Za koju će političku opciju u nacionalnoj areni „superizborna” 2024. godina biti doista – super, a tko će za godinu dana biti u prilici opisati kako je otplesao svoje na festivalima demokracije odnosno biralištima? Favorit za izbornu pobjedu – predviđaju je ankete rađene na malom biračkom uzorku i uzimajući u obzir Hrvatsku kao jednu izbornu jedinicu – po mišljenjima najpopularnijih političkih analitičara je HDZ Andreja Plenkovića. No, ipak je puno prerano da momci na Trgu Žrtava fašizma stavljaju pjenušac na led. Veliki broj neodlučnih birača koji su odlučili izaći na parlamentarne izbore, ali ne kažu za koga će glasati te općenito očekivana veća izlaznost presudit će broj saborskih mandata svih sudionika izborne utrke.
Ne treba zaboraviti ni podatak iz anketa kako oko sedamdeset posto ispitanika smatra kako Vlada vodi zemlju u krivom smjeru, te kako HDZ po istima ima maksimalni domet od trideset posto glasova. Iskoristi li opozicija to nezadovoljstvo – kojeg uoči izborne godine Vlada pokušava odobrovoljiti izvanrednim novčanim transferima umirovljenicima i ranjivim skupinama birača – prilike na izbornom poprištu mogu se značajno promijeniti.
U ovom trenutku, dok lijeva opozicija ne dobiva karizmu političara koji su spremni za promjene te su glavni oporbenjaci Most i Domovinski pokret, HDZ se može smatrati relativnim favoritom parlamentarnih izbora. Ne samo njih, nego i onih što će se početkom lipnja održati za Europski parlament. O predsjedničkim izborima krajem godine teško se može bilo što prognozirati jer još nema niti jednog potvrđenog kandidata koji će na njima sudjelovati.
Prema navodnim internim istraživanjima samog HDZ-a objavljenim u medijima bliskim toj stranci, trenutačno računaju na oko 55 „sigurnih” mandata u Saboru. Od te brojke do parlamentarne većine sa 76 ruku nesiguran je i dug put. Posebno kada niti jedna opozicijska stranka – kako sada tvrde – ne želi koalirati s HDZ-om.
HDZ nudi kontinuitet i sigurnost, ne obazirući se na korupcijske afere i brojne skandale (FOTO: Vlada RH)
Doduše, ni druge stranke čija je popularnost iznad izbornog praga ne mogu računati na samostalno obnašanje vlasti. Stoga je možda suvišno analizirati kakva bi bila vlast da birači izaberu samo jednu vodeću stranku, ali nije nezanimljivo sagledati kakvu će vlast Hrvatska dobiti vodi li parlamentarnu većinu HDZ ili neka od sadašnjih opozicijskih stranaka.
Nekoliko će se modela ili načina obnašanja vlasti nadmetati i nuditi biračima na parlamentarnim izborima koji se očekuju između travnja i srpnja. Bez obzira na favoriziranje HDZ-a u medijskom mainstreamu – koje i nije neobično s obzirom na nedavna otkrića o financiranju utjecajnih medija javnim novcem – jasno je kako i ostali u hrvatskoj politici imaju nešto za reći.
Što se, dakle, servira na meniju za parlamentarne izbore?
HDZ nudi kontinuitet i sigurnost, ne obazirući se na korupcijske afere i brojne skandale u kojima su članovi stranke sudjelovali na svim razinama vlasti. Od načelnika općine koji tuče konobarice, preko saborskog zastupnika koji se bavi mešetarenjem nekretninama do nekoliko desetaka ministara koji su se našli u zatvoru zbog optužbi za korupciju, pogodovanje, krađu javnog novca i druge oblike kriminala. Neka suđenja, poput onog bivšoj ministrici Gabrijeli Žalac i njezinoj stranačkoj prijateljici Josipi ex-Rimac mogla bi zabavljati narod i tijekom izborne godine, ali ona neće uvjeriti birače te stranke da ih ne zaokruže na listiću. Kao što je davno napisao pokojni Zvonimir Berković, publicist i filmski redatelj, „HDZ je stranka hrvatskog mentaliteta”, a njemu mito i korupcija nisu neprihvatljivi.
HDZ i stranačkog šefa Andreja Plenkovića kao pokrovitelja korupcije u vlastitim redovima malo će koštati sve počinjene afere – od Borga do „plin za cent” – ne uspije li opozicija, i lijeva i desna, objasniti većini nezadovoljnih građana da izađu na birališta. Do tada, HDZ-ov klijentelističko-korupcijski model vladanja kojeg karakterizira i neprovođenje reformi od školstva i zdravstva do teritorijalnog preustroja – favorit je na slijedećim izborima. Barem tako ponavljaju ankete i mediji kojima HDZ-ovi ministri plaćaju kojekakve konferencije ili sponzoriraju televizijske emisije.
Alternative koje se nude vlasti HDZ-a ne odišu inovacijama i originalnim rješenjima, ali pružaju priliku da se Hrvatska provjetri od užegle politike jedne stranke koja je iscrpla ne samo svoje idejne, nego i kadrovske kapacitete.
SDP, nakon svih raskola i odlazaka poznatijih članova, dobiva upola manje glasova od HDZ-a no još uvijek pokušava smisliti nove javne politike koje će promijeniti društvo. Do sada je Iblerov trg predstavio svoju ponudu nove stambene politike, promjene u zdravstvu, mirovinskom sustavu i obrazovanju, a za očekivati je kako će se predložiti reforme u pravosuđu i monetarnoj politici onoliko koliko dopuštaju pravila Europskoj uniji. Zanimljivo je kako je SDP nedavno prvi otvorio i pitanje useljenika, nove radne snage iz Nepala, Indije, Filipina i drugih zemalja te njihove integracije u društvo.
Problem Peđe Grbina je njegova osobna nepopularnost (FOTO: HINA/Edvard Šušak)
Glavni problem šefa SDP-a Peđe Grbina pritom je njegova osobna nepopularnost te činjenica kako su u unutarstranačkim obračunima stradale županijske i gradske organizacije širom zemlje. A u njima su bili oni koji „lijepe plakate” i dovode ljude na izborna mjesta. SDP-ovu ponudu možemo nazvati umjereno reformskom, ali nitko nam ne jamči da li će se reforme provesti bude li ta stranka u vlasti. Za vrijeme Vlade Zorana Milanovića ostale su mrtvo slovo na papiru.
Aktivističku ponudu i stanovitu svježinu za parlamentarne izbore nude Sandra Benčić i Možemo. Kandidiranjem Benčić za premijerku izveli su zgodan PR trik, iako je ozbiljnijim pratiteljima političkih zbivanja jasno kako izbori za premijera ne postoje u Hrvatskoj. Razvidno je kako Možemo neće imati većinu da ponudi premijerskog kandidata, ali barem je jasno tko će u kampanji objašnjavati zeleno-lijeve politike te stranke, odnosno stranačke skupine gdje još pripadaju Nova ljevica i Zagreb je naš.
Možemo u izbore ulazi s teretom vladanja Zagrebom koji se pokazao preteškim u nizu primjera. Posve je očekivano da ih Zagrepčani zbog komunalnih tema „kazne” već na parlamentarnim izborima, ne čekajući lokalne u svibnju 2025. godine. Možemo će svom biračkom tijelu, biračima ljevice, svakako obećati poboljšanja u socijalnoj politici, odnosu prema ranjivim skupinama i održivom gospodarstvu – no pitanje je koliko će to biti razumljivo najširoj javnosti navikloj na populizam desnice i desnog centra.
SDP i Možemo još se ne izjašnjavaju o temama iz vanjske politike i obrane, iako bi bilo zanimljivo čuti što misle o militarizaciji društva i odnosu prema Bruxellesu. Primjerice, o ukidanju prava glasa malim državama u Europskoj komisiji ili o pitanjima Gaze, Izraela i Ukrajine.
Možemo u izbore ulazi s teretom vladanja Zagrebom (FOTO: Lupiga.Com/arhiva)
Dvije desne stranke koje bi mogle imati ulogu u sastavljanju parlamentarne većine – pa i uvjetovati ime premijera i dio važnih politika – svakako su Domovinski pokret i Most.
Domovinski pokret – u kojem navodno već postoji frakcija koja je za postizbornu suradnju s HDZ-om – svakako će uvjetovati da u vlasti ne sudjeluje srpska nacionalna manjina, odnosno SDSS. Izbornu kampanju bazirat će na klasičnim desnim temama – od protivljenja odlukama Bruxellesa do traženja vojske na granicama zbog migranata i oštre vanjske politike prema Srbiji. Priče o zaštiti seljaka – digli su rejting na zabrani svinjokolje ove jeseni – i slični sadržaji bit će sastavni dio kampanje Domovinskog pokreta.
Za razliku od njih, Most će kampanju očito nastaviti na temama vezanim uz korupciju u vlasti i HDZ-u. Pitanje je koliko će time postići ako se pokazuje da je biračko tijelo dobrim dijelom imuno na sve hadezeovske afere. Ipak, prema anketama, još samo oni sigurno ulaze u Hrvatski sabor sa svom oštrom retorikom zaštite nacionalnih interesa od korupcije. Most će svojim agresivnim populizmom zapravo pomoći čitavoj opoziciji u ruženju HDZ-a, no vidjet ćemo kakav će to izborni efekt imati za njih same.
S obzirom da se parlamentarni izbori održavaju u deset izbornih jedinica, te dijaspori i među pripadnicima nacionalnih manjina, jasno je kako će u parlament ući i nekoliko manjih stranaka. Tradicionalno, u osmoj izbornoj jedinici zastupnike dobiva IDS, dok bi u drugim dijelovima Hrvatske zastupnike mogli imati lista Matije Posavca, Akcija za promjena Marka Jelića, Fokus Davora Nađija, Centar Ivice Puljka, Socijaldemokrati Davorka Vidovića u koaliciji s HSS-om, HSLS Darija Hrebaka ili Reformisti Radimira Čačića.
Ivan Penava izbornu će kampanju bazirati na klasičnim desnim temama (FOTO: HINA/Goran Čorkalo)
Zastupnici tih malih stranaka, kao i predstavnici nacionalnih manjina, odlučivat će o parlamentarnoj većini i modelu upravljanja zemljom ne skupi li favorizirani HDZ u startu natpolovičan broj mandata. A to se nije dogodilo još od izbora za ondašnji Županijski dom Hrvatskog sabora 1997. godine.
Kao što danas vladajuću većinu desnog centra podržavaju, primjerice, bivši ultraljevičari poput Furija Radina ili Milorada Pupovca, tako će se novom trgovinom poslije izbora uspostaviti vlast Andreja Plenkovića, Peđe Grbina, Ivana Penave, Sandre Benčić i drugih wanna-be premijerskih kandidata. U izborima za Hrvatski sabor čekaju nas zanimljivi, možda i dramatični trenuci kupovine zastupnika i lomljenja političkih karijera. Do suradnje i kompromisa teško će doći, iako se doima kako je Andrej Plenković spreman na sve moguće dogovore.
Gubitnici utjehu mogu potražiti u Europskom parlamentu, održe li se ti izbori nakon parlamentarnih. Za njih su ankete provedene na osnovi Hrvatske kao jedne izborne jedinica možda i najtočnije – mandate će dobiti najveće stranke i poneki padobranac jak na društvenim mrežama, poput Mislava Kolakušića prije pet godina.
Superizborna 2024. godina, da zaključimo, pokazat će imamo li političke supermane ili samo male trgovce koji će prodati glasove dijela birača za vlastitu korist.
lupiga
