Šezdesetogodišnji Novica Kostić iz Vlasotinca u južnoj Srbiji potužio se nedavno na društvenoj mreži jadnim stanjem svoje proteze za nogu. Umjetno lijevo stopalo, koje nosi otkako je pravo izgubio na bojištu kod Karlovca 1991., gotovo se raspalo, a bezdušna mu država uskraćuje pravo na zamjenu. Kratko zatim Kostiću je stigao paket iz inozemstva. Jedan Hrvat, vojnik s druge strane, zatekao ga je s darom koji, tvrde, nije široko dostupan, a ni jeftin.

Novo, čisto plastično stopalo Kostić je fotografirao pored starog, prljavog, slomljenog i izlijepljenog selotejpom i izazvao veliko zanimanje u cijeloj regiji. Bilo je, naravno, nešto tvrdih nacionalista koji su prezreli ovu čovječnu gestu, kako tvrdi nacionalisti o čovječnosti ni inače nemaju visoko mišljenje.

Fejsbuk ustaše bile su strahovito uvrijeđene i ljute kao da je proteza iz njihovog džepa kupljena, kao da je im je rođenoj djeci oteto od usta da bi jedan Srbin bez noge lakše hodao, ali većinu je ipak dirnula velikodušnost i zahvalnost između nekadašnjih neprijatelja. Jednaki smo, eto, ljudi, pisali su u komentarima, jednako imamo po pet prstiju na nozi i nosimo broj četrdeset tri, jednako se oduševljavamo krvavom borbom za svaku stopu svojih svetih zemalja, ali obično samo do trenutka dok stopu još imamo čime izmjeriti.

Sami pali, sami se ubili


Nevesela sudbina srpskog ratnog vojnog invalida odvela nas je u mislima do antologijske pripovijesti Laze Lazarevića, stariji je možda pamte iz lektire, "Sve će to narod pozlatiti", o sinu onoga Blagoja što se iz rata s Turcima vratio bez ruke i noge pa, iskorišten i odbačen, prosio da preživi. Stoljeće i po kasnije srpska država jedva je nešto milosrdnija za svoje junake. Možda zato jer Srbija, službeno, nikad nije ni ratovala, ni u Sloveniji, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, ni na Kosovu. Vlast valjda konta kako je riječ o dobrovoljcima, šašavim entuzijastima koje nitko nije tjerao da se klatare s oružjem oko Karlovca, Sarajeva ili Kosovske Mitrovice. Što kažu, sami pali, sami se ubili.

Sreća je u nesreći da Kostića i sličnih u Srbiji nema puno. Uzme li se u obzir da su Srbi bili u više ratova i dulje od svih drugih, službena brojka od 10.694 zapravo je zapanjujuća. Za usporedbu, u Hrvatskoj je, prema podacima Ministarstva branitelja iz siječnja ove godine, 56.077 ratnih vojnih invalida, više od pet puta više nego srpskih.

Ne znamo koji je razlog ovome nerazmjeru, ali nijedan kojega se možemo dosjetiti ne laska hrvatskim snagama. Neki bi stranac, neupućen u naše prilike, zaključio možda da su Srbi rjeđe ranjavani jer njihova vojnička vještina višestruko nadmašuje našu vještinu, da su Srbi spretniji s oružjem, preciznije gađaju, imaju lukavije časnike od Hrvata. Ali, to, naravno, nije istina. Već i zbog podatka da je Srba, na primjer, više poginulo. Svi drugi brojevi ukazuju kako među vojnicima nije bilo znatnije razlike.

To da mi imamo više od pet puta više ratnih vojnih invalida od Srbije prije će biti posljedica činjenice da status ratnog vojnog invalida u Hrvatskoj obično nije nikakva muka, već je, naprotiv, riječ o veoma ugodnoj povlastici.

Svatko od nas zna nekoga koji je nešto smuljao, sumnjivim putem domogao se nekakve lažne dijagnoze, krivotvorenim papirom stekao redovit i obilat mjesečni prihod do smrti, a da je jedva jednom ili dvaput bio na položaju. Sjedio je u rovu otkrivenih leđa pa ga je uhvatio propuh, ili ga je ukočilo u leđima dok je podizao dasku, ili se pijan prevalio autom u grabu... i eto ti junaka sa šest do sedam hiljada penzije i velikim ugledom u zajednici.

Medved u suzama


Srbi se ne otimaju biti ratni vojni invalidi jer u njih od toga nema znatnije koristi. Nema para ni utjecaja. Ratne se stradalnike ne pita kakve će biti službene ploče na državnim uredima i agencijama ili šta će pisati u udžbenicima povijesti za osnovne i srednje škole. Ministar branitelja ne strepi da će mu nekadašnji ratnici u kolicima doći pod prozor kancelarije. Dapače, u Srbiji niti nemaju ministra branitelja, a teško je, vidimo, dobiti i zamjensku protezu za nogu kad se stara istroši i postane neupotrebljiva.

Zamislite samo šta bi bilo da se, nekakvim nevjerojatnim slučajem, dogodilo obrnuto, da se hrvatski ratni vojni invalid iz Delnica na društvenoj mreži potužio jadnim stanjem svoje proteze i da je kratko zatim poštom dobio plastično stopalo od nekadašnjeg neprijatelja iz, šta ja znam, Čačka. Desničarski bi se portali usijali od gnjeva. Nitko ne bi spominjao čovječnost, milosrđe, zahvalnost... Svi bi vrištali o poniženju, o sramoti da smo zaboravili najzaslužnije za našu slobodu i blagostanje. Ministar Medved u suzama bi se ispričavao zbog propusta i obećavao da se to više nikada neće ponoviti.

I kad razmišljate o tome, čisto vam dođe žao Novice Kostića, koji je ozbiljno stradao ni za što. Da bi nekakvi lažni invalidi na drugoj strani spavali do podne. Zaista, da nije bilo takvih srpskih nesretnika, od čega bi danas živjeli hrvatski junaci koje je na položaju probio propuh ili im se ukočila leđa dok su dizali dasku? Mudrijaši bi se morali negdje zaposliti.

slobodnadalmacija