne) tvrtke da se povuku, kako bi izbjegle gubitke. Što, usput budi rečeno, nameće pitanje nije li inzistiranje na privatizaciji praktično svega u funkciji omogućavanja pritiska na privatne tvrtke, kakvome ne bi podlegle one u državnom vlasništvu? I dalje: nije li ‘sveta’ privatizacija odraz dugoročne politike usmjerene na to da se stvori ranjivost privatnih tvrtki na sankcije usmjerene na promicanje interesa onih koji sankcije uvode?
Najnovije poglavlje u sagi o Sjevernom toku 2 otvorilo je pismo trojice američkih senatora (republikanaca) koji najavljuju, doslovno, ‘uništavajuće’ sankcije za sve (!) zaposlenike u sjevernonjemačkoj luci u koju se dopremaju elementi za polaganje posljednje dionice podmorskog plinovoda – čime bi Sjeverni tok 2 bio završen. Naravno, tu je zabrana ulaska u Sjedinjene Države, tu je zamrzavanje računa u inozemnim (američkim) bankama, cijeli repertoar ‘udaranja po džepu’, ali i otvorenih prijetnji. Pri tome stvar je jasna svakome laiku. Ruski je prirodni plin jeftiniji od američkog ukapljenog plina za kojega Washington po svaku cijenu želi izboriti/osigurati tržište. To i samo to razlog je cijele drame oko plinovoda iz Rusije. Nikakva briga za eventualnu njemačku ili evropsku ovisnost o ruskim energentima, nego samo i jedino otvaranje tržišta za svoje – američke – energente i izbacivanje konkurencije s toga tržišta.
Njemačka je vlada inicijalno reagirala vrlo suzdržano – konstatacijom da je pismo ‘primila na znanje’. No to sada definitivno više nije samo pitanje Njemačke i njezinih odnosa s Amerikom. To je daleko više od pitanja jednoga plinovoda kojega – i opet po mišljenju Amerike – ne smije biti. Sjeverni tok 2 pretvara se u ono pitanje na kojemu će se pokazati ima li ujedinjena Evropa (ili barem njezine ključne članice) snage oduprijeti se imperijalnoj politici Washingtona. Ne bude li tu snagu pokazala, sama je sebe osudila na budućnost na margini svjetskih zbivanja, budućnost onoga koji sluša i izvršava, ali ne da bi zadovoljio svoje, nego tuđe interese.
Da se od Hrvatske, kao članice EU, tu apsolutno ništa ne treba očekivati, jasno je od trenutka kada je Zagreb pristao graditi LNG terminal na Krku – za američki ukapljeni plin. Ili možda griješimo?
portalnovosti
