Avioni, avioni, avioni. I zrakoplovi. Ali borbeni: zasićenost domaćeg medijskog prostora govorom o tim i takvim letjelicama ponovno je zadnjih dana dosezala maksimum. Nekakvu točku u kojoj bi se očekivao prasak nalik onome kod probijanja zvučnog zida. Hrvatska, dakle, opet razmatra nabavku eskadrile lovaca ili lovaca-bombardera. Kontrola leta organizira marketinške prelete. Kao na aeromitingu, svi ostali piljimo uvis, pomalo već ukočenih vratova, bez daha.
Čak se i premijer Andrej Plenković lagano pobunio kontra tog presinga. Odlučivanje o šopingu, kaže on, neometano traje od 2019. godine, a spekulacije u javnosti su krenule tek neki dan. Uopće nije tako, ako ćemo pravo. Taj proces otpočeo je nedugo iza rata, čim se popisalo stanje preostale vojne tehnike. I prvo je bilo odlučeno da ćemo još malo pričekati. Onda je 2000. godine Hrvatska stupila u Partnerstvo za mir, vojno-politički program NATO-a.
Vrijeme u čekaonici za konačni pristup članstvu te organizacije nije proteklo uprazno. NATO je tad kumovao umirovljenju dijela vrha hrvatskog ratnog zrakoplovstva, uz oštru kritiku njegova dotadašnjeg razvojnog koncepta. Ipak, onodobni premijer Ivica Račan otklonio je mogućnost hitne kupnje novih aviona. Trebalo ga je to dočekati u drugome mandatu, ali Vladu RH je preuzeo Ivo Sanader. Zatim je uslijedila globalna ekonomska kriza, a Hrvatska se neko vrijeme kovitlala u limbu remonta starih lovaca MiG-21.
U međuvremenu su nas politički i vojnoindustrijski liferanti salijetali ponudama. Mirage, F-16, Gripen, MiG-29, Typhoon. Svako toliko je netko drugi iskakivao u prednji plan. Više se puta činilo da je sve riješeno, a onda bi krenulo ispočetka. I na koncu, ovih tjedana, strasti je nanovo užgala opcija kupnje francuskog Rafale F3R. Komada 12, polovni, prvi vlasnik, dobro uščuvani. Cijena - niti milijardu eura.
Amerikanci su na to, a i NATO, čisto popizdili. Ništa bolje nisu reagirali ni mnogi naši uvaženi čimbenici. Desnica u rasponu od Domovinskog pokreta do Mosta, uprla je sumnjičavo prstom da su na stvari nekakva mutna posla. SDP, računajući tu i Zorana Milanovića i Antu Kotromanovića, odranije diskretno ukazuje na mudriji izbor s druge strane Atlantika. Mediji su popratili okršaj novim, sve atraktivnijim grafikama ponuđenih letala. U glavnom Dnevniku javnog HTV-a poredali su virtualne strojeve, načičkane oružjem, na uvid cjelokupnom općinstvu.
Jasno, vremenom svi postajemo eksperti za komparativnu analizu borbenih performansi supersonika. Demokratski participiramo u odgovornosti za već zacrtani trošak. Srećom, tu su Miroslav Škoro i Nino Raspudić da nas upozore na meritum. Domovinski pokret je poručio da su primarno Amerikanci dokazani strateški politički i vojni partner RH. Most je dodatno pomaknuo težište na mogući osobni nečiji interes u odabiru Francuza.
Pa, da vidimo kako stoje ta savezništva. Iako desničari ističu staro prosrpstvo Francuske, to Hrvatskoj nije smetalo da se 2011. godine aktivno priključi napadu na Libiju pod vodstvom te najveće europsko-unijske vojne sile. Dali smo par časnika u logistički centar u Italiji, upisali se formalno na listu saveznika. S druge strane, Sjedinjene Države uživaju luksuz neskrivenog motiva za ono što mi prostodušno nazivamo savezom. Priliku da lobiraju za hrvatski „ulazak u klub“ sa značkom F-16, nisu lani propustili ni veleposlanik Robert Kohorst ni državni tajnik Mike Pompeo.
Kako bi pak generalno izgledalo to savezništvo s Amerikom, dobro ilustrira primjer LNG-terminala na Krku. Eno ga danas u punom pogonu, nakon dugih godina natezanja. No isplativ je samo SAD-u, a mi ga trpimo više kao harač. I već smo ovdje pisali kako su tekle pripreme za njegovo otvaranje. Nisu nam ponuđena ni ogledalca ili perlice, samo pečat za pravovjernost u ogledu američke liberalne demokracije s ostalim pristupima ekonomiji i politici.
Za to vrijeme, Europska unija slabi. Po ovu zemlju ključna ekonomska i politička asocijacija izložena je većim silama razdora, negoli zbližavanja. Ukrivo nasađena otpočetka, lak je cilj velikim silama uokolo. Amerika i Rusija, pa i Kina, nad njom se cimaju danonoćno, ne samo oko plina i Kosova, špijuna i Ukrajine. Eventualne združene vojne snage EU-a zvuče kao vic. Na sve to, hrvatska desnica ima još nadodati priču o vojnoj prijetnji iz Srbije. Karikaturalna utrka u naoružanju između dvaju zapadnobalkanskih susjeda djeluje u vidu bonus-bauka.
No malo tko spominje ikakvu alternativu. Demilitarizaciju. Regionalno partnerstvo. Razvoj protuzračne obrane umjesto ratnog zrakoplovstva. Nešto četvrto. Ništa se od toga ne razmatra ozbiljno, rijetki predlagači dočekuju se ignorancijom i porugom, kao da je riječ o dozlaboga naivnim idealistima. Nadalje, racionalizacije u pogledu troška prolaze čak i gore. Bilo da dolaze od avijatičara ili možda ekonomista, kritike vladina rasipništva uopće se ne uzimaju u obzir. Kako rekosmo, prije 13 godina je čitavu ovu proceduru usporila ekonomska kriza. I premda smo sad usred jedne znatno teže, samim tim što joj se ne nazire kraj, čini se da više nema uzmaka. Milijarda eura je već odvojena. Ako nikako drukčije, ta stavka nam je ubilježena pod novi dug. Amerikanci ili Francuzi, svejedno: svatko će u toj igri proći daleko bolje od Hrvatske. Neka nam za opomenu posluži jedna situacija iz prošlog desetljeća.
U osvit grčkog ekonomskog kraha, naime, Daniel Cohn-Bendit dignuo je buku oko nekih od pravih uzroka nadiruće tragedije. Slavni aktivist i europarlamentarac, naizmjenično francuski i njemački, podsjetio je svjetsku javnost da Pariz i Berlin ne dopuštaju Ateni moratorij na program intenzivnog naoružavanja. Jer, to bi im ugrozilo ekonomije, od vojnih industrija do banaka koje su grčku vojsku pumpale kreditima. Kupovina borbenih aviona i ostale tehnike nije jenjala ni kad je Grčka pala na koljena. No zadana je još prije novovremenih demokratskih previranja. Što se tiče najskupljih artikala u vojnoindustrijskim izlozima, pogolema grčka flota određena je upravo američkom i francuskom robom. Tako je do dandanas. Grci pritom i dalje skapavaju pod teretom duga. Utjerani su u red, doduše, i sve rjeđe se bune. A svega im nedostaje, samo ne aviona. I baš za mjesec i pol dana očekuju isporuku prvih šest od nova 24 naručena lovca Rafale F3R.
lupiga
