Reizdanja vrijednih knjiga nisu česta pojava, naročito ne u vremenima kada izdavači nisu posve sigurni hoće li im reizdanje knjige donijeti korist ili financijske gubitke. Čitateljstvo se raduje reizdanju knjige koja je slabo ili teško dostupna jer, veće su šanse da će se knjiga ponovno naći na policama javnih knjižnica, ali i policama knjižara za one koji ne preferiraju knjižnice nego vole imati svoj primjerak knjige. Spajanjem dviju zbirki tekstova Ante Peterlića (1936-2007), prvog doktora filmologije u nas, koji je tekstovima, televizijskim emisijama i drugim oblicima angažmana utjecao na brojne ljubitelje sedme umjetnosti, nastala je knjiga Ogledi (2018).
Ogledi se sastoje od 18 tekstova, odnosno 9 opsežnih ogleda o renomiranim autorima (Robert Altman, Michelangelo Antonioni, Claude Chabrol, Luis Buňuel, Howard Hawks, Werner Herzog, Roman Polanski, George Stevens, Raoul Walsh) te 9 studija o reprezentativnim filmovima čiji sadržaj s godinama nije izgubio na vrijednosti; baš naprotiv - kroz nove interpretacije dobili su na snazi i značaju - M (Fritz Lang, 1931), Pravilo igre (Le règle du jeu, Jean Renoir, 1941), Građanin Kane (Citizen Kane, Orson Welles, 1941), Vrtoglavica (Vertigo, Alfred Hitchcock, 1958), Rio Bravo (Howard Hawks, 1959), Do posljednjeg daha (À bout de souffle, Jean-Luc Godard, 1960), Prošle godine u Marienbadu (L'Année dernière à Marienbad, Alain Resnais, 1961), Osam i pol (Otto e mezzo, Federico Fellini, 1963), 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey, Stanley Kubrick, 1968).
Promotri li se popis analiziranih autora i filmova, može se ustvrditi da knjigu čine vrhunska ostvarenja; Peterlić nije trošio vrijeme i prostor na analiziranje prosječnih filmova nego je odabirao izuzetne naslove. Također, može se primijetiti da su analizirani naslovi različiti tematski i žanrovski (vestern, triler, drama). Peterlić je pokazao zavidno poznavanje filmske povijesti, secirao radove vrsnih autora koji su bili uzor svojim suvremenicima, ali i kasnijim stvarateljima. Peterlićeva upućenost u kontekst i društveno-političke prilike pod kojima su filmovi stvarani te kakvo je ozračje prevladavao, također može pomoći čitatelju.
Dok piše o filmu Nashville (1975) Roberta Altmana, Peterlić ujedno objašnjava kakve je promjene proživio američki film tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kada piše o Antonionijevim filmovima, svakako spominje ljudsku otuđenost koja je već u ono vrijeme bila moderna bolest, patološko stanje društva. Pomno analizira ulogu zvuka u Langovom trileru koji je stekao titulu najuspješnijeg njemačkog filma svih vremena, objašnjava zašto je Hitchcock bio majstor u stvaranju napete atmosfere i navodi neke razloge zašto su filmovi Romana Polanskog - Odvratnost (1965), Ćorsokak (1966), Rosemaryna beba (1968), Bal vampira (1967), popularni među širim slojevima: „Dramaturgiju njegovih filmova strukturiraju gotovo isključivo izmjene manifestacija i simptoma seksualnosti i nasilnosti, što je osnovni razlog zbog kojega su njegovi filmovi s jedne strane toliko zanimljivi golemom dijelu publike, a s druge, možda i osnovni razlog zbog kojeg se Polanski smatra šampionom modernog ukusa i senzibiliteta, pa ga zbog toga, i da bi dokazao svoju pripadnost duhu vremena, respektira gotovo svaki kritičar.“ (114)
Podrobno poznavanje filmskog jezika nužan je preduvjet da bi se o filmu valjano raspravljalo, a upravo toga znanja Peterliću nije manjkalo. Njegova su objašnjenja bila prilagođena, lako shvatljiva i iscrpna. Primjerice, dok piše o Renoirovom filmu Pravilo igre (1941), objašnjava koje su bile sastavnice poetskog realizma i predstavnici te struje, a ujedno tumači Renoirovu upotrebu dubinskih i subjektivnih kadrova, analizirajući postignuća korištenih tehnika.
U Peterlićevim tekstovima ne nedostaje ni inspirativnih analiza filmskih likova. Dok objašnjava koje su prednosti i mane Godardovog prvijenca, ističe brojne karakterne osobine antijunaka Michela Poiccarda kojega je utjelovio Jean-Paul Belmondo. „Naime, iz filma Do posljednjeg daha zrači silovitost jednog radikala, odnosno, to djelo film je pobune, u tom smislu možda najočitije u povijesti filma. Nije to film koji se primarno pamti po oštrini jasno usmjerenih kritičkih izričaja, a nije to ni film koji poziva na neku revoluciju koju bi vodili međusobno prepoznatljivi pristaše. Jednostavno film je izraz anarhoidno buntovnog mentaliteta i u tom smislu priprema je za 1968. godinu, za njezina filmska pa i politička usmjerenja.“ (267)
Peterlić je tijekom pisanja bio detaljan i zanimljiv, nije se pogubio u moru dostupnih podataka nego je pregledno i nadahnuto obrazložio zašto su određeni filmovi visoko rangirani. Njegovi tekstovi u međuvremenu nisu ostarjeli, još imaju intelektualnu težinu te odišu spisateljskom svježinom. Budući da je pisao o bezvremenskim filmovima, takvi su onda i njegovi ogledi. Mlađi i neki malo stariji filmski kritičari mogli bi naučiti kako izgleda pravilna filmska analiza, a koje su ujedno psihološke studije pune dojmljivih zapažanja. Iz svega navedenog može se zaključiti kako Peterlićeva zbirka Ogledi zaslužuje istaknuto mjesto na policama privatnih i javnih knjižnica.
filmovi
Ogledi se sastoje od 18 tekstova, odnosno 9 opsežnih ogleda o renomiranim autorima (Robert Altman, Michelangelo Antonioni, Claude Chabrol, Luis Buňuel, Howard Hawks, Werner Herzog, Roman Polanski, George Stevens, Raoul Walsh) te 9 studija o reprezentativnim filmovima čiji sadržaj s godinama nije izgubio na vrijednosti; baš naprotiv - kroz nove interpretacije dobili su na snazi i značaju - M (Fritz Lang, 1931), Pravilo igre (Le règle du jeu, Jean Renoir, 1941), Građanin Kane (Citizen Kane, Orson Welles, 1941), Vrtoglavica (Vertigo, Alfred Hitchcock, 1958), Rio Bravo (Howard Hawks, 1959), Do posljednjeg daha (À bout de souffle, Jean-Luc Godard, 1960), Prošle godine u Marienbadu (L'Année dernière à Marienbad, Alain Resnais, 1961), Osam i pol (Otto e mezzo, Federico Fellini, 1963), 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey, Stanley Kubrick, 1968).
Promotri li se popis analiziranih autora i filmova, može se ustvrditi da knjigu čine vrhunska ostvarenja; Peterlić nije trošio vrijeme i prostor na analiziranje prosječnih filmova nego je odabirao izuzetne naslove. Također, može se primijetiti da su analizirani naslovi različiti tematski i žanrovski (vestern, triler, drama). Peterlić je pokazao zavidno poznavanje filmske povijesti, secirao radove vrsnih autora koji su bili uzor svojim suvremenicima, ali i kasnijim stvarateljima. Peterlićeva upućenost u kontekst i društveno-političke prilike pod kojima su filmovi stvarani te kakvo je ozračje prevladavao, također može pomoći čitatelju.
Dok piše o filmu Nashville (1975) Roberta Altmana, Peterlić ujedno objašnjava kakve je promjene proživio američki film tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kada piše o Antonionijevim filmovima, svakako spominje ljudsku otuđenost koja je već u ono vrijeme bila moderna bolest, patološko stanje društva. Pomno analizira ulogu zvuka u Langovom trileru koji je stekao titulu najuspješnijeg njemačkog filma svih vremena, objašnjava zašto je Hitchcock bio majstor u stvaranju napete atmosfere i navodi neke razloge zašto su filmovi Romana Polanskog - Odvratnost (1965), Ćorsokak (1966), Rosemaryna beba (1968), Bal vampira (1967), popularni među širim slojevima: „Dramaturgiju njegovih filmova strukturiraju gotovo isključivo izmjene manifestacija i simptoma seksualnosti i nasilnosti, što je osnovni razlog zbog kojega su njegovi filmovi s jedne strane toliko zanimljivi golemom dijelu publike, a s druge, možda i osnovni razlog zbog kojeg se Polanski smatra šampionom modernog ukusa i senzibiliteta, pa ga zbog toga, i da bi dokazao svoju pripadnost duhu vremena, respektira gotovo svaki kritičar.“ (114)
Podrobno poznavanje filmskog jezika nužan je preduvjet da bi se o filmu valjano raspravljalo, a upravo toga znanja Peterliću nije manjkalo. Njegova su objašnjenja bila prilagođena, lako shvatljiva i iscrpna. Primjerice, dok piše o Renoirovom filmu Pravilo igre (1941), objašnjava koje su bile sastavnice poetskog realizma i predstavnici te struje, a ujedno tumači Renoirovu upotrebu dubinskih i subjektivnih kadrova, analizirajući postignuća korištenih tehnika.
U Peterlićevim tekstovima ne nedostaje ni inspirativnih analiza filmskih likova. Dok objašnjava koje su prednosti i mane Godardovog prvijenca, ističe brojne karakterne osobine antijunaka Michela Poiccarda kojega je utjelovio Jean-Paul Belmondo. „Naime, iz filma Do posljednjeg daha zrači silovitost jednog radikala, odnosno, to djelo film je pobune, u tom smislu možda najočitije u povijesti filma. Nije to film koji se primarno pamti po oštrini jasno usmjerenih kritičkih izričaja, a nije to ni film koji poziva na neku revoluciju koju bi vodili međusobno prepoznatljivi pristaše. Jednostavno film je izraz anarhoidno buntovnog mentaliteta i u tom smislu priprema je za 1968. godinu, za njezina filmska pa i politička usmjerenja.“ (267)
Peterlić je tijekom pisanja bio detaljan i zanimljiv, nije se pogubio u moru dostupnih podataka nego je pregledno i nadahnuto obrazložio zašto su određeni filmovi visoko rangirani. Njegovi tekstovi u međuvremenu nisu ostarjeli, još imaju intelektualnu težinu te odišu spisateljskom svježinom. Budući da je pisao o bezvremenskim filmovima, takvi su onda i njegovi ogledi. Mlađi i neki malo stariji filmski kritičari mogli bi naučiti kako izgleda pravilna filmska analiza, a koje su ujedno psihološke studije pune dojmljivih zapažanja. Iz svega navedenog može se zaključiti kako Peterlićeva zbirka Ogledi zaslužuje istaknuto mjesto na policama privatnih i javnih knjižnica.
filmovi
