Predsjednički je posao takav da bi Kolinda Grabar-Kitarović jednom mogla najaviti izvanrednu konferenciju za novinare, u pratnji savjetnika oštrim koracima izaći pred govornicu ukrašenu predsjedničkim grbom, pričekati nekoliko trenutaka da blicevi fotoreportera prestanu sijevati i napokon zabrinutim glasom objaviti: "Drage Hrvatice i Hrvati, građani Hrvatske, što nam koka daje to se zove jaje."
I narod bi se tada možda trgnuo. Kakve su ovo besmislice, začudili bi se svi, ali "što nam koka daje to se zove jaje" u osnovi ne bi bila ni smislenije ni besmislenije, ni korisnije ni beskorisnije, ni luđe ni mudrije od bilo koje druge tvrdnje koju je Grabar-Kitarović prevalila preko usana u četiri godine koliko je predsjednica. Pogledajte samo njezinu izjavu da prosječna plaća u Hrvatskoj treba biti oko sedam i po tisuća kuna. Lijepo zvuči, ali koga se uopće tiče da je ona to rekla? Zar će zbog toga plaće rasti?
Ne, to je samo skromno, savršeno neobavezujuće mišljenje jedne osobe koja nema nikakvu stvarnu političku moć, ne odlučuje ni o ekonomiji ni o financijama, a i da odlučuje, vjerojatno ne bi znala šta bi s time.
Njezine su riječi bez ikakve težine. Ona se razbacuje novcem koji ne postoji, koji nitko nikad nije vidio niti će vidjeti, i zapravo nije jasno zašto je bubnula samo sedam i po tisuća. Jednako je lakomisleno i neodgovorno, ni za čiji gubitak ili dobitak, nikome ni u džep ni iz džepa, mogla predložiti prosječnu plaću od trinaest i dvjesto, ili dvadeset osam i sedamsto, ili četrdeset pet i osamsto, ili okruglo sto tisuća kuna. Kad već ne daje nikakav novac, mogla je, kvragu, ne dati i štogod bolje od popišanih sedam i po tisuća.
Ali, ne, oprostite, ona je to skontala. Ona se aktivno služi takvim sofisticiranim uređajem kakav je kalkulator na mobitelu i nakon brojnih i detaljnih izračuna, do dugo u noć, u zimsku bijelu noć, dok su promrzli srndaći sa Sljemena brstili tek propupale nevene pod prozorom vile na Pantovčaku, došla do podatka da četveročlanoj obitelji za život u Hrvatskoj treba sedam i po tisuća mjesečno.
Pa, zbilja, za tako nešto nam treba predsjednica i njezin Ured, sa svim onim savjetnicima, posebnim savjetnicima, pročelnicima, povjerenicima, glasnogovornicima i tajnicama, čitavom uhljebničkom svitom koja godišnje dođe više od trideset sedam milijuna iz državne blagajne, da bismo od vremena do vremena slušali kako se od prosječne plaće naprosto ne može živjeti, i slične otrcane, svima poznate žalosne istine, banalnosti kakvima se ni u kolodvorskim pajzlima više nikoga ne da impresionirati.
Jedini vrijedan poučak o plaćama koji smo iz ovoga slučaja dobili ustvari je ovaj: da Kolinda Grabar-Kitarović prima samo tisuću kuna mjesečno, i to bi bilo dobrih devet stotina previše.
Dragan Markovina, predsjednik Nove ljevice, ispričao je na N1 televiziji kako mu je negdje u dućanu prišla neka časna sestra, jedna od bezbrojnih glasača desnice koje je u posljednjih nekoliko tjedana predsjednica gorko razočarala, i kazala: "Nemojte je napadati, ona je vaša!".
Ako i nemate simpatija za glasače desnice, a časne vam specijalno idu na jetra, tužno je ovo čuti. Grabar-Kitarović ni u jednoj prilici dosad nije rekla ništa pamtljivo, ni pošteno, ni mudro, ni hrabro. Njezin učinak na mjestu predsjednice države ne bi zaista bio bolji ni da je četiri godine govorila samo rečenice poput "što nam koka daje to se zove jaje".
Kako je netko tako bezvezan i prazan nekome slomio srce? Što je ona davala svojim obožavateljima kad su joj oni klicali i što im je uskratila da je sada, možda i strastvenije, mrze?
Zbog čega su je nekad smatrali svojom, a sad je se odriču govoreći: "Ona je vaša!" Teško mi je dokučiti odgovore na ova pitanja. Znam samo jedno. Ako se ponovno uželite gospođe predsjednice, meni ne treba. U svakom je trenutku možete uzeti natrag.
slobodnadalmacija
I narod bi se tada možda trgnuo. Kakve su ovo besmislice, začudili bi se svi, ali "što nam koka daje to se zove jaje" u osnovi ne bi bila ni smislenije ni besmislenije, ni korisnije ni beskorisnije, ni luđe ni mudrije od bilo koje druge tvrdnje koju je Grabar-Kitarović prevalila preko usana u četiri godine koliko je predsjednica. Pogledajte samo njezinu izjavu da prosječna plaća u Hrvatskoj treba biti oko sedam i po tisuća kuna. Lijepo zvuči, ali koga se uopće tiče da je ona to rekla? Zar će zbog toga plaće rasti?
Ne, to je samo skromno, savršeno neobavezujuće mišljenje jedne osobe koja nema nikakvu stvarnu političku moć, ne odlučuje ni o ekonomiji ni o financijama, a i da odlučuje, vjerojatno ne bi znala šta bi s time.
Kalkulator i srndaći
Njezine su riječi bez ikakve težine. Ona se razbacuje novcem koji ne postoji, koji nitko nikad nije vidio niti će vidjeti, i zapravo nije jasno zašto je bubnula samo sedam i po tisuća. Jednako je lakomisleno i neodgovorno, ni za čiji gubitak ili dobitak, nikome ni u džep ni iz džepa, mogla predložiti prosječnu plaću od trinaest i dvjesto, ili dvadeset osam i sedamsto, ili četrdeset pet i osamsto, ili okruglo sto tisuća kuna. Kad već ne daje nikakav novac, mogla je, kvragu, ne dati i štogod bolje od popišanih sedam i po tisuća.
Ali, ne, oprostite, ona je to skontala. Ona se aktivno služi takvim sofisticiranim uređajem kakav je kalkulator na mobitelu i nakon brojnih i detaljnih izračuna, do dugo u noć, u zimsku bijelu noć, dok su promrzli srndaći sa Sljemena brstili tek propupale nevene pod prozorom vile na Pantovčaku, došla do podatka da četveročlanoj obitelji za život u Hrvatskoj treba sedam i po tisuća mjesečno.
Pa, zbilja, za tako nešto nam treba predsjednica i njezin Ured, sa svim onim savjetnicima, posebnim savjetnicima, pročelnicima, povjerenicima, glasnogovornicima i tajnicama, čitavom uhljebničkom svitom koja godišnje dođe više od trideset sedam milijuna iz državne blagajne, da bismo od vremena do vremena slušali kako se od prosječne plaće naprosto ne može živjeti, i slične otrcane, svima poznate žalosne istine, banalnosti kakvima se ni u kolodvorskim pajzlima više nikoga ne da impresionirati.
Što kaže časna?
Jedini vrijedan poučak o plaćama koji smo iz ovoga slučaja dobili ustvari je ovaj: da Kolinda Grabar-Kitarović prima samo tisuću kuna mjesečno, i to bi bilo dobrih devet stotina previše.
Dragan Markovina, predsjednik Nove ljevice, ispričao je na N1 televiziji kako mu je negdje u dućanu prišla neka časna sestra, jedna od bezbrojnih glasača desnice koje je u posljednjih nekoliko tjedana predsjednica gorko razočarala, i kazala: "Nemojte je napadati, ona je vaša!".
Ako i nemate simpatija za glasače desnice, a časne vam specijalno idu na jetra, tužno je ovo čuti. Grabar-Kitarović ni u jednoj prilici dosad nije rekla ništa pamtljivo, ni pošteno, ni mudro, ni hrabro. Njezin učinak na mjestu predsjednice države ne bi zaista bio bolji ni da je četiri godine govorila samo rečenice poput "što nam koka daje to se zove jaje".
Kako je netko tako bezvezan i prazan nekome slomio srce? Što je ona davala svojim obožavateljima kad su joj oni klicali i što im je uskratila da je sada, možda i strastvenije, mrze?
Zbog čega su je nekad smatrali svojom, a sad je se odriču govoreći: "Ona je vaša!" Teško mi je dokučiti odgovore na ova pitanja. Znam samo jedno. Ako se ponovno uželite gospođe predsjednice, meni ne treba. U svakom je trenutku možete uzeti natrag.
slobodnadalmacija
