Predsjednik Europskog Vijeća Dunald Tusk prošlog je tjedna iz Grčke javno apelirao na ‘potencijalne ilegalne ekonomske migrante’ da ne dolaze u Europu. Kakvu on poruku šalje građanima EU-a?
Na Tuskov ‘apel’ nisam više mogla mirno pratiti dnevnik. Tusk, Poljak, predstavnik zemlje koja se proslavila nesolidarnošću, zaboravio je kako su 1981. godine Poljaci koji su slutili da se ‘nešto sprema’, a to je bilo proglašenje ratnog stanja, bježali u Jugoslaviju. Jugoslavija, komunistička Jugoslavija nota bene, nije zatvorila granice niti ih je vratila, a kamoli mobilizirala vojsku. No Tusk je slika i prilika ‘ujedinjene Europe’ koja već najmanje osam godina pasivno gleda zbjegove s Bliskog i Srednjeg istoka te iz Sjeverne Afrike. Europske institucije još nisu shvatile da se u većini zemalja iz kojih potječu ilegalni migranti ekonomski i humanitarni motivi migracije isprepliću i da je nemoguće razlučiti ‘ekonomske migrante’ od ‘izbjeglica’. I Afrikanci koji bježe od siromaštva bježe od uzroka neimaštine, od plaćeničkih ratova koji haraju njihovim zemljama, pljačkaju resurse, uništavaju temeljne preduvjete za život i destabiliziraju sigurnost stanovništva.
Boriti se za Schengen zahtijeva i borbu protiv uzroka na licu mjesta, odakle izbjeglice kreću, ali i borbu protiv neoliberalnog gospodarskog sustava koji pogoduje nacionalnim egoizmima i u građanima pobuđuje strah
Hrvatska vlada izmijenila je zakone kako bi mogla vojsku poslati na granice. Koji je cilj ove nepotrebne militarizacije koja, prema predstavnicima civilnog društva, predstavlja kršenje zakona i Ustava?
Nova hrvatska vlada nije dokazala nimalo sposobnosti za krizni menedžment, ona pliva na istome valu kao prije otprilike pet mjeseci, kad se predsjednica Republike otisnula na put prema izbjegličkom kampu. ‘Povreda suverenosti zemlje’, ‘vojsku na granice’, uzvikivala je tada njezina sljedba. ‘Zaštita granice naše zemlje’ i nacionalna pobuna protiv bodljikave žice u ime slobode kretanja i Europe bez granica postali su lajtmotivom pristupa hrvatske politike, one Kukuriku koalicije i one Domoljubne, prema imigrantima. A ovoga trenutka savjetnik novog hrvatskog premijera, Stjepo Bartulica, član Opusa Dei, raspreda o nužnosti spašavanja Schengena. Ni riječ iz njegovih usta o ljudima koji trpe i pate zbog neljudskih uvjeta života, izbjeglica koje su se jedva iskoprcale iz svojih zemalja pod zračnim udarima i na poprištima krvavih obračuna raznih radikalnih vojnih formacija krenule na opasan put prema sigurnom utočištu, gdje nailaze na nacionalistički bijes i antiislamsku demagogiju.
Dilema o intervenciji
Sigurnost, koja ni po čemu nije realno ugrožena, i sustav Schengena uspješno su nametnuti kao imperativi kojima se gaze temeljne europske vrijednosti i ljudska prava. Hoće li to spasiti Europu?
Militarizacija je ne samo nepotrebna, već i skreće pozornost s uzroka krize. Nitko nije objasnio na koji to način izbjeglice na vanjskim granicama EU-a ugrožavaju hrvatsku ili bilo čiju suverenost. Da ja imam glasa i utjecaja, europskim bih političarima vikala: Ljudi, pa niti jedan sporazum, niti jedan međunarodni ugovor nije sklopljen za vječnost! Oni se sklapaju, potpisuju, oni važe rebus sic stantibus, u danim prilikama i uvjetima. Kad se prilike i uvjeti toliko stubokom promijene, kao što je slučaj sada, onda i ugovori gube svoj značaj i svoj smisao, pa ih valja promijeniti. Diskusija o tome može li se bolje, humanije i učinkovitije nego s ogradama, kontrolama i brzopoteznim repatrijacijama opravdana je, a o moralnom etiketiranju metoda trebalo bi diskutirati hladnim glavama. Političari ne znaju da volonteri koji mjesecima daju maksimum od sebe zbrinjavajući izbjeglice već osjećaju pregorenost i očaj, a u narodu diljem Europe vrije ljutnja, potiho hraneći osjećaj da Europsku uniju treba poslati kvragu. Renacionalizacija i rastakanje europskog projekta galopira, ni zbog čega drugog nego zbog pasivnosti i neučinkovitosti Europske unije, to je prava prijetnja. Potraje li takvo stanje na granicama, nije isključeno da će očaj tih nesretnika buknuti u plamen i da će doći do krvoprolića, a tada će oni rat stvarno prenositi u Europu.
Trenutno osam članica EU-a ima neki oblik kontrole unutarnjih granica, pri čemu su među najoštrijim mjerama one koje provodi Austrija – osim žice na granici, ograničila je ulaz u zemlju na 500 ljudi dnevno, a i to se odnosi samo na Sirijce i Iračane. Uz žicu i profiliranje provodi se i nezakonito vraćanje izbjeglica, širi se lista navodno ‘sigurnih zemalja’, uvode mjere kojima se olakšavaju deportacije, a uvjeti života sve su nehumaniji. Postaje li Europa svojevrsni koncentracijski logor?
Imam razumijevanja za zemlje koje pooštravaju imigrantskim režim. Njemačka, Austrija i Švedska su jedine zemlje Europske unije, pored Italije i Grčke, koje su 2015. godine doista prihvaćale izbjeglice iz bliskoistočnih ratnih područja i najsiromašnijih zemalja Afrike. Tijekom ljeta 2015. raspoloženje u Austriji i Njemačkoj bilo je otvoreno i prijateljsko prema imigrantima, a sintagma ‘kultura dobrodošlice’ (Willkommenskultur) postala je ‘riječ godine’. Do naglog je zaokreta došlo nakon samoubilačkih napada u Parizu u studenome prošle godine, kad se pročulo da su atentatori ulazili u Europu u valovima imigranata na balkanskoj ruti. Ksenofobiju u njemačkim gradovima pothranjuju radikalni desničari, ali i obični ljudi osjećaju da je rat što su ga gledali ili ignorirali u televizijskim prijenosima o dalekim zemljama dospio pred granice Europe. Sada je na europskim političarima da se bore protiv egoizma u Europi, egoizma zbog kojeg su se zabarikadirale zemlje Višegradske skupine. Europsko ujedinjenje moglo bi se zaista izjaloviti, ali ne zbog aktualnog problema izbjeglica nego zbog sacro egoismo političara koji nemaju snage suprotstavljati se svojim desničarskim populistima. Boriti se za Schengen i za Dablinski sporazum zahtijeva i borbu protiv uzroka na licu mjesta, odakle izbjeglice kreću i, naposljetku, borbu protiv neoliberalnog gospodarskog sustava koji pogoduje nacionalnim egoizmima i u građanima pobuđuje strah, jer je egzistencijalni strah motor tržišnog natjecateljskog gospodarstva zbog kojeg zastrašeni građani vide aveti potencijalnih konkurenata na svakom uglu. Znači i pitati se smijemo li pozivati na oružane intervencije. Suzbijanje sukoba intervencijama nije poziv na rat nego upozorenje da rat već bijesni i da smo svi prisiljeni i pozvani odrediti se prema njemu, građanski, diplomatski, pa i vojnim metodama. Kako je nedavno rekao Navid Kermani, iranski književnik odlikovan Mirovnom nagradom Njemačkog knjižarstva 2015., ‘što duže čekamo, to nam preostaje manje mogućnosti. Najveća pogreška je ustrajavati u nereagiranju’.
EU pomaže trgovcima ljudima
Hoće li EU pooštravanjem represivnog sustava zapravo dodatno ugroziti sigurnost izbjeglica?
Sva povijesna iskustva podučavaju nas da ograde na granicama i represivni granični režim ne samo da ne sprječavaju krijumčarenje ljudi, nego ga upravo pospješuju. Europska unija pomaže trgovcima ljudima. Otežavanjem legalne imigracije potičemo izbjeglice da traže pomoć od krijumčara, korisnika njihovih nevolja. Izbjeglice priznaju da tražeći od njih pomoć riskiraju smrt, ali smrt im je prijetila i u bijegu i u ratu kod kuće. Rizik postati žrtvom ucjenjivačkih ‘pomoćnika’ raste jer raste i očaj izbjeglica, naročito maloljetnika poslanih da u zemlji koja će ih prihvatiti pripreme dolazak ostalih članova obitelji. Prisiljeni su da prosjače, prostituiraju se i kradu kako bi mogli platiti onima koji im omogućavaju ilegalan boravak, jer ako im se ne dozvoljava da legalno zarade za život, ne preostaje im drugo nego baviti se kriminalom. U pravilu su to ljudi koji su voljni učiti, raditi i integrirati se. Političari dakle stimuliraju ilegalne aktivnosti i kriminalnost imigranata, ne samo izbjeglica nego i ‘ekonomskih imigranata’. Doskočiti krijumčarima i trgovcima ljudima znači zaštititi njihove potencijalne mušterije. Države se ne bi trebale baviti zaštitom granica nego prvenstveno zaštitom imigranata, registrirati ih i omogućiti im administrativni postupak, a najkvalitetniji postupak traženja azila bio bi onaj u veleposlanstvima zemalja iz kojih dolaze ili zemalja u neposrednoj blizini.
Politika mora komunicirati, a svoje pregovarače rijetko kad može birati i u pravilu ne bi smjela nikoga odbiti. Zato ne budimo prestrogi ni s Unijom ni s Turcima
I samit održan u Ankari početkom tjedna usmjeren je prije svega na spašavanje Schengena, jer njegovo nefunkcioniranje ugrožava ekonomiju EU-a?
Dok u Grčkoj tisuće izbjeglica životare bez hrane, vode i krova nad glavom, političari u nesolidarnim istočnoeuropskim zemljama naočigled takvih prizora šalju poruke građanima EU-a da se Schengen mora po svaku cijenu štititi jer će bez njega Europa propasti. Schengen svetinja? Vanjske granice EU-a nedodirljive svete krave? Čini mi se da europski političari iza brige za granice zapravo sakrivaju činjenicu da ne znaju kako doskočiti problemu izbjeglica. Granica im je važnija od ljudi, a ‘Europa bez granica’, projekt Schengen, nadomjestak za ‘Europu građana’. Ravnodušnost Europske unije, njezino nesnalaženje i njezina neorganiziranost uistinu izazivaju bijes i odbojnost prema onima koji kucaju na vrata Europe i očekuju od nje pomoć. Europska unija se suočava s problemom već najmanje osam godina, od 2008. kad su prvi provizorni trajekti i trabakuli s ilegalnim imigrantima iz Sjeverne Afrike stradali pred Lampedusom, a otada je Sredozemlje za tisuće njih postalo ‘plava grobnica’. Europska unija, koja se osam godina najprije nije pobrinula, pa onda nije snalazila, ni sada nema ni približnu ideju što da učini s valom izbjeglica.
Erdoganov dar s neba
Samit je i žalostan primjer trgovanja ljudskim životima. Turska je dobila novac, ukidanje viza, pa i ubrzanje procedure pristupanja EU-u, sve to u zamjenu za zadržavanje i ponovno prihvaćanje izbjeglica koje se u EU-u ne kvalificiraju za azil. Da stvar bude gora, Europu ucjenjuje država koja je prije nekoliko dana maltene tenkovima okupirala redakciju opozicijskih novina, a Europa je spremna preći i preko toga samo da se riješi izbjeglica?
Deal Europske unije s Turskom doista je ustupak kojim je rijetko tko, osim naravno same Turske, sretan. Europska unija okupila se, natjerana pritiskom Njemačke, da pronađe rješenje za izbjegličku krizu, a Turska je prepoznala povoljan čas da ostvari svoj glavni cilj: iznudi nastavak pristupnih pregovora. Turska je iskoristila situaciju da se predstavi kao nezaobilazni čimbenik koji Europska unija više ne može arogantno disciplinirati ili ignorirati. Levantinskom lukavošću Turci su ispregovarali krupne ustupke, a Erdogan bi bio loš političar da nije maksimalno iskoristio priliku kakvu mu je samo nebo poslalo. Europljani su škrgućući zubima morali pristati na ukidanje viza, na veliku financijsku injekciju i, što su učinili dosta zakukuljeno, na odustajanje od kritike zbog sve izraženijih kršenja ljudskih i građanskih sloboda. Erdogan se drznuo uoči samita poslati policiju na demonstrante pred Međunarodni dan žena i napasti oporbene medije, ali Turska je ipak dobila lovostaj i prešutni dogovor o neutralnosti prema rastućoj represiji. ‘Skandalozno’, ‘nedostojno cjenkanje’, ‘trgovanje ljudskim životima’, sve se to vjerojatno moglo čuti i u kuloarima susreta na vrhu, ali politika je umijeće mogućeg, rekao je mudri Clausewitz. U politici nema crnog i bijelog nego samo puno nijansi sivog i oni koji vjeruju da je politika ipak ‘ono drugo’ u pravu su utoliko što postoji tek ograničena sloboda izbora aktera. Ona mora komunicirati, a svoje pregovarače rijetko kad može birati i u pravilu ne bi smjela nikoga odbiti. Zato ne budimo prestrogi ni s Unijom ni s Turcima. Ako se uspije izaći nakraj sa sramotnim scenama na grčko-makedonskoj granici, ako se financiraju smještajni kapaciteti i skrb za izbjeglice u Turskoj, pod uvjetom da se Turci sada zadovolje iznuđenim obećanjima, onda u interesu ovih nevoljnika treba progutati tu gorku pilulu.
portalnovosti
