Kongres upravo odobrava veliku pomoć Ukrajini od 61 milijarde dolara; Kina i Rusija kreću u zajedničko suprotstavljanje SAD-u; Amerikanci šalju rakete srednjeg dometa na Filipine s jasnom namjerom prijetnje Kini. Istovremeno ključa i Bliski istok
Nekoliko događaja globalnog geopolitičkog karaktera zbilo se prošloga tjedna, od kojih jedan ima krajnje destabilizirajući sigurnosni karakter: izraelski zračni napad na zgradu iranskog konzulata u sirijskoj prijestolnici Damasku i iranski vojni odgovor, što može zapaliti ne samo čitavu bliskoistočnu regiju.
Ostali događji su posjet ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Kini, te dolazak japanskog premijera Fumia Kishide u Sjedinjene Države i de facto sklapanje novog trojnog saveza između SAD-a, Japana i Filipina čiji se čelnik Ferdinand Marcos Jr. također za tu priliku pojavio u Washingtonu.
Naravno, tu je i neizostavni ukrajinski rat koji je odavno prerastao ulogu rusko-ukrajinskog sukoba, odnosno onoga koji će isključivo definirati odnose dviju zemalja.
Peking – prijestolnica političkog hodočašća
Uoči dolaska Sergeja Lavrova u Kinu tamo je boravila i američka ministrica financija Janet Yellen, Gotovo da su se susreli u pekinškoj međunarodnoj zračnoj luci – ona na odlasku, a on na dolasku.
Jasno je kako Bidenova administracija želi održati odnose s Kinom u po sebe prihvatljivom gospodarskom okviru, a u onom geopolitičkom, pokušati nagovoriti tu zemlju na odustajanje od pomoći Rusiji u sferama visoke tehnologije vojne ili dvojne namjene. Istodobno Kinu strateški i doktrinarno nastavlja pozicionirati kao najvećeg američkog suparnika u 21. stoljeću, kojeg će, prema svom mišljenju uspjeti obuzdati, dok Rusiju definira kao najveću neposrednu vojnu prijetnju SAD-u i de facto američkog neprijatelja.
U tom je smislu SAD Kinu stavio u povoljniji položaj od Rusije, ali politička retorika, potezi i metode koje pritom koristi Washington kod Pekinga nailaze na sve veći otpor i jednostavno ga primoravaju na još veću suradnju s Moskvom, što pak strategiju SAD-a prema Kini čini blago rečeno upitnom po pitanju postizanja željenih ciljeva.
O tome najbolje svjedoči činjenica kako je Janet Yellen usred Pekinga i razgovora s Kineskim vladinim dužnosnicima, na medijskoj konferenciji izjavila ni manje ni više nego da Kina mora smanjiti svoj veliki industrijski rast jer on ugrožava američke gospodarske interese. Prije svega se to odnosi na visoku tehnologiju u tzv. zelenoj sferi – proizvodnji električnih automobila, baterija i solarnih panela gdje je Kina postala globalno dominantan igrač. Tako Kina danas, na užas SAD-a i njegovih „favorita“ poput tvornice Tesla Elona Muska, proizvodi i u svijet plasira više električnih automobila nego SAD i EU zajedno – što je do prije par godina bilo nezamislivo. Takav su scenarij trebali spriječiti sankcijski i carinski protukineski potezi Washingtona još iz doba Donalda Trumpa, a u međuvremenu još i dodatno zaoštreni u vrijeme Joe Bidena (što samo potvrđuje američki dvostranački konsenzus po pitanju sprječavanja Kine), usmjereni kako na kineski IT sektor tako i na poremećaj lanaca globalne trgovine koji bi trebao destabilizirati kineski izvoz o kojemu gospodarstvo te zemlje snažno ovisi neovisno o sve većoj domaćoj apsorpciji kineskih industrijskih proizvoda povezano s povećanjem kupovne moći kineskog stanovništva. U sferi solarnih panela stvar je po zapad još gora, jer tu Kina ima gotovo monopol, prije svega u odnosu na Europsku uniju.
Yellen je u intervjuu za CNN rekla;“U svojim razgovorima s kineskim predstavnicima, vrlo sam jasno dala do znanja da to nije problem samo za nas, već i za druge zemlje, Europu, Japan, pa čak i tržišta u razvoju.” Dodala je da se SAD neće odreći “ničega”, uključujući mogućnost nametanja dodatnih carina kako bi se zaustavio protok kineske robe.
Kineski državni mediji pišu o drskosti spomenutog zahtjeva Yellen prema Kini i najavljuju nastavak suverene državne politike po pitanju kineskog razvoja u svim sferama.
Međutim, Janet Yellen je na spomenutoj medijskoj konferenciji upozorila i na još nešto. Rekla je kako se kineske velike banke suočavaju s mogućnošću uvođenja američkih sankcija ukoliko budu obavljale transakcije povezane s ruskim uvozom kineskih visokotehnoloških proizvoda vojne i dvojne namjene. I tu je stvar po Rusiju puno ozbiljnija, jer se sada, nakon što ju je Zapad sankcijski uvelike odsjekao od svog tržišta (ne u cijelosti jer još uvijek postoji određena suradnja u sferi energetike, isporukama prirodnih resursa poput ruskog urana ili pak suradnje u svemirskim letovima između Roskosmosa i NASA-e, ali u visokoj tehnologiji suradnja je prekinuta definitivno), Rusija oslanja isključivo na Kinu. Moskva posljednje dvije godine ubrzano razvija svoj visokotehnološki sektor ali on je još uvijek slab u odnosu na američki i kineski iako su ruski dužnosnici uvjereni da će zaostatak uspjeti nadoknaditi. Ali dok to eventualno uspiju, po pitanju uvoza ključnih visokotehnoloških komponenti (u izvozu kojih opet Kina ima gotovo monopolističku globalnu poziciju) ruski proizvođači u IT sektoru u potpunosti ovise o Kini.
Osim toga, velike kineske državne banke daleko najveći promet ostvaruju u transakcijama sa zapadnim partnerima, pa u kontekstu prijetećih sankcija nemaju previše manevarskih mogućnosti za dvostruke igre sa Zapadom i Rusijom zbog prevelikih rizika.
Iako je američko-kineska trgovinska razmjena prošle godine pala na oko 650 milijardi dolara, što je pad od čak 12% u odnosu na godinu ranije, ona kineska s EU-om i dalje je golema (golema je naravno i ova prva) i kreće se oko 800 milijardi dolara. Što je po Kinu još neugodnije, ona i sa SAD-om, a poglavito sa EU-om ima veliki suficit tj. puno više izvozi nego što iz njih uvozi pa bi joj time i štete od eventualnih sankcija bile puno veće.
Onaj pak sektor, koji u Americi počinje jako patiti a izrazito je izvozno orijentiran na Kinu – je poljoprivreda. Jer Kinezi su se nakon uvedenih Trumpovih carina neočekivano okrenuli ruskim proizvođačima – od uvoza ruske soje (što je posebno bolno za američke proizvođače sa srednjeg zapada čija je golema proizvodnja soje završavala gotovo u cijelosti u Kini), preko žitarica ali i prehrambenih proizvoda. Uz energetsku i vojnu suradnju, upravo poljoprivreda postaje sve važniji segment kinesko-ruske trgovinske razmjene. A ona je prošle godine dosegla već dovoljno respektabilni iznos od 240 milijardi dolara (za usporedbu, do prije cca 5 godina najveći ruski trgovinski partner bila je Njemačka s iznosom od 60 milijardi dolara, što govori o dinamici rasta trgovine između Moskve i Pekinga). Pa iako, ukupno gledano, kad se zbroji trgovinska razmjena Kine i Zapada – ona s Rusijom po Kinu izgleda ne pretjerano impresivno , Peking itekako mora voditi računa o širim geopolitičkim interesima u odnosu na samo one (geo)ekonomske.
Lavrov došao pripremiti put za Putinov posjet Kini
Upravo u tom posljednjem kontekstu se može i mora promatrati službeni posjet 9. travnja šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova Kini. Osim što je obavio razgovor s kineskim kolegom Wang Yijem, drugi dan razgovarao je i s kineskim čelnikom Xi Jinpingom. Jedna od zadaća tog posjeta bila je i priprema predstojećeg prvog inozemnog posjeta Vladimira Putina nakon prošlomjesečnih predsjedničkih izbora i njegovog novog mandata Kini, a što bi se moglo dogoditi u svibnju. Osim toga, dvojica državnika još će se sastati u lipnju, u Biškeku, na summitu Šangajske organizacije, kao i na jasen – na summitu grupe BRICS u ruskom Kazanu.
Krajnje složeni međunarodni odnosi, ali i sve veća spoznaja Pekinga (što dugo nije želio priznati računajući na golemu kinesku važnost po američke gospodarske interese iako ga je Moskva upozoravala da mu slijedi sve ono što je slijedilo i Rusiji nakon ukrajinske revolucije 2014. godine kad su rapidno počeli degradirati rusko-zapadni odnosi, a ukrajinski rat samo je njihova kulminacija) da mu Washington „radi o glavi“ ali uporabom „mekše sile“ u odnosu na Rusiju – doveli su do ključnih promjena. Kina se u geopolitičkom smislu čvrsto vezala uz Rusiju, a potonja je svoj smjer ubrzanog preokreta na globalni Istok počela još spomenute 2014. predmijevajući što slijedi. Dvije se zemlje sada službeno zalažu za multipolarni svijet, a jedna drugoj čuvaju leđa u ključnim međunarodnim političkim organizacijama, prije svega u Vijeću sigurnosti UN-a.
Znajući što Sjedinjene Države Kini pripremaju u Indopacifičkoj regiji (o tome malo kasnije u tekstu), jednu, prema mom mišljenju vrlo važnu rečenicu na sastanku s Lavrovom izrekao je Wang Yi. Njome se po prvi put javno potvrđuje na koji način Kina promatra današnji svijet, kako ga vidi u budućnosti, na koga se pritom namjerava oslanjati a koga smatra neprijateljem koji ima drukčije planove.
„Dvojno protudjelovanje protiv dvojnog obuzdavanja“
Moćni kineski šef diplomacije i najbliži suradnik Xi Jinpinga Wang Yi u razgovoru s ruskom delegacijom izjavio je o nužnosti kinesko-ruskog „dvojnog (zajedničkog) protudjelovanja protiv dvojnog obuzdavanja“ Sjedinjenih Država.
Naime, SAD se na kraju, usprkos ranijim upozorenjima pojedinih iskusnih geostratega i analitičara poput pok. Henryja Kissingera da to ne čini, ipak odlučio pokrenuti istodobnu politiku sprječavanja Rusije i Kine (kako sam gore rekao, različitim metodama ali s istim ciljem). Spomenuta izjava Wang Yija u dubljem smislu ukazuje kako Kina i Rusija namjeravaju svoje sveobuhvatno strateško partnerstvo na praktičnoj razini svesti u okvire klasičnog savezništva, iako će se na onoj političkoj i retoričkoj Moskva i Peking i dalje nedvojbeno zadržavati na željama za izvanblokovski svijet, bez stvaranja savezništava jednih protiv drugih. Kako su ona već zapravo stvorena, prije svega potezima Sjedinjenih Država koje je primoran slijediti i čitav združeni Zapad, jasno je kako svijet ubrzanom ide prema novoj blokovskoj podjeli i Hladnom ratu, ali ovoga puta združenog Zapada (kojem se pridodaju i novi azijski partneri) i Rusije (slijednice SSSR-a), kojoj je sada pridružuje Kina.
Ovdje je zanimljivo dodati kako uskoro u Peking stiže i američki državni tajnik Antony Blinken. Međutim, ovoga puta zadaća bi mu mogla prije svega biti povezana uz ukrajinski rat. Naime, pod neformalnim vodstvom SAD-a a uz formalno posredništvo Švicarske, u toj bi se zemlji u lipnju trebala održati međunarodna konferencija o Ukrajini, osmišljena na način da u njenom fokusu bude tzv. formula mira Volodimira Zelenskog. SAD na sastanak ne želi pozvati Rusiju, a ova ni sama ne želi doći, jer navedenu formulu odbacuje kao ultimativnu i nerealnu – gotovo kao poziv na rusku kapitulaciju. Pristup, sličan Moskvi, ima i Peking koji zbog toga nije želio doći niti na prethodnu konferenciju istog tipa iako je bio na onoj prvoj u Saudijskoj Arabiji prošle godine. U međuvremenu je Zelenski najavio određene modifikacije svoje formule, ali još ne znamo o čemu je riječ.
Ono što bi Blinken, moguće, sada želio postići je da nagovori Kinu na sudjelovanje na navedenom sastanku, jer bi za sobom povukla i druge zemlje Globalnog juga koje su u najvećoj mjeri neutralne prema ukrajinskom ratu odnosno ne osuđuju Rusiju niti su prihvatile sankcije uvedene protiv nje. Ako bi se u Švicarskoj uspjela progurati formula Zelenskog kao ključna za postizanje mira, a s obzirom da bi na sastanku, ako bi sudjelovale Kina i Indija tada moglo sudjelovati čak i više od 100 zemalja – Washington bi na idući sastanak pozvao i Rusiju. Time bi ona bila pod velikim pritiskom većine država da prihvati prekid vatre i mir na po Kijev i Washington prihvatljivim uvjetima.
SAD bi, ukoliko bi mu prošla ova zamisao i s obzirom kako Moskva na tako nešto, što predlaže Zelenski nikada neće pristati, mogao pokušati dobiti puno veću izolaciju Moskve u svijetu nego je to sada slučaj, kada je ona izolirana gotovo isključivo od geopolitičkog Zapada. Naravno, prije sastanka u Švicarskoj vjerojatno će se dogoditi spomenuti između Putina i Xija u Pekingu – o čemu će mnogo toga ovisiti.
Vojno-političko stanje u Ukrajini
Istodobno se Ukrajina suočava s teškim stanjem na bojišnicama u kojima ruske snage imaju inicijativu, a u dva smjera sada vrše i snažne ofenzivne operativne akcije koje mogu, ako bi bile uspješne, kumulativno imati čak i strateški značaj za ukupni tijek daljnjih vojnih operacija.
Radi se, prvo, o smjeru prema Časiv Jaru, gradu od 17 000 stanovnika zapadno od puno poznatijeg Bahmuta, do čijeg su predgrađa ruske snage već došle iako je otpor ukrajinske vojske izrazito jak a pojačanja stižu objema stranama. Nakon zauzimanja Časiv Jara Rusima bi se otvorile nove operativne mogućnosti za napredovanje prema ključnoj aglomeraciji za čitav Donbas, onoj Kramatorsk-Slavjansk (gradovi s oko 100 000 stanovnika svaki).
Drugi smjer intenzivnih ruskih napada je zapadno od početkom veljače osvojenog najutvrđenijeg ukrajinskog grada Avdiivke gdje napadi od tada ne prestaju.
Ukrajinci sada u zoni Harkiva, ali i još zapadnije, u regiji Sumi koja graniči s kijevskom regijom, ubrzano nastoje izgraditi čvrsta obrambena uporišta, slična tzv. Surovikinovoj liniji zahvaljujući kojoj je ruska vojska na jugu, u Zaporiškoj regiji slomila veliku ukrajinsku ljetnu protuofenzivu 2023. godine. Naime, i Kijev i brojni zapadni analitičari najavljuju mogućnost nove velike ruske ofenzive do kraja ove godine. Moskva, za razliku od Kijeva i Zapada prošle godine kada je bila riječ o spomenutoj ukrajinskoj protuofenzivi koju su najavljivali na sva zvona, o svemu tome šuti.
Ali ne šuti ruska vojska koja već nekoliko tjedana vrši snažne zračne napade diljem Ukrajine, po njenoj energetskoj i vojnoj infrastrukturi: od Harkiva na sjeveroistoku, preko Dnjepropetrovska i Zaporižja, do Odese na jugu te Kijeva i Lavova na zapadu zemlje. Uništena je već brojna kritična energetska infrastruktura poput termoelektrana u Harkivu i Kijevu, do hidroelektrana u Zaporižju i Dnjepropetrovsku. Moskva te napade smatra osvetom za ukrajinske napade na ruske rafinerije, učestalo vršene prošloga mjeseca.
Na crtama bojišnica Rusi koriste ubojite avio bombe iz sovjetskog doba, modernizirane sustavima za satelitsko navođenje FAB, oznaka 250, 500 i 1500 (bombe oznake 3000, a što zapravo znači tri tone eksploziva, još ne koristi) – koje stvaraju pravu pustoš i paniku.
U napadima na spomenutu infrastrukturu ukrajinskih gradova koriste i 300 mm vođene projektile 9M544 i 9M549 sustava Tornado-S, projektile 9M723-1 lansirnog mobilnog sustava Iskander –M dometa do 500 kilometara (može nositi i nuklearno punjenje), kao i višenamjenske stealth krstareće rakete Kh-59MK/MK2. Također masovno koristi i dronove, dijelom za same napade a dijelom za zavaravanje protivničke protuzračne obrane jer nakon njih slijede spomenuti ubojiti i precizni projektili čime se smanjuje mogućnost njihove neutralizacije.
Upravo je uništena i nedostatna protuzračna obrana sada najveći problem za Ukrajinu čiji je ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba zbog toga prošli tjedan izjavio kako je „vrijeme uljuđene ukrajinske diplomacije prošlo“ i da će sada početi ona agresivna prema zapadnim partnerima s obzirom kako Kijev zna da mnoge zemlje posjeduju američke sustave PRO Patriot ali ih ne žele isporučivati. Ukrajini treba njih „svega“ 24 da bi zaštitila zemlju, smatraju vlasti u Kijevu (ali oni su i skupi i trebaju i Izraelu). Onih nekoliko, koliko su dobili prošle godine, ili je uništeno ili čuvaju ključne objekte u najvažnijim gradovima poput Kijeva.
Šizofrenija ili velika igra?
S druge pak strane, na političkoj razini u Kijevu je bila vidljiva potpuna šizofrenija. Barem ako je suditi prema izjavama predsjednika Zelenskog u brojnim intervjuima koje posljednjih dana daje zapadnim medijima. U jednima, doslovno ovim riječima, govori kao će Ukrajina doživjeti vojni poraz ukoliko američki Kongres ne odobri Bidenovu novu pomoć Kijevu u iznosu od 60 milijardi dolara. U drugima govori kako prijeti slom ukrajinske fronte i predstojeća nova ruska ofenziva. Ali samo dan prije pisanja ovog teksta Zelenski je izjavio kako Ukrajina priprema novu ofenzivu i nova iznenađenja za rusku stranu.
Jasno je kako Zelenski na domaćoj sceni, ionako od rata koji se neočekivano dugo produžio sve umornijim građanima ne može govoriti o slomu bojišnice i porazu jer bi to katastrofalno utjecalo na njihov moral i na novu mobilizaciju. Njima u redovitom obraćanjima govori kako je stanje na bojišnicama stabilno i da nema opasnosti ni šansi za ruske vojne uspjehe.
S druge pak strane američkim medijima mora govoriti o slomu i porazu Ukrajine, jer to od njega očekuje njegov glavni sponzor Biden, kako bi potakao Kongres na djelovanje i republikancima nametnuo „povijesnu krivicu“ ako ostanu imuni na vapaje Kijeva i dođe do ukrajinskog poraza.
Istu igru igrao je prošli tjedan i britanski ministar vanjskih poslova David Cameron koji je stigao u Washington i pozvao Kongres na izglasavanje proračuna za pomoć Ukrajini. Čak je posjetio i Donalda Trumpa u njegovoj rezidenciji na Floridi, zamolivši ga da svojim utjecajem pobudi republikance da izglasaju Bidenov proračun, ali Trump za to nije želio niti čuti te je zauzeo još čvršću protuukrajinsku poziciju. Štoviše, nakon što je razgovarao s Trumpom Camerona nije želio primiti predsjednik Zastupničkog doma Kongresa trumpist Mike Johnson ispričavši se zbog zauzete satnice, što je bio otvoreni šamar Cameronu o kojem su, kao o takvom – pisali i pojedini britanski mediji.
Zelenski je išao toliko daleko da je u intervju za njemački Bild oštro kritizirao njemačkog kancelara Olafa Scholza jer je odbio Ukrajini isporučiti suvremene krstareće rakete Taurus dometa do 500 kilometara. Pritom je omalovažio Scholzovo obrazloženje da to ne čini isključivo zbog sprječavanja sukoba između Njemačke i Rusije, aludirajući vjerojatno na činjenicu da su svoje rakete sličnog karaktera Storm Shadows i SCALP Kijevu već isporučili Velika Britanija odnosno Francuska pa se ništa nije dogodilo. Ali Zelenski je u intervjuu otišao još i dalje te optužio SAD zbog sporosti oko obećanih isporuka borbenih zrakoplova F-16 i američkih raketa ATACMS od čega za sada nema ništa.
Međutim, jasno je kako je sve ovo bila samo izvrsno osmišljena igra. Niti je u ukrajini tako kritično vojno stanje za takve vapaje, niti je Zelenski izgubio živce. Sve je to bio orkestrirani i zajednički političko-medijski pritisak na republikance u Zastupničkom domu američkog Kongresa da konačno popuste i odobre Bidenovu pomoć Ukrajini u iznosu od gotovo 61 milijardu dolara. Na kraju je urodio plodom i republikanci su se povukli te će se u subotu, 20. travnja, konačno održati glasovanje na kojem će, bez ikakve sumnje i na radost demokrata i Ukrajine – pomoć biti izglasana. O toj važnoj temi više će riječi biti u idućoj tjednoj analizi. Također, i kritizirani Olaf Scholz je popustio i prekjučer obećao Ukrajini još jedan njemački protuzračni sustav Patriot i dugoročnu vojnu pomoć. Europljani, koji su bili ustrašeni američkim financijskim povlačenjem i oprezni sa svojim isporukama, počeli su masovno odrješivati kese za Kijev čim im je iz SAD-a odaslan signal da će u Kongresu proći navedena američka pomoć.
SAD stvara azijski NATO
U Washington je prošli tjedan stigao japanski premijer Fumio Kishida, kod kuće suočen s nikad viđenom nepopularnošću (između ostalog i zbog sve većih japanskih gospodarskih problema), koja je čak puno gora i od one koju u SAD-u ima Joe Biden i koja je također povijesno rekordna. Međutim, važnost susreta dvaju državnika bila je golema: Japan će se i službeno priključiti nedavno ustrojenom protukineskom (iako to nije službeno, svi dobro znaju da mu je upravo to ključna namjera) vojnom savezu AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD). Istina – kao članica druge razine, a nešto slično će postati i Filipini. Njihov je predsjednik Marcos Jr. brzo stigao u američku prijestolnici i priključio se sastanku s američkim kolegom i japanskim premijerom. Ubrzo je uslijedila i prva protukineska izjava, kojom tri zemlje „osuđuju aktivnosti kineske obalne straže u zoni Južnokineskog mora“.
Zanimljivo u ovoj priči je da Japan i Filipini nisu u istoj razini AUCUS-a s njegovim utemeljiteljima, a za to su moguća samo dva razloga: prvi je da anglosaksonska komponenta želi osigurati svoju ekskluzivu po pitanju donošenja odluka (iskustvo s europskim NATO savezom im možda za to daje opravdanje, jer se u Aziji ne žele previše naprezati oko donošenja odluka koje u NATO-u uvijek moraju biti donijete uz suglasnost svih njegovih članica; i drugo, Tokio i Manila možda ipak žele ostati u određenoj mjeri autonomni po pitanju vojnih odluka prema Kini, ne želeći se dovesti u položaj EU-a odnosno ključnih europskih država koje su se stavljanjem pod punu vlast Washingtona u vanjskopolitičkoj sferi, u onoj vojnoj dovele u neugodan položaj. Postaju sve izloženije direktnom sukobu s Rusijom kojeg nikada nisu željele, i to u vrijeme dok se SAD nastoji potpuno fokusirati na Aziju i obračun s Kinom, dok bi NATO i EU ostavio da se primarno bave sprječavanjem Rusije u zapadnom smjeru.
Međutim, koliko Filipini mogu biti autonomni, ne znam. Amerikanci su upravo poslali teret s raketama srednjeg dometa koji putuje prema Filipinima, u namjeri da ih tamo i instaliraju. Više o tome u idućoj tjednoj analizi.
Izraelski hod po rubu ponora
Međutim, sve bi ove strategije i politike vrlo lako mogle biti bačene u prah i pepeo. I to u doslovnom smislu. Naime, Izrael je prošli tjedan smišljeno povukao krajnje rizičan potez, razorivši zgradu konzulata u iranskom diplomatsko predstavništvu u Damasku i ubivši pritom visokog iranskog generala i još šestoricu službenika.
Svima je potpuno jasno: radi se o napadu na suvereni iranski teritorij, jer su diplomatska predstavništva prema međunarodnim konvencijama teritoriji zemalja koje predstavljaju. Dakle, i Tel Avivu je jasno kako u tom kontekstu Teheran de facto mora vojno odgovoriti ukoliko želi sačuvati obraz i kod kuće i u regiji. Teheran to uopće i nije skrivao pa je na kraju i odgovorio prilično impresivnim raketnim i napadima dronovima, ali je jasno da je pritom izbjegavao civilne žrtve i da je Izraelu dao desetak dana vremena da pripremi svoju protuzračnu obranu.
Pa iako zbog toga Iran nitko ne može osuditi, izraelski državni vrh je prije iranskog napada najavio kako će u slučaju istoga vojno odgovoriti svim raspoloživim sredstvima, što znači i onim nuklearnim. Međutim, odgovor izraela na kraju je bio vrlo mršav i vidljivo oprezan, o čemu više u idućoj analizi.
U sklopu pokušaja rješavanja palestinskog pitanja silom i jednom zauvijek, izraelski državni vrh želi konačno skinuti i problem libanonskog proiranskog šijitskog Hezboillaha sa svojih leđa, ali najviše problem Irana koji predstavlja daleko najveću prijetnju izraelskoj opstojnosti od mora arapskih država kojima je okružen. Samostalno udariti po velikom i dovoljno moćnom Iranu Izrael se ipak ne usuđuje, pa je htio, prema svojim procjenama, izabrati najbolji način za provociranje oštre reakcije Irana nakon koje Sjedinjenim Državama ne bi preostalo nikakve mogućnosti (o)stajanja po strani. Osim toga Izrael je već puno ranije davao do znanja kako će prvi udariti po Iranu, prije negoli ovaj izradi atomsku bombu i prvi na njega udari.
Međutim, protiv Izraela sada su stale gotovo sve arapske i islamske zemlje, ali i većina zemalja svijeta općenito – zbog njegove goleme i nesrazmjerne uporabe vojne sile u Gazi u obračunu s Hamasom, gdje na ovaj ili onaj način, u neviđenim patnjama u modernoj ljudskoj povijesti sada stradava više od 1200 000 civila. Zato se Teheran sada ne boji za svoj ugled, jer je Izrael za dugo vremena u međunarodnoj zajednici (uz malobrojne iznimke) uništio onaj svoj.
A vrijeme za Iran ne radi samo u smislu pridobivanja, ako već ne simpatija ono sigurno razumijevanja i od ključnih arapskih država za njegov vojni protuodgovor, već i po pitanju izrade atomske bombe. Brojni ugledni analitičari u svijetu smatraju kako je Teheran vrlo blizu stvaranja nuklearnog oružja. Na to su prošli tjedan ukazali i pojedini ruski analitičari bliski Kremlju, a na isto je upozorio i The Washington Post. Navodno se više ne radi ne samo o mjesecima i tjednima, već i o danima, smatra taj medij.
Teheran se u slučaju prevelikog pritiska Zapada može odluči ti ina prekid suradnje s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju, pa nikakav nadzor nad iranskim nuklearnim programom više ne bi mogao postojati. Uostalom, Teheran već dugo upozorava i ukazuje na čudnu logiku da on ne smije imati atomsko oružje, a mogu ga imati, npr. osim Izraela, i jedan Pakistan, Indija ili pak Sjeverna Koreja.
Zaključak
Kako god bilo diplomatska aktivnost ponovo je dobila prednost nad već toliko dominantnom vojnom silom u rješavanju globalnih problema proteklih nekoliko godina. Vrag je očito odnio šalu. Tako su se u pokušaj smirivanja eksplozivnog stanja u bliskoistočnoj regiji, koje odjednom prijeti i uporabom nuklearnog oružja – uključile sve ključne zemlje: SAD, Kina, Rusija.
Uvlačenje SAD-a u rat s Iranom nije u interesu Washingtona, poglavito u predizborno vrijeme, jer bi to po Bidena bilo ravno političkom samoubojstvu. Iran nije Afganistan, Libija ili Sirija, već vojno, gospodarski i demografski vrlo velika i potentna zemlja.
S druge strane i Teheran dobro zna za spomenutu neugodnu poziciju Bidena i demokrata. Ali također zna i kako je alternativa Bidenu Donald Trump – osvjedočeni izraelski prijatelj i zakleti iranski neprijatelj.
Sve ovo skupa – i najnovija bliskoistočna kriza i ono o čemu je bilo riječi u gornjem dijelu ove analize – ukazuje na potpuno sluđeni svijet, u kojem više ništa nije sigurno i nemoguće. Sve su opcije otvorene ali je, bez obzira na to (ili baš usprkos tome) već sada jasno kako multipolarnost presnažno kuca na svjetska vrata a da bi mogla biti ignorirana.
Washington ju eventualno može samo usporiti ali nikako ne i zaustaviti. O tome i svjedoče njegove sadašnje užurbane diplomatske aktivnosti diljem arapskog i drugog svijeta, poput Kine – što je jasan znak kako Sjedinjene Države više ne mogu samostalno rješavati globalne probleme po načelu Pax Americana. U suprotnom bi za rješavanje najnovije bliskoistočne krize bilo dovoljno, kao i ranije, uplovljavanje jednog moćnog američkog nosača zrakoplova u pratnji grupacije brodova i podmornica u Perzijski zaljev ili istočno Sredozemlje pa da se strasti brzo smire, a stvari budu riješene na po Washington željen način. Danas moćni američki i saveznički brodovi nisu u stanju riješiti niti problem jemenskih Hutista u Crvenom moru.
Naravno, sve bi se to moglo uporabom nuklearnog oružja. Ali onda se otvara Pandorina kutija te daje „zeleno svjetlo“ da i suparnici na isti način počnu rješavaju svoje sigurnosne probleme a da ih se pritom ne bi moglo kritizirati.
Davno sam rekao, još prije ruske invazije na Ukrajinu, da je SAD zaigrao krajnje rizičnu geopolitičku igru, koja bi ga dugoročno, ako se nešto uskoro ne promijeni, i samog mogla skupo koštati.
