Jedna nevelika knjiga zaslužuje da bude prevedena na hrvatski. Nakon mnogih knjiga i spisa, uglavnom prevedenih, o fašizmu i njegovoj aktualnosti u današnjoj Europi (među kojima prednjači pregnantni esej Umberta Eca o ur-fašizmu – vječnom fašizmu), još jedna uspoređuje sadašnji trenutak Europe s 1933., godinom dolaska njemačkih nacista na vlast.
Riječ je o knjizi Siegmunda Ginzberga, Židova rođenog u Istanbulu, koji uspoređuje ”stanje duhova” u Europi danas i 1933. Nije jedini koji to čini, ali je on, pod naslovom ”Sindrom 1933.”, usporedio kumuliranje pojava koje upućuju na to da u Europi nešto vrije i da to što vrije nije nimalo bezazleno niti bezopasno.
Radi se o pojavama netrpeljivosti i nasilja na rasnoj osnovi, u kojima su žrtve oni ”drugi”, tkogod to bili: emigranti, doseljenici, nacionalne manjine, Romi, pripadnici ”manje vrijednih naroda”, istočnjaci, muslimani, Židovi, pripadnici drugih vjera…
Ginzberg uzima primjer društava u kojima raste netrpeljivost, ksenofobija, nacionalna mržnja i bilježi rast incidenata, pojedinačnih, kao u doba pred nacističko osvajanje vlasti. Ali to je isto tako i sindrom 1922., pred dolazak talijanskih fašista na vlast, i 1924., kada je nakon ubojstva Giacoma Matteottija fašizam zaplovio punim jedrima.
Mnoštvo slučajeva nasilja koje su vlasti i policije liberalnih demokracija tada jednostavno rubricirale među ”individualne slučajeve nasilja”, dakle neindikativne za jedan golim okom rastući trend skvadrističkog nasilja, prerasle su u organizirani teror.
Čak su i dobronamjerni filantropi i tadašnji humanisti pokušavali objasniti da se ne treba ničeg bojati, da je to normalni rezultat Velikog rata koji je poremetio normalni život europskih društava i da će se sve to slegnuti nakon nekog vremena, da će razum prevladati.
Ali razum uopće nije prevladao. A oni koji su upozoravali na to da nasilje nije individualno, već je rezultat organiziranog juriša na vlast fašistoidnih snaga, obično bi loše završili. Oni bi najčešće platili životom, zatvorom ili u najbolju ruku egzilom upozoravanje na to da pojedinačni slučajevi nasilja prerastaju u režim nasilja, u državni teror.
Tako je stradao i socijalistički zastupnik u talijanskom Parlamentu Giacomo Matteotti. Godine 1924. oteli su ga i ubili prerevni sljedbenici Benita Mussolinija, koji je digao javnu harangu na Matteottija jer je prokazivao nasilje, korupciju i teror koji su se počeli širiti Italijom.
Matteottiju su začepili usta veterani Prvog svjetskog rata, kao što su ratni veterani – dragovoljci Prvog svjetskog rata činili jezgro SA, Hitlerovih jurišnih snaga koji su sijali teror u Weimarskoj Njemačkoj.
Matteotti je bio podvrgnut medijskom linču, a veteranske udruge su tražile njegovu odgovornost jer – ”kalja ugled Italije”, pobjednice u Velikom ratu, domovine s velikim ”D”. Na kraju ga je jedna skupina veteranskih fanatika otela i zauvijek ušutkala.
A Mussolini, kojemu se zatresla stolica i kojega bi taj skandal otjerao s vlasti da nije imao podršku kralja i vojne kamarile, na kraju je isplivao kao heroj koji je oslobodio Italiju od onoga koji je blatio njezin ugled i čast.
Ne čini li vam se to poznatim? Ne postoji li analogija, koju mnogi intelektualci na Zapadu sa zaprepaštenjem konstatiraju, između predratne Europe i rasta nacionalističkih, populističkih i neofašističkih pokreta čije su jezgro prije bili ratni veterani i, što je zanimljivo u talijanskom slučaju, i sportski navijači agonističkih sportova, onih u kojima je pobjeda nad protivnicima simbol uništenja neprijatelja?
Srećom, u demokratskim društvima postoji sloboda govora i medija, pa se takve analogije smiju činiti. Kod nas, nažalost, vidimo da desničarski ekstremisti odmah traže progon onih koji su, prema njima, narušili ugled Hrvatske svojim ocjenama o indikatorima političkog stanja u zemlji.
Stoga ”slučaj Pupovac” postaje i lakmus papir za prepoznavanje nedemokratskih ataka na slobodu govora, slobodu misli i slobodu medija u nas. Osporavati Miloradu Pupovcu pravo na izricanje ocjena o stanju u društvu znači pretvarati hrvatsko društvo u režim, u diktaturu prividno ”prosvijećenog apsolutizma”, a zapravo u primitivnu diktaturu ustašoidnih nostalgičara, fašistoidnih ekstremista i nasilnika.
Predsjedničino lupanje šakom po stolu zorno simbolizira konsolidaciju trenda širenja netrpeljivosti prema drugima, spiralnu eskalaciju verbalnog nasilja koje to prati, a zatim i pojavu revnih sljedbenika koji će taj mig šakom po stolu shvatiti kao zeleno svjetlo za eskalaciju fizičkog nasilja.
Toga, izgleda, nisu svjesni aktualni vlastodršci. Nisu svjesni da oni toleriranjem nasilja i konačno svojom netrpeljivošću induciraju njegovu daljnju eskalaciju.
O nasilju prema Srbima u Hrvatskoj već naširoko pišu strani mediji, a europske institucije čiji smo članovi, Vijeće Europe i Europska unija, pažljivo prate situaciju u Hrvatskoj – s velikom zabrinutosti.
Međunarodni opservatoriji za Balkan revno bilježe sve te slučajeve, sve te ”individualne incidente”: napadi i provokacije na etničkoj osnovi svjedoče o usponu ekstremne desnice, a ako se tomu dodaju i fizičke prijetnje ne samo upućene Srbima, već i Hrvatima koji kritiziraju ustaški revizionizam i povratak aveti prošlosti, onda je ova ocjena međunarodnog Opservatorija za Balkan i Kavkaz dovoljno rječita: ”Situacija je već više nego ozbiljna u posljednjoj članici Europske unije”.
Ako je tomu tako, moramo li se bojati da i mi ne dobijemo svog Matteottija?
autograf
Riječ je o knjizi Siegmunda Ginzberga, Židova rođenog u Istanbulu, koji uspoređuje ”stanje duhova” u Europi danas i 1933. Nije jedini koji to čini, ali je on, pod naslovom ”Sindrom 1933.”, usporedio kumuliranje pojava koje upućuju na to da u Europi nešto vrije i da to što vrije nije nimalo bezazleno niti bezopasno.
Radi se o pojavama netrpeljivosti i nasilja na rasnoj osnovi, u kojima su žrtve oni ”drugi”, tkogod to bili: emigranti, doseljenici, nacionalne manjine, Romi, pripadnici ”manje vrijednih naroda”, istočnjaci, muslimani, Židovi, pripadnici drugih vjera…
Siegmund Ginzberg, Židov rođen u Istanbulu, uspoređuje ”stanje duhova” u Europi danas i 1933. Nije jedini koji to čini, ali je on, pod naslovom ”Sindrom 1933.”, usporedio kumuliranje pojava koje upućuju na to da u Europi nešto vrije i da to što vrije nije nimalo bezazleno niti bezopasno
Ginzberg uzima primjer društava u kojima raste netrpeljivost, ksenofobija, nacionalna mržnja i bilježi rast incidenata, pojedinačnih, kao u doba pred nacističko osvajanje vlasti. Ali to je isto tako i sindrom 1922., pred dolazak talijanskih fašista na vlast, i 1924., kada je nakon ubojstva Giacoma Matteottija fašizam zaplovio punim jedrima.
Mnoštvo slučajeva nasilja koje su vlasti i policije liberalnih demokracija tada jednostavno rubricirale među ”individualne slučajeve nasilja”, dakle neindikativne za jedan golim okom rastući trend skvadrističkog nasilja, prerasle su u organizirani teror.
Čak su i dobronamjerni filantropi i tadašnji humanisti pokušavali objasniti da se ne treba ničeg bojati, da je to normalni rezultat Velikog rata koji je poremetio normalni život europskih društava i da će se sve to slegnuti nakon nekog vremena, da će razum prevladati.
Ali razum uopće nije prevladao. A oni koji su upozoravali na to da nasilje nije individualno, već je rezultat organiziranog juriša na vlast fašistoidnih snaga, obično bi loše završili. Oni bi najčešće platili životom, zatvorom ili u najbolju ruku egzilom upozoravanje na to da pojedinačni slučajevi nasilja prerastaju u režim nasilja, u državni teror.
Tako je stradao i socijalistički zastupnik u talijanskom Parlamentu Giacomo Matteotti. Godine 1924. oteli su ga i ubili prerevni sljedbenici Benita Mussolinija, koji je digao javnu harangu na Matteottija jer je prokazivao nasilje, korupciju i teror koji su se počeli širiti Italijom.
Matteottiju su začepili usta veterani Prvog svjetskog rata, kao što su ratni veterani – dragovoljci Prvog svjetskog rata činili jezgro SA, Hitlerovih jurišnih snaga koji su sijali teror u Weimarskoj Njemačkoj.
Mnoštvo slučajeva nasilja koje su vlasti i policije liberalnih demokracija tada jednostavno rubricirale među ”individualne slučajeve nasilja”, dakle neindikativne za jedan golim okom rastući trend skvadrističkog nasilja, prerasle su u organizirani teror
Matteotti je bio podvrgnut medijskom linču, a veteranske udruge su tražile njegovu odgovornost jer – ”kalja ugled Italije”, pobjednice u Velikom ratu, domovine s velikim ”D”. Na kraju ga je jedna skupina veteranskih fanatika otela i zauvijek ušutkala.
A Mussolini, kojemu se zatresla stolica i kojega bi taj skandal otjerao s vlasti da nije imao podršku kralja i vojne kamarile, na kraju je isplivao kao heroj koji je oslobodio Italiju od onoga koji je blatio njezin ugled i čast.
Ne čini li vam se to poznatim? Ne postoji li analogija, koju mnogi intelektualci na Zapadu sa zaprepaštenjem konstatiraju, između predratne Europe i rasta nacionalističkih, populističkih i neofašističkih pokreta čije su jezgro prije bili ratni veterani i, što je zanimljivo u talijanskom slučaju, i sportski navijači agonističkih sportova, onih u kojima je pobjeda nad protivnicima simbol uništenja neprijatelja?
Srećom, u demokratskim društvima postoji sloboda govora i medija, pa se takve analogije smiju činiti. Kod nas, nažalost, vidimo da desničarski ekstremisti odmah traže progon onih koji su, prema njima, narušili ugled Hrvatske svojim ocjenama o indikatorima političkog stanja u zemlji.
Stoga ”slučaj Pupovac” postaje i lakmus papir za prepoznavanje nedemokratskih ataka na slobodu govora, slobodu misli i slobodu medija u nas. Osporavati Miloradu Pupovcu pravo na izricanje ocjena o stanju u društvu znači pretvarati hrvatsko društvo u režim, u diktaturu prividno ”prosvijećenog apsolutizma”, a zapravo u primitivnu diktaturu ustašoidnih nostalgičara, fašistoidnih ekstremista i nasilnika.
Predsjedničino lupanje šakom po stolu zorno simbolizira konsolidaciju trenda širenja netrpeljivosti prema drugima, spiralnu eskalaciju verbalnog nasilja koje to prati, a zatim i pojavu revnih sljedbenika koji će taj mig šakom po stolu shvatiti kao zeleno svjetlo za eskalaciju fizičkog nasilja.
O nasilju prema Srbima u Hrvatskoj već naširoko pišu strani mediji, a europske institucije čiji smo članovi, Vijeće Europe i Europska unija, pažljivo prate situaciju u Hrvatskoj – s velikom zabrinutosti
Toga, izgleda, nisu svjesni aktualni vlastodršci. Nisu svjesni da oni toleriranjem nasilja i konačno svojom netrpeljivošću induciraju njegovu daljnju eskalaciju.
O nasilju prema Srbima u Hrvatskoj već naširoko pišu strani mediji, a europske institucije čiji smo članovi, Vijeće Europe i Europska unija, pažljivo prate situaciju u Hrvatskoj – s velikom zabrinutosti.
Međunarodni opservatoriji za Balkan revno bilježe sve te slučajeve, sve te ”individualne incidente”: napadi i provokacije na etničkoj osnovi svjedoče o usponu ekstremne desnice, a ako se tomu dodaju i fizičke prijetnje ne samo upućene Srbima, već i Hrvatima koji kritiziraju ustaški revizionizam i povratak aveti prošlosti, onda je ova ocjena međunarodnog Opservatorija za Balkan i Kavkaz dovoljno rječita: ”Situacija je već više nego ozbiljna u posljednjoj članici Europske unije”.
Ako je tomu tako, moramo li se bojati da i mi ne dobijemo svog Matteottija?
autograf
