Čast ove zemlje u ovome trenutku zaista ne spašavaju ni nepotkupljivi policajci, ni hrabri suci, ni istinoljubivi svećenici, već tek dvadeset, trideset novinara koji ne pristaju na laži i ne žele glumiti budale kao što ih svi drugi, i ministri, i inspektori, i akademici, i biskupi glume
Odakle je ustvari Plenković? Tko su mu roditelji? Koji je njegov materinji jezik? Je li on uopće čovjek? Već nekoliko godina pojavljuje se svakodnevno na televiziji, kima glavom, izvija obrve, kažiprstom podiže naočale, miče usnama, i sve se to čini kao normalno ponašanje, ali rečenice koje izlaze iz usta naprosto su nevjerojatne. Istina, imali smo i prije predsjednike Hrvatske demokratske zajednice koji nisu najbolje vladali hrvatskim, tradicija čudnovatog, rogobatnog govorenja seže sve do samoga osnivača stranke Franje Tuđmana, ali Andrej Plenković, ili je možda ispravnije kazati Android Plenković, gori je od svih.
On katkad kao da nasumično, bezveze niže hrvatske riječi. Premijerove izjave kao da izgovara nekakav automat. Iz nekakvog ne osobito naprednog i snažnog procesora, što stoji iza maske od plastičnog polimera koji perfektno imitira ljudsku kožu, izlazi nešto... nešto... teško je to zapravo opisati. Kao da su Plenkovićeve izjave izvorno sastavljene na korejskom ili bengalskom, nekom jeziku potpuno različite sintakse, pa ih je Google prevoditelj prebacio na naški.
Teško je zaista povjerovati da bi ljudsko biće poput vas ili mene kazalo nešto ovakvo: “Neke situacije, a tu govorim o snažnom medijskom i percepcijskom dojmu da postoje aluzije na neke nepravilnosti, ponašanja koja nisu u skladu s vrijednostima, pa čak i aluzije na korupciju, jednostavno su, u proteklih nekoliko mjeseci, nanijele političku štetu i radu Vlade i Hrvatske demokratske zajednice”. Dok je on to preksinoć izgovarao u intervjuu s Mislavom Bagom, ja sam, duše mi, pomislio: evo ga, pokvario se. Uplašio sam se da će Andreju Plenkoviću u izravnom televizijskom prijenosu odjednom otpasti uho, oko na federu iskočiti iz duplje, kosa se zadimiti i zapaliti, a negdje iz njegove unutrašnjosti javiti se metalni glas: “Error!... Error!... Error!”
Dakle, za nekoliko ministara novinari su posljednjih mjeseci otkrili pokretnu ili nepokretnu imovinu čija vrijednost mnogostruko nadmašuje njihove prihode, našli su automobile, vikendice, kuće i stanove čije su podrijetlo vlasnici tako neuvjerljivo i šeprtljavo objašnjavali da je bilo jasno kako to nije legalno stečeno, i zbog toga su ministri na koncu bili prisiljeni napustiti položaj, bilo je mučno više gledati lopove kako bestidno lažu, da bi premijer nakon svega nonšalantno primijetio kako se afere u zbilji nisu dogodile, riječ je tek o “snažnom medijskom i perceptivnom dojmu”.
Stanovi i automobili samo su pričin, opsjena, fatamorgana, iluzionistički trik. Ona sumnjivo velika kuća sada bivšeg ministra poljoprivrede u stvarnosti je mnogo manja nego na ekranu. Znate kako je to, čuli ste zacijelo kako televizijska kamera deblja, ženama u prosjeku dodaje dvadeset pet kilograma, a ministarskim kućama i do sto pedeset kvadrata.
Nemojte nasjedati glasinama, sve je to novinarski ćiribu-ćiriba, upozorio je Plenković i oštro dodao kako nikome neće dopustiti da njegovoj Vladi lijepi etiketu korupcije. Možete nam staviti etiketu marmelade od marelica, ili napolitanki s lješnjakom, ili motornog ulja, ili šampona protiv peruti, ili Faks Helizima, ali korupcije, molim lijepo, ja se vama čudim, lupetao je predsjednik Vlade, vjerojatno nesvjestan kako takvim izjavama samoga sebe obezvređuje.
Pa, zbilja, kakav je on slabić, povodljivac i curica da suradnicima daje otkaze samo zbog “snažnog medijskog i perceptivnog dojma”.
Takozvana rekonstrukcija Vlade, zamjena nekoliko pokvarenih i slomljenih dijelova polovnim, privremenim rješenjima, zaista je samo razotkrila bespomoćnost sustava, nejakost vlasti, nesposobnost i nevoljkost da se provede zakon. Premda se voli prikazivati odlučnim i moćnim, Plenković se naposljetku ipak nije usudio kriminal nazvati kriminalom. Pozvao je, istina, da Državno odvjetništvo i USKOK pokrenu istrage i podignu optužnice, da institucije, što kažu, rade svoj posao, ali ne treba se zanositi, naravno da od toga neće biti ništa. Gledajući predsjednika Vlade kako se izmotava lopove nazvati lopovima, zapliće se u gluposti kao pile u kučine, shvaćate kako je cijela ova država jedan pričin i opsjena, treperava fatamorgana na obzorju.
Republika Hrvatska ustvari ne postoji, ona je samo jedan perceptivni dojam, a jedino stvarno, gdje se ovdje može naći pravdu, gdje ljudi još znaju što su ljudske vrijednosti, jedini kojima se nije razbio moralni kompas su mediji. Po strani od predsjednice, Vlade, Državnog odvjetništva i USKOK-a, Županijskih sudova, gradskih i općinskih vlasti, mimo Biskupske konferencije i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, još samo u nekoliko novina, portala i nezavisnih televizija shvaćaju što je pošteno, ispravno, pristojno i dolično.
Kad pogledate Slavoniju, na primjer, mračni kraj kojim vladaju tolušići, kirini, đakići, glavaši i slična spadala koja su se na zagonetan način nepojmljivo obogatila, u cijeloj toj od Boga zaboravljenoj zemlji danas vjerojatno ne bi znali što je zakon i poredak da nije jednoga čovjeka. U pet slavonskih županija radi jedna institucija. Novinarska institucija Drago Hedl. Čast ove zemlje u ovome trenutku zaista ne spašavaju ni nepotkupljivi policajci, ni hrabri suci, ni istinoljubivi svećenici, već tek dvadesetak, trideset novinara koji ne pristaju na laži i ne žele glumiti budale kao što ih svi drugi, i ministri, i inspektori, i akademici i biskupi glume.
jutarnji
