Hrvatska je u prošlih desetak godina samo u poticaje poljoprivredi uložila navodno cca 40 milijardâ bivših kuna, a budući da uvoz hrane iz godine u godinu raste, pa je zemlja gotovo dvotrećinski samonedostatna, HDZ-ova bi vlast na čelu s Andrejem Plenkovićem i Marijom Vučković imala položiti račun: gdje je taj novac završio, zašto nije oplođen na njivi, u štali i u ribarskim mrežama? Takva poljoprivredna politika je pogubna, ma koliko se mijenjali ministri, zakoni i pravilnici. Nije istina da hrvatski ljudi ne znaju uzgojiti hranu za svoje potrebe, jer imaju čime i na čemu – u tzv. socijalističkomu mraku ničega nije nedostajalo: ni mesa, ni kruha, mlijeka ili jaja po svima priuštivim cijenama – ali jest tragična istina da ne valja vlast. Nije sposobna savjesno/domaćinski upravljati resursima. Time pak što je HDZ-Plenkovićeva vlast zakonom dopustila strancima otkup ili dugoročno koncesioniranje plodnog poljoprivrednog zemljišta, zapravo je stranom megakapitalu otvorila vrata za istu ekstraprofitnu rabotu što je već desetljećima prakticiraju strani trgovački lanci, banke, posjednici najunosnijih turističkih kapaciteta, koncesionari najvažnijih cesta i tunela, teleoperateri, injsl.
Marijan Vogrinec
Žali se Bračanin Ive susjedu Frani kako je uložio silan trud i vrijeme za naučiti svog tovara gladovat’: „I đušto san ga naučija, sivonja je krepa! I ča ću sad, bidan, niman ga više?“ Po ocu Hvaranina, što sjedi na dva najvažnija u državi predsjednička stolca – u HDZ-u i Banskim dvorima – ne more te brige hoće li tovar naučiti gladovat’ ili će taman što je naučio ipak ispustiti dušu. Plenković-vladino protuživotnostandardno treniranje strogoće – pa i tzv. četvrtim paketom mjera za ublažavanje rasta cijena i suzbijanja inflacije vrijednim navodno 1,7 milijardâ eura – ostavlja duboki ožiljak koji cikličko financijsko vatrogastvo političke vlasti nije u stanju ni prikriti, kamoli ukloniti. Zemlja koja je svojim resursima i vrijednim ljudima kadra prehranjivati 20-25 milijuna žitelja, uvozi više od 60 posto hrane za još neiseljenih manje od 3,9 milijuna potrošača, odjeću, obuću, bijelu tehniku i inu tehničku robu, automobile, poljoprivredne strojeve, etc. Na turističkom stolu nudi stranim gostima uvozno meso, mlijeko, povrće, voće, čak ribu i morske plodove… Naime, na tržištu hrane u Bijednoj Našoj već godinama vlada nered od kojeg bi se postidjela i neka sasvim pustinjska država, ako drži do sebe i dobrobiti svojih stanovnika.
Nema nikakvog opravdanja za to da je Hrvatska u bivšoj 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti bila samodostatna u svim – ne samo temeljnim/osnovnim! – prehrambenim potrebama, a da to „napokon svoja na svomu“ tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena nije. Nema suvislog odgovora – besmislene filipike nesposobne poljoprivredne ministrice Marije Vučković to nisu – zašto su, npr. jaja u RH najskuplja u Europi. Zna se koga bi u vladi RH i među ministrima trebalo, je li, snažno navući za uši i otjerati u političku mirovinu, npr. za to što Bijedna Naša uvozi kruh i pekarske proizvode iz inozemstva, a domaći poljoprivrednici proizvode dvostruko više žita od ukupnih domaćih potreba. Recimo, taj uvoz enormno raste na veliku štetu domaćih potrošača i gospodarstva: 2021. je godine uvezeno kruha i inih pekarskih proizvoda za 187 milijuna eura (porast 17 posto), a lani je taj uvoz porastao za čak 25 posto. Više se gotovo ništa ne isplati proizvoditi na hrvatskoj tzv. zelenoj i plavoj njivi, jer se to jednostavno – ne isplati. Proizvodnja je zbog ulaznih troškova i nevjerojatnih državnih harača svedena na smiješne restlove u odnosu na onu prije preokretne 1990. godine za što su poimence krive sve vlade i svi poljoprivredni ministri u prošlih 30 godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti.
Zemlja bez budućnosti
Aktualna HDZ-Plenkovićeva vlada i ministrica Marija Vučković samo su zadnji članak trakavice višedesetljetnog, je li, polit-strategijskog nemara, nesposobnosti, nesavjesti i izravne destrukcije sela i poljoprivrede. Dok „agrarne“ zemlje u susjedstvu i srednjoj Europi hitaju naprijed, Hrvatska im sve više ostaje iza leđa i zadovoljava se prorajtanim milijardama na uvoz hrane koju bez problema može sama proizvesti i za svoje potrebe i za izvoz na ista ona zapadna tržišta na koja je izvozila prije 30 godina. Nema budućnost zemlja koja nije kadra prehraniti vlastito stanovništvo – a ima čime i na čemu – i koja proizvodnju hrane nema za stratešku granu gospodarstva, jednaku energetici, industriji i vojnoj sigurnosti. Bijedna Naša nema to strateško opredjeljenje u dnevnoj zbílji, a birokratske fraze i papiri za zadovoljiti političku formu nisu vrijedni pišljivog boba. Kao ni naručeno pametovanje neki dan u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“ ministrice Vučković i prorežimskih gostiju iz Hrvatske poljoprivredne komore i HUP Udruge trgovine. Zaključak o tomu kako je „tržište hrane stabilno“, ali da „trebamo raditi na samodostatnosti“ zvuči neuko, nesavjesno, birokratski i zapravo znači zadovoljstvo vladajućih kritičnim stanjem na tržištu hrane i neokolonijalnim statusom RH.
Politiku hrane bitno diktiraju strani vlasnici trgovačkih lanaca, njihovi lobiji vani i kod kuće (vrlo su aktivni u tijelima i kuloarima EU-a), korumpirani i nezreli političari, preprodavači i ini, kojima hrvatsko meso, mlijeko, perad, jaja, riba, voće, povrće… na hrvatskom stolu – nisu tržišni interes. Mjere pak kojima vlada RH štiti i potiče domaću prehrambenu samodostatnost nisu na razini potreba sela, OPG-ova, poljoprivrednika i ribara, a nikog od onih koji su, tvrde, „preuzeli odgovornost“ za narod i državu godinama ne zanima zašto je sve dublji procjep između političkih proklamacija o „iznimnoj važnosti prehrambene samodostatnosti“ zemlje, stanja na selu i nezadovoljstva neposrednih proizvođača. Ministrica Vučković bi već, da se našalimo, mogla kupiti elitnu ladanjsku destinaciju na najegzotičnijem dijelu Kugle samo od dnevnica inkasiranih za gotovo dnevnih obilazaka sela i OPG-ova po Bijednoj Našoj a, primjerice, pet najpoljoprivrednijih slavonskih županija postalo je iseljenički i bazen turističkih sezonaca na Jadranu. Velik broj sela – npr. u okolici Bjelovara, pa i 35 kilometara od Zagreba – gotovo više nema žitelja, više se ne čuje mukati krave, prazni su svinjci, nema kokoši po dvorištima, na nekim njivama sablasno strše neposječena višegodišnja kukuruzišta… Ni psa niti mačke navečer pored mračnih prozora iza kojih više nitko ne gleda televiziju.
Iz „zaštićene košarice“ prehrambenih artikala, sadržanih u tzv. četvrtom paketu vladinih mjera izbačeni su prethodno „zamrznutih“ cijena svinjska lopatica i vratina, a ubačeno carsko meso. Sic transit. Em je masnije i niže kategorije (hrvatski građani, uključivo školsku djecu, najpretiliji su u Europi!), em je zdravstveno manje preporučljivo, em su mesnice odmah parirale nestašicom ili višom cijenom u kategoriji mljevenoga svinjskog i miješanog mesa s junetinom, pa… Vladina politika iz šupljeg u prazno? Itekako. Građani ne kupuju isprazne filipike o tomu, je li, što se vladi snilo, to se vladi zbilo, nego namirnice što ih se može staviti u tanjur. No, reći će Vučković da se „događaju promjene na tržištima diljem svijeta, iz različitih razloga“. No, hrvatskog građanina ne zanimaju niti bi ga morale zanimati promjene u svijetu i „različiti razlozi“, nego zašto je prisiljen na skupoću za koju nema drugih ozbiljnih razloga do li „proeuropskog“, je li, neokolonijalnog ulizništva vladajućih koji ne mare za nacionalni interes u području proizvodnje i uvoza hrane. Bijedna Naša samo zbog nakaradne politike vladajućih nepotrebno baca milijune eura za kruh čak iz SAD-a, za njemačku i nizozemsku svinjetinu, maslac iz Bavarske, mlijeko iz Austrije, BiH i Slovenije, suhe šljive i povrće iz Srbije (svežnjić mladog luka dvostruko je skuplji od ananasa iz Kostarike, je li to normalno!?)…
Kalambur nelogike
Pepeloposivačka, politička alibi-larpurlartologija aktualne politike nije to što su hrvatski građani zaslužili i očekivali od najodgovornijih u državi za stanje proizvodnje hrane, za to što im se nudi i moraju plaćati po cijeni koja graniči sa zdravim razumom. „Kad govorimo o promjeni proizvoda koji čine ‘zaštićenu potrošačku košaricu’, onda je naš prijedlog (vlade i Ministarstva poljoprivrede, op. a.) da u njoj ne budu svinjska lopatica i vrat zbog posebnosti hrvatskog, ali i tržišta i u EU i šire“. Da ti pamet stane! Kakve su to odjednom vražje posebnosti i u nas i u svijetu pa, je li, ljudima više treba na tanjuru carsko meso od svinjske lopatice i vratine!? No, Vučković ima odgovor: „Godine 2022. je broj svinja znatno opao u najvažnijim zemljama proizvođačima i najvažnijim izvoznicima. Isto tako, i mi imamo određene strukturne potrebe. Na nama je bilo odvagnuti postoji li u ovom trenutku ikakva opasnost od poremećaja u lancu opskrbe svinjskim mesom. Poništili bi se svi dosadašnji učinci i mi to ne želimo, mi taj rizik nismo željeli preuzeti i naša je procjena da je to u ovom trenutku potrebno izostaviti iz ‘zaštićene košarice’. Znatan dio građana smatra da je ta mjera posljedica svih poremećaja njihove kupovne moći“.
Andrej Plenkovic i ministrica poljoprivrede Marija Vuckovic. Photo: Damir Spehar/PIXSELL
Ako je i od HDZ-ove političarke iz Neretvanske doline, previše je. Taj je kalambur nelogike, besadržajnosti i birokratske jalovosti nemoguće usporediti s bilo čim suvislim. Odgovornost je Marije Vučković i njezinog šefa Andreja Plenkovića, poimence, a ne najvažnijih zemalja proizvođač i izvoznika, gdje opada broj svinja, zašto hrvatski mesojedi moraju kusati uvozno carsko meso umjesto (makar i uvozne) lopatice i vratine. Neće valjda biti da se u Njemačkoj i Nizozemskoj prâse svinje bez lopatica i vratine, samo s carskim mesom!? Glupost na entu. No, dobro, tko češće čuje Plenkovićevu ministricu, znat će da od nje ne može očekivati suvislu rečenicu, kamoli učinkovitu politiku zdrave domaće hrane, pristupačne i džepu priuštive na domaćem stolu. Fućkaš Njemačku i Nizozemsku, nek’ se same brinu za svoje svinjogojstvo, nego, poimenična je premijerova i njegove ministrice odgovornost zašto propada domaće svinjogojstvo i zašto je domaće meso znatno skuplje od uvoznog. I zašto je gotovo već propalo domaće mljekarstvo, zašto su ukinute klaonice, šećerane (osim Sladorane u Županji), etc. Nema tu nikakvih izgovora „stanjem u Uniji i šire“. Hrvatske žitelje zanima stanje u Hrvatskoj i to kakav im životni standard omogućuju hrvatski basnoslovno plaćeni političari, koji se prse da su – „preuzeli odgovornost“.
Ta odgovornost podrazumijeva prije i iznad svega – podnijeti račun. Ne „Uniji i šire“, nego svim svojim sugrađanima. Čak ne ni samo biračima što su im one nedjelje na biralištu zaokružili ime na stranačkoj listi. Svim žiteljima ove nesretne i duboko deprimirane zemlje. „Ministarstvo poljoprivrede i vlada učinili su potrebne korake što se tiče cijelog sektora stočarstva, a naravno i svinjogojstva te ćemo nastaviti s aktivnostima“, tvrdi Vučković. „No, u tom je sektoru potrebno udruživanje i jačanje malih proizvođača.“ To što jest ili nije potrebno, domaći OPG-ovci znaju bolje od ministrice i cijele njezine birokratske družbe što izmišlja kojekakve, je li, pravilnike, zakonske izmjene i dopune, ovakve ili onakve akte, a nisu im nepoznata ni produktivna tzv. europska iskustva, međutim, kad pokušaju primijeniti to što su vidjeli po europama naučili od naprednijih susjeda ili oplemenili dodatnim znanjima u stručnoj izobrazbi, obično udare glavom o zid iste birokracije kojoj su na čelu Marija Vučković i Andrej Plenković. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede!?
Hrvatska je u prošlih desetak godina samo u poticaje poljoprivredi uložila navodno cca 40 milijardâ bivših kuna, a budući da uvoz hrane iz godine u godinu raste, pa je zemlja gotovo dvotrećinski samonedostatna, HDZ-ova bi vlast na čelu s Andrejem Plenkovićem i Marijom Vučković imala položiti račun: gdje je taj novac završio, zašto nije oplođen na njivi, u štali i u ribarskim mrežama? Takva poljoprivredna politika je pogubna, ma koliko se mijenjali ministri, zakoni i pravilnici. Nije istina da hrvatski ljudi ne znaju uzgojiti hranu za svoje potrebe, jer imaju čime i na čemu – u tzv. socijalističkomu mraku ničega nije nedostajalo: ni mesa, ni kruha, mlijeka ili jaja po svima priuštivim cijenama – ali jest tragična istina da ne valja vlast, jer nije sposobna savjesno/domaćinski upravljati resursima. Time pak što je HDZ-Plenkovićeva vlast zakonom dopustila strancima otkup ili dugoročno koncesioniranje plodnog poljoprivrednog zemljišta, zapravo je stranom megakapitalu otvorila vrata za istu ekstraprofitnu rabotu što je već desetljećima prakticiraju strani trgovački lanci, banke, posjednici najunosnijih turističkih kapaciteta, koncesionari najvažnijih cesta i tunela, teleoperateri, injsl. Jer, to što se, je li, „Hrvatima ne isplati“, itekako će se isplatiti onima iz zapadne tzv. obitelji, kojima premijer Plenković malne svaki drugi da trči po „svoje mišljenje“. Sic transit.
Što je tu je
Neokolonijalni položaj Bijedne Naše iritantno je nepodnošljiv u energetici, financijama, industriji, trgovini, prometu, turizmu, obrani i sigurnosti, pa i prehrambenoj sve opasnijoj – samonedostatnosti. Sustavno siromašeni hrvatski građani – spali na socijalno „zaštićenu košaricu“, ovisni o mrvica-milostinji s EU stola i sramotno nevažni/poniženi u međunarodnoj politici – nemaju s ovakvima za državnim kormilom nikakvih izgleda postati iole ravnoipravnim građanima civiliziranoga/demokratskog svijeta. Ljudi koji, je li, nemaju niti će imati dovoljno novca za nešto zdravo, domaće pojesti nepravedno su poniženi ljudi, opet potlačeni i opet od istih povijesno vrlo kompromitiranih gospodara istih nečasnih/opasnih namjera. Predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Mladen Jakopović naivno drži – ne želi Plenkoviću ići uz dlaku, pa pametuje izvan realnih računica i političkih uvjetovanosti – da je Hrvatskoj „potrebno od sedam do deset godina da dođe do neke poljoprivredne samodostatnosti, prije jako teško“.
Mirko Budimir, dopredsjednik HUP Udruge trgovine, smatra da se u „zaštićenoj košarici“ nije dogodilo ništa bitno: „Imamo tek zamjenu jednog proizvoda. I dalje ostaje državna intervencija (i kapitalizmu sad valja „komunistička“ mjera!? – op. a.), koja se odnosi na naše marže. Načelno smo protiv intervencija, mi smo za slobodno tržište, jer tržište je to koje bi trebalo određivati po kojoj cijeni će se prodavati koji proizvod. Itekako smo za to da se najugroženijim građanima pomogne, izađe u susret. Na ovaj način izlazimo u susret i građanima kojima to možda i nije potrebno, koji nisu toliko dohodovno osjetljivi i mogu platiti proizvode i bez subvencija. Ali što je tu je, poštovat ćemo to i cijene na policama će biti kako je vlada odlučila (već na carskomu mesu se pokazalo da to nije tako, op. a.). Međutim, šećer ne bi trebao biti u toj košarici, jer se društvo zalaže za što manje slatkog u prehrani, čak penalizira slatko. Vatrogasne mjere dugoročno neće donijeti gospodarstvu neku dodanu vrijednost, stabilizaciju i prosperitet, nego su potrebne reforme kako bi tržište živjelo u punom smislu. Moramo ga razvijati. Na neki smo način polurazvijeno tržište u svim segmentima“.
Ministrica Vučković vadi u premijerovo ime vruće kestenje iz vatre: „Valja reći da vladine mjere „moraju biti brzo provedive, jasne i jednostavne “ te da se „dobar dio odnosi na one kojima su najpotrebnije, a dio na sve i tu treba biti dosljedan. Npr. ograničavanje cijena energenata odnosi se na sve – trgovce, proizvođače, poduzetnike i kućanstva“. E sad, Vučković se pravi grbavom kad ne spominje činjenicu da je HDZ-Plenkovićeva copy and paste probruxelleska politika malog od Von der Leyen kužine dovela do divljanja cijena nafte, plina, električne struje, a time inflacije i skupoće što tzv. običnim/malim ljudima ruši ionako nizak životni standard i dovodi u nemoguć položaj te Vučkovićkine „trgovce, proizvođače, poduzetnike i kućanstva“. SAD i EU zemlje tzv. prve brzine će se nekako izvući, pa i na račun slabijih u tzv. obitelji, jer je bog najprije sebi napravio bradu, ali sva ta puka sirotinja poput hrvatske, rumunjske, bugarske, injsl. će, što kažu istočni susjedi – obrati bostan. Bez obzira na sve vladine „zaštitne mjere i košarice“. Nema te velike pameti, je li, koja post festum može popraviti sve štete i male gluposti.
