Politolog John Mearsheimer vjeruje da je bezobzirno širenje NATO-a izazvalo Rusiju.
Rat u Ukrajini najopasniji je međunarodni sukob od kubanske raketne krize 1962. godine. Razumijevanje njegovih temeljnih uzroka bitno je ako želimo spriječiti da se pogorša i umjesto toga pronaći način da ga privedemo kraju, piše Mearsheimer za The Economist.
Nema sumnje da je Vladimir Putin započeo rat i da je odgovoran za to kako se on vodi. Ali zašto je to učinio, druga je stvar. Uvriježeno gledište na Zapadu je da je on iracionalan, nedodirljivi agresor koji želi stvoriti veću Rusiju po uzoru na bivši Sovjetski Savez. Dakle, samo on snosi punu odgovornost za ukrajinsku krizu.
Ali ta je priča pogrešna. Zapad, a posebno Amerika, uglavnom je odgovoran za krizu koja je započela u februaru 2014. godine. Ona se sada pretvorila u rat koji ne samo da prijeti uništenjem Ukrajine, već ima i potencijal eskalacije u nuklearni rat između Rusije i NATO-a.
Problemi oko Ukrajine zapravo su počeli na samitu NATO-a u Bukureštu u aprilu 2008. godine, kada je administracija Georgea W. Busha potaknula savez da objavi da će Ukrajina i Gruzija “postati članice”. Ruski lideri odmah su reagovali bijesom, te su ovu odluku okarakterisali kao egzistencijalnu prijetnju Rusiji i obećali da će je osujetiti. Prema uglednom ruskom novinaru, Putin je “pobjesnio” i upozorio da će “ako Ukrajina uđe u NATO, to učiniti bez Krima i istočnih regija. Jednostavno će se raspasti.” Međutim, Amerika je ignorisala crvenu liniju Moskve i gurala se naprijed kako bi od Ukrajine napravila zapadni bedem na granici Rusije. Ta strategija uključivala je još dva elementa: približavanje Ukrajine Evropskoj uniji i prelazak u proameričku demokratiju.
Ti su napori na kraju potaknuli neprijateljstva u februaru 2014., nakon što je pobuna (koju je podržala Amerika) dovela do toga da ukrajinski proruski predsjednik Viktor Janukovič pobjegne iz zemlje. Kao odgovor, Rusija je uzela Krim od Ukrajine i pomogla u raspirivanju građanskog rata koji je izbio u regiji Donbas na istoku Ukrajine.
Sljedeća velika konfrontacija došla je u decembru 2021. i dovela je direktno do sadašnjeg rata. Glavni uzrok bio je to što je Ukrajina postala de facto članica NATO-a. Proces je započeo u decembru 2017. godine, kada je Trumpova administracija odlučila Kijevu prodati "odbrambeno oružje". Međutim, nije baš jasno definisano šta znači "odbrambeno", a ovo oružje zasigurno je izgledalo uvredljivo za Moskvu i njene saveznike u regiji Donbas. Druge zemlje NATO-a uključile su se u taj čin, isporučujući oružje Ukrajini, obučavajući njene oružane snage i dopuštajući joj učešće u zajedničkim zračnim i pomorskim vježbama. U julu 2021. Ukrajina i Amerika zajedno su bile domaćini velike pomorske vježbe u crnomorskoj regiji u kojoj su učestvovale mornarice iz 32 zemlje. Operacija Sea Breeze gotovo je isprovocirala Rusiju da puca na britanski pomorski razarač koji je namjerno ušao u ono što Rusija smatra svojim teritorijalnim vodama.
Veze između Ukrajine i Amerike nastavile su rasti pod Bidenovom administracijom. Ta se predanost odražava u važnom dokumentu – “Povelji između SAD-a i Ukrajine o strateškom partnerstvu” – koju su u novembru potpisali Antony Blinken, američki državni tajnik, i Dmytro Kuleba, njegov ukrajinski kolega. Cilj je bio "podcrtati ... predanost ukrajinskoj provedbi dubokih i sveobuhvatnih reformi potrebnih za punu integraciju u evropske i evroatlantske institucije." Dokument se izričito nadovezuje na “preuzete obveze za jačanje ukrajinsko-američkog strateškog partnerstva od strane predsjednika Zelenskog i Bidena”, a takođe se naglašava da će se dvije zemlje voditi “Deklaracijom na vrhu u Bukureštu 2008.”.
Nije iznenađujuće da je Moskva smatrala ovu situaciju koja se razvijala nepodnošljivom i počela je mobilizirati svoju vojsku na ukrajinskoj granici prošlog proljeća kako bi signalizirala svoju odlučnost Washingtonu. Ali to nije imalo učinka, jer se Bidenova administracija nastavila približavati Ukrajini. To je navelo Rusiju da izazove potpuni diplomatski sukob u decembru. Kako je to rekao Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova: "Došli smo do svoje tačke ključanja." Rusija je tražila pismenu garanciju da Ukrajina nikada neće postati dio NATO-a i da savez ukloni vojnu imovinu koju je razmjestio u istočnoj Evropi od 1997. Pregovori koji su uslijedili nisu uspjeli, kao što je gospodin Blinken jasno rekao: “Nema promjene. Neće biti promjene.” Mjesec dana kasnije, Putin je pokrenuo invaziju na Ukrajinu kako bi eliminisao prijetnju koju je vidio od NATO-a.
Ovakvo tumačenje događaja u suprotnosti je s prevladavajućom mantrom na Zapadu, koja prikazuje širenje NATO-a kao irelevantnu za ukrajinsku krizu, okrivljujući umjesto toga Putinove ekspanzionističke ciljeve. Prema nedavnom dokumentu NATO-a poslanom ruskim liderima, “NATO je odbrambeni savez i ne predstavlja prijetnju Rusiji”. Dostupni dokazi protivrječe ovim tvrdnjama. Za početak, pitanje nije ono što zapadni lideri kažu da je svrha ili namjera NATO-a; već kako Moskva vidi djelovanje NATO-a.
Gospodin Putin sigurno zna da bi troškovi osvajanja i zauzimanja velikih teritorija u istočnoj Evropi za Rusiju bili previsoki. Kako je jednom rekao: „Kome ne nedostaje Sovjetski Savez, nema srca. Ko to želi natrag, nema mozga.” Bez obzira na njegova uvjerenja o čvrstim vezama između Rusije i Ukrajine, pokušaj povratka cijele Ukrajine bio bi poput pokušaja da proguta bodljikavo prase. Nadalje, ruski kreatori politike — uključujući gospodina Putina — nisu rekli gotovo ništa o osvajanju novog teritorija kako bi se ponovno stvorio Sovjetski Savez ili izgradila veća Rusija. Umjesto toga, od samita u Bukureštu 2008. godine, ruski lideri su u više navrata govorili da ulazak Ukrajine u NATO smatraju egzistencijalnom prijetnjom koju treba spriječiti. Kao što je Lavrov u januaru primijetio, "ključ svega jegarancija da se NATO neće širiti prema istoku."
Zanimljivo je da su zapadni lideri rijetko opisivali Rusiju kao vojnu prijetnju Evropi prije 2014. godine. Kako primjećuje bivši američki veleposlanik u Moskvi Michael McFaul, Putinovo zauzimanje Krima nije planirano dugo; bio je to impulsivan potez kao odgovor na državni udar kojim je svrgnut ukrajinski proruski lider. Zapravo, do tada je širenje NATO-a bilo usmjereno na pretvaranje cijele Evrope u divovsku zonu mira, koja ne sadrži opasnu Rusiju. Međutim, nakon što je kriza počela, američki i evropski kreatori politike nisu mogli priznati da su je izazvali pokušavajući integrisati Ukrajinu na Zapad. Proglasili su da je pravi izvor problema ruski revanšizam i njena želja da dominira ako ne osvoji Ukrajinu.
Moja priča o uzrocima sukoba ne bi trebala biti kontroverzna, s obzirom na to da su mnogi istaknuti američki vanjskopolitički stručnjaci upozoravali na širenje NATO-a od kasnih 1990-ih. Američki ministar odbrane u vrijeme samita u Bukureštu, Robert Gates, priznao je da je “pokušaj uvesti Gruziju i Ukrajinu u NATO zaista bio pretjeran”. Na tom samitu, i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy protivili su se napredovanju u članstvu Ukrajine u NATO-u jer su se bojali da bi to razbjesnilo Rusiju.
Posljedica mog tumačenja je da smo u izuzetno opasnoj situaciji, a zapadna politika pogoršava te rizike. Za ruske lidere, ono što se događa u Ukrajini nema puno veze s njihovim osujećenim imperijalnim ambicijama; radi se o rješavanju onoga što oni smatraju izravnom prijetnjom budućnosti Rusije. Putin je možda pogrešno procijenio ruske vojne sposobnosti, učinkovitost ukrajinskog otpora, te opseg i brzinu odgovora Zapada, ali nikada ne treba podcjenjivati koliko velike sile mogu biti nemilosrdne kada vjeruju da su u teškoj situaciji. Amerika i njezini saveznici se, međutim, udvostručuju, nadajući se da će nanijeti ponižavajući poraz Putinu i možda čak pokrenuti njegovu smjenu. Povećavaju pomoć Ukrajini dok koriste ekonomske sankcije kako bi nanijeli masovnu kaznu Rusiji,
Amerika i njezini saveznici možda mogu spriječiti rusku pobjedu u Ukrajini, ali će zemlja biti ozbiljno oštećena, ako ne i raskomadana. Štaviše, postoji ozbiljna prijetnja eskalacije izvan Ukrajine, a da ne spominjemo opasnost od nuklearnog rata. Ako Zapad, ne samo da osujeti Moskvu na ukrajinskim bojištima, već i nanese ozbiljnu, trajnu štetu ruskoj ekonomiji, on zapravo gura veliku silu na rub. Putin bi se tada mogao okrenuti nuklearnom oružju.
U ovom trenutku nemoguće je znati uslove pod kojima će se ovaj sukob riješiti. Ali, ako ne razumijemo njegov duboki uzrok, nećemo ga moći okončati prije nego što Ukrajina bude uništena, a NATO završi u ratu s Rusijom, zaključuje ugledni američki politolog John Mearsheimer.
6yka
Rat u Ukrajini najopasniji je međunarodni sukob od kubanske raketne krize 1962. godine. Razumijevanje njegovih temeljnih uzroka bitno je ako želimo spriječiti da se pogorša i umjesto toga pronaći način da ga privedemo kraju, piše Mearsheimer za The Economist.
Nema sumnje da je Vladimir Putin započeo rat i da je odgovoran za to kako se on vodi. Ali zašto je to učinio, druga je stvar. Uvriježeno gledište na Zapadu je da je on iracionalan, nedodirljivi agresor koji želi stvoriti veću Rusiju po uzoru na bivši Sovjetski Savez. Dakle, samo on snosi punu odgovornost za ukrajinsku krizu.
Ali ta je priča pogrešna. Zapad, a posebno Amerika, uglavnom je odgovoran za krizu koja je započela u februaru 2014. godine. Ona se sada pretvorila u rat koji ne samo da prijeti uništenjem Ukrajine, već ima i potencijal eskalacije u nuklearni rat između Rusije i NATO-a.
Problemi oko Ukrajine zapravo su počeli na samitu NATO-a u Bukureštu u aprilu 2008. godine, kada je administracija Georgea W. Busha potaknula savez da objavi da će Ukrajina i Gruzija “postati članice”. Ruski lideri odmah su reagovali bijesom, te su ovu odluku okarakterisali kao egzistencijalnu prijetnju Rusiji i obećali da će je osujetiti. Prema uglednom ruskom novinaru, Putin je “pobjesnio” i upozorio da će “ako Ukrajina uđe u NATO, to učiniti bez Krima i istočnih regija. Jednostavno će se raspasti.” Međutim, Amerika je ignorisala crvenu liniju Moskve i gurala se naprijed kako bi od Ukrajine napravila zapadni bedem na granici Rusije. Ta strategija uključivala je još dva elementa: približavanje Ukrajine Evropskoj uniji i prelazak u proameričku demokratiju.
Ti su napori na kraju potaknuli neprijateljstva u februaru 2014., nakon što je pobuna (koju je podržala Amerika) dovela do toga da ukrajinski proruski predsjednik Viktor Janukovič pobjegne iz zemlje. Kao odgovor, Rusija je uzela Krim od Ukrajine i pomogla u raspirivanju građanskog rata koji je izbio u regiji Donbas na istoku Ukrajine.
Sljedeća velika konfrontacija došla je u decembru 2021. i dovela je direktno do sadašnjeg rata. Glavni uzrok bio je to što je Ukrajina postala de facto članica NATO-a. Proces je započeo u decembru 2017. godine, kada je Trumpova administracija odlučila Kijevu prodati "odbrambeno oružje". Međutim, nije baš jasno definisano šta znači "odbrambeno", a ovo oružje zasigurno je izgledalo uvredljivo za Moskvu i njene saveznike u regiji Donbas. Druge zemlje NATO-a uključile su se u taj čin, isporučujući oružje Ukrajini, obučavajući njene oružane snage i dopuštajući joj učešće u zajedničkim zračnim i pomorskim vježbama. U julu 2021. Ukrajina i Amerika zajedno su bile domaćini velike pomorske vježbe u crnomorskoj regiji u kojoj su učestvovale mornarice iz 32 zemlje. Operacija Sea Breeze gotovo je isprovocirala Rusiju da puca na britanski pomorski razarač koji je namjerno ušao u ono što Rusija smatra svojim teritorijalnim vodama.
Veze između Ukrajine i Amerike nastavile su rasti pod Bidenovom administracijom. Ta se predanost odražava u važnom dokumentu – “Povelji između SAD-a i Ukrajine o strateškom partnerstvu” – koju su u novembru potpisali Antony Blinken, američki državni tajnik, i Dmytro Kuleba, njegov ukrajinski kolega. Cilj je bio "podcrtati ... predanost ukrajinskoj provedbi dubokih i sveobuhvatnih reformi potrebnih za punu integraciju u evropske i evroatlantske institucije." Dokument se izričito nadovezuje na “preuzete obveze za jačanje ukrajinsko-američkog strateškog partnerstva od strane predsjednika Zelenskog i Bidena”, a takođe se naglašava da će se dvije zemlje voditi “Deklaracijom na vrhu u Bukureštu 2008.”.
Nije iznenađujuće da je Moskva smatrala ovu situaciju koja se razvijala nepodnošljivom i počela je mobilizirati svoju vojsku na ukrajinskoj granici prošlog proljeća kako bi signalizirala svoju odlučnost Washingtonu. Ali to nije imalo učinka, jer se Bidenova administracija nastavila približavati Ukrajini. To je navelo Rusiju da izazove potpuni diplomatski sukob u decembru. Kako je to rekao Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova: "Došli smo do svoje tačke ključanja." Rusija je tražila pismenu garanciju da Ukrajina nikada neće postati dio NATO-a i da savez ukloni vojnu imovinu koju je razmjestio u istočnoj Evropi od 1997. Pregovori koji su uslijedili nisu uspjeli, kao što je gospodin Blinken jasno rekao: “Nema promjene. Neće biti promjene.” Mjesec dana kasnije, Putin je pokrenuo invaziju na Ukrajinu kako bi eliminisao prijetnju koju je vidio od NATO-a.
Ovakvo tumačenje događaja u suprotnosti je s prevladavajućom mantrom na Zapadu, koja prikazuje širenje NATO-a kao irelevantnu za ukrajinsku krizu, okrivljujući umjesto toga Putinove ekspanzionističke ciljeve. Prema nedavnom dokumentu NATO-a poslanom ruskim liderima, “NATO je odbrambeni savez i ne predstavlja prijetnju Rusiji”. Dostupni dokazi protivrječe ovim tvrdnjama. Za početak, pitanje nije ono što zapadni lideri kažu da je svrha ili namjera NATO-a; već kako Moskva vidi djelovanje NATO-a.
Gospodin Putin sigurno zna da bi troškovi osvajanja i zauzimanja velikih teritorija u istočnoj Evropi za Rusiju bili previsoki. Kako je jednom rekao: „Kome ne nedostaje Sovjetski Savez, nema srca. Ko to želi natrag, nema mozga.” Bez obzira na njegova uvjerenja o čvrstim vezama između Rusije i Ukrajine, pokušaj povratka cijele Ukrajine bio bi poput pokušaja da proguta bodljikavo prase. Nadalje, ruski kreatori politike — uključujući gospodina Putina — nisu rekli gotovo ništa o osvajanju novog teritorija kako bi se ponovno stvorio Sovjetski Savez ili izgradila veća Rusija. Umjesto toga, od samita u Bukureštu 2008. godine, ruski lideri su u više navrata govorili da ulazak Ukrajine u NATO smatraju egzistencijalnom prijetnjom koju treba spriječiti. Kao što je Lavrov u januaru primijetio, "ključ svega jegarancija da se NATO neće širiti prema istoku."
Zanimljivo je da su zapadni lideri rijetko opisivali Rusiju kao vojnu prijetnju Evropi prije 2014. godine. Kako primjećuje bivši američki veleposlanik u Moskvi Michael McFaul, Putinovo zauzimanje Krima nije planirano dugo; bio je to impulsivan potez kao odgovor na državni udar kojim je svrgnut ukrajinski proruski lider. Zapravo, do tada je širenje NATO-a bilo usmjereno na pretvaranje cijele Evrope u divovsku zonu mira, koja ne sadrži opasnu Rusiju. Međutim, nakon što je kriza počela, američki i evropski kreatori politike nisu mogli priznati da su je izazvali pokušavajući integrisati Ukrajinu na Zapad. Proglasili su da je pravi izvor problema ruski revanšizam i njena želja da dominira ako ne osvoji Ukrajinu.
Moja priča o uzrocima sukoba ne bi trebala biti kontroverzna, s obzirom na to da su mnogi istaknuti američki vanjskopolitički stručnjaci upozoravali na širenje NATO-a od kasnih 1990-ih. Američki ministar odbrane u vrijeme samita u Bukureštu, Robert Gates, priznao je da je “pokušaj uvesti Gruziju i Ukrajinu u NATO zaista bio pretjeran”. Na tom samitu, i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy protivili su se napredovanju u članstvu Ukrajine u NATO-u jer su se bojali da bi to razbjesnilo Rusiju.
Posljedica mog tumačenja je da smo u izuzetno opasnoj situaciji, a zapadna politika pogoršava te rizike. Za ruske lidere, ono što se događa u Ukrajini nema puno veze s njihovim osujećenim imperijalnim ambicijama; radi se o rješavanju onoga što oni smatraju izravnom prijetnjom budućnosti Rusije. Putin je možda pogrešno procijenio ruske vojne sposobnosti, učinkovitost ukrajinskog otpora, te opseg i brzinu odgovora Zapada, ali nikada ne treba podcjenjivati koliko velike sile mogu biti nemilosrdne kada vjeruju da su u teškoj situaciji. Amerika i njezini saveznici se, međutim, udvostručuju, nadajući se da će nanijeti ponižavajući poraz Putinu i možda čak pokrenuti njegovu smjenu. Povećavaju pomoć Ukrajini dok koriste ekonomske sankcije kako bi nanijeli masovnu kaznu Rusiji,
Amerika i njezini saveznici možda mogu spriječiti rusku pobjedu u Ukrajini, ali će zemlja biti ozbiljno oštećena, ako ne i raskomadana. Štaviše, postoji ozbiljna prijetnja eskalacije izvan Ukrajine, a da ne spominjemo opasnost od nuklearnog rata. Ako Zapad, ne samo da osujeti Moskvu na ukrajinskim bojištima, već i nanese ozbiljnu, trajnu štetu ruskoj ekonomiji, on zapravo gura veliku silu na rub. Putin bi se tada mogao okrenuti nuklearnom oružju.
U ovom trenutku nemoguće je znati uslove pod kojima će se ovaj sukob riješiti. Ali, ako ne razumijemo njegov duboki uzrok, nećemo ga moći okončati prije nego što Ukrajina bude uništena, a NATO završi u ratu s Rusijom, zaključuje ugledni američki politolog John Mearsheimer.
6yka
