NAMJERNO BIRAM SVIJETLE PRIMJERE
Poznata je naša nakardna sklonost prema isticanju loših primjera, pa tako ovih dana čitam o imovinskoj kartici jedne gospođe političarke. Teško mi je i napisati brojeve kuna i eura, skupocjenih automobila, stanova, vila i kuća koje je u nekoliko godina saborskog mandata i obnašanja nekih funkcije nakupila ta sposobna i vrijedna osoba. Naravno da mi tijelo reagira svakom svojom stanicom, pa se ljutim na sebe što uopće čitam masnim slovima otisnute brojke i slova. Manji osjećaj gađenja mi izaziva količina kapitala stečenog uzimanjem tuđeg, naspram ljutog nerviranja što ne vidim svrhu ni smisao takvog štiva.
Na društvenim mrežama ljudi dijele i komentiraju objavu. Zgražaju se, kunu, proklinju, a ja iz cijelog prizora isčitavam samo tugu, čemer, jad, ogorčeost i ljudsku nemoć. Nema krivičnih prijava bez obzira što novac ima trag. Nema niti sudskog epiloga unatoč tome što osobe s tolikom nezakonito stečenom imovinom u uređenim društvima budu sankcionirane .
Kaže poslovica da novac kvari ljude, a ja odgovorno tvrdim da to nije istina. Novac samo pomaže otkriti tko je prije njegovog stjecanja bio loša osoba i nečovjek.
U današnji tekst neću niti slučajno napisati imena takvih spodoba. Prostor predviđen za moju kolumnu popunjavam imenima i prezimenima žena i muškaraca kojih se sada mogu prisjeti, a bili su izabrani u našoj V-oj izbornoj jedinici na nekim davnim ili nedavnim izborima.
Pišem o ljudi koji su to ostali i nakon višegodišnjeg bavljenja visokom politikom. Naravno da moram početi od Račanovog vremena, jer ih od tada pamtim.
Ljubica Lalić, HSS-ovka koja se na terenu i u Saboru bavila sebi bliskim temama. Obožavala sam je slušati pogotovo kada je artikulirala konkretne prijedloge i kroz svoja dva mandata puno puta govorila ljudima na terenu i u Saboru jezikom kojega svi razumiju.
Mato Gavran, SDP-ovac koji je po ocjeni onih koji prate rad Sabora bio jedne godine proglašen najvrijednim zastupnikom po broju upućenih amandmana. Zatim neponovljivi humanitarni projekt kojega je ikada itko u gradu Slavonskom Brodu izneo od početka do kraja. Zvao se „Kuća od sretnih ciglica“. Podsjetit ću vas da je prije više od deset godina na darovanoj gradskoj parceli izgradio objekt sa nekoliko stanova namjenjen mladima koji nakon navršene 18-te godine moraju napustiti Dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U tu svrhu je mobilizirao mnogobrojne poduzetnike, saborske zastupnike/ce, političke stranke i udruge u zajedničkom plemenitom cilju. Nadljudski su to napori, ali Matinu čeličnu volju problemi nisu mogli zaustaviti. Danas u tom objektu žive, školuju se i za život pripremaju svi preostali štičenici Doma koji je prije nekoliko godina zatvoren.
Branko Tušek, SDP-ovac iz Županje je bio vrijedan zastupnik. U našem gradu često i rado viđen gost, ali ću ga osobno pamtiti po genijalnom projektu. Sastavio je nogometnu ekipu naziva „Humane zvijezde“ u kojoj su za loptom trčali zajedno lijevi i desni, Saborski zastupnici, ministri i članovi vlade RH. Tako su humanitarnim akcijama pomagali konkretne ljude, ustanove i udruge u potrebi. Uz Tušekovo ime će mi vječito ostati gorak okus u ustima, jer je srozani SDP-e nakon njegove prerane smrti propustio u Sabor staviti Knjigu žalosti. Pravilo je to koje je izostalo u Brankovom slučaju, čime su Bernardić i SDP-ovci pokazali bijedno stanje njihove partije koja nikada od postanka nije palo toliko nisko.
Dubravka Horvat, SDP-ovka rođena Brođanka - također je pošteno zaradila svaku svoju plaću, a imovinska kartica joj nije bila ništa deblja nakon saborskog mandata. Svakog petka po povratku iz Zagreba ju je već u nekoj općini čekala grupa ljudi spremnih za razgovor o novim idejama i prijedlozima. Sjećam se anegdote iz toga vremena kada joj je na tribini u nekom selu jedna žena rekla: „Vidim ja na televizoru da ti k'o luda sama sjediš tamo u saboru “.
Šimo Đurđević, jedan od rijetkih HDZ-ovaca koji se nakon dva odrađena mandata u funkciji Župana i dva Saborska mandata nije niti malo promjenio. Ostao je živjeti i raditi u svojim Perkovcima, uzgaja crne svinje, obrađuje zemlju i vraća tuđe kredite, jer je mnogima bio žirant. Nisam nikada čula da je nekoga oštetio ili prevario. Šima je ostao čovjek iz naroda i s narodom. Nije mu teško sići s traktora, ostaviti svoj posao i iz sela se zaputiti u Slavonski Brod probati riješiti problem nekoga od svojih susjeda ili prijatelja.
Tihomir Jakovina, SDP-ovac, kao ministar je sa svojim pomoćnicama puno vikenda proveo po mjesnim domovima slavonskih sela kako bi u direktnom razgovoru poljoprivrednicima približili nove mjere svoga ministarstva i od njih saznali na kakve probleme nailaze u svome radu. Županijski uredi zaduženi za rad na terenu & provedbu istih su bojkotirali i tako doprinosili zbunjenosti onih kojima su mjere bile namjenjene , kao i političkom linču ministara u Vladi Zorana Milanovića.
Zdravka Ronka, SDP-ovac, nekadašnji gradonačelnik Požege je uveo Uredovno vremena za građane, otvoren svim pitanjima sugrađana a pogotovo problemima vezanih za socijalu. Zalagao se da svaka HVIDR-a ima prostor gdje se članovi mogu okupljati kao i roditelji poginulh i nestalih branitelja. U nekoliko saborskih mandata, najviše pamtim s koliko je strasti zagovarao važnost ostavljanja šuma kako bi se stanovnici Pakraca i okoline mogli baviti tradicionalnim poslovima. Upozoravao je da su šume naše nacionalno bogatstvo i da će ta sela opustjeti ako kapital prevagne naspram naroda koji živi od samoizrade drva za ogrijev. I danas govori koliko mu je žao, jer nije mogao isposlovati da ljudi tamo nastave živjeti od sječe šume.
Marta Luc Polanc, SDP-ovka, završila je mandat saborske zastupnice s jednakim imetkom koji je imala i prije četiri godine. Zanimljivo je kako nikada nije unovčila niti jedan Putni nalog. Nije koristila službeni auto, niti bilo koju benificiju predviđenu radnim mjestom Saborske zastupnice. Događa se to kada ste odgojeni u obitelji intelektualaca koji nikada i u ime ničega ne spuštaju letvicu zadanih profesionalnih & moralnih vrijednosti.
Znam da će komentatori pokušati oblatiti neke od spomenutih osoba, a i sama nisam sretna što je Ronko na kraju karijere postupio kao još neke „zvjezde padalice“. Ne mogu radi toga zaboraviti godine njegovih dobrih poteza.
Znam i to da ovako napisana kolumna nije nikome interesantna, jer govori o časnim ljudima koji su posao političara/ke odradili profesionalno i pošteno. Već sam na početku rekla kako smo skloni govoriti i dijeliti postove o lošim primjerima... (valjda se lakše kao čitatelji/ce snalazimo u ulozi onih koji se čude i proklinju zločeste postupke nemoralnih osoba).
Ako nemamo drugi motiv, ravnoteže radi - predlažem da priznamo kako među nama postoje vrijedni i časni muškarci i žene, spremni zastupati interese istih takvih građana i građanki. Istina je i da im je to posao za koji su jako dobro plaćeni ali zaslužuju da ih spominjemo kao svijetle primjere ovoj i budućoj generaciji.
