Mađarski premijer Viktor Orban, nacionalistički desničar koji – eda bi presjekao balkansku izbjegličku rutu – na granici svoje države sa Srbijom gradi zid nepropusnosti nekadašnjega berlinskog, reče nedavno pred novinarima da je “ekonomska kriza u Europi posljedica moralne, odnosno duhovne… te da se iz nje može samo ponovnom izgradnjom kulture i politike utemeljenih na kršćanskim vrijednostima“.
Jer „iza svake uspješne ekonomije stoji neki oblik duhovne pokretačke snage, Europa vođena kršćanskim načelima bi se regenerirala, kao što su kršćanski korijeni i tradicionalne vrijednosti dugo bili pokretačka snaga koja je omogućavala europsku koheziju“. Istodobno, u obranu „kršćanskih vrijednosti i protiv prisilne islamizacije Europe“ dižu se prosvjednici diljem Istočne Europe, dok Angela Merkel skrušeno priznaje da „izbjeglice mijenjaju Njemačku“, a skandinavske zemlje (ipak) širom otvaraju vrata dobjezima iz Sirije, Iraka, Libije, Eritreje, Afganistana čak. Kaos na Bliskom Istoku snažno se prelijeva u „kršćansku Europu“, sve do sukoba – na ulicama Berna – turskih nacionalista i pristalica kurdskoga revolucionarno-državotvornog pokreta. Još jedan zaključak njemačke kancelarke, nešto starijeg datuma, besprijekoran je doprinos dijagnozi stanja današnje Europe: „Multikulturalizam je mrtav!“
Doseljenici ne prihvaćaju integraciju u ozračju jednakosti etničko-kulturnih zajednica i uvažavanju osjećaja naroda-domaćina, nego teže getoizaciji – stvaranju ekskluzivnih enklava na tlu države-udomiteljice. Je li, u takvom kontekstu, izbor Pakistanca Sadiqua Khana, kao laburističkog kandidata za gradonačelnika Londona, eksces – ili potvrda izmijenjenosti Europe?
Posve razumljivo, uvjerljiva većina analitičara prvenstveno se bavi neposrednim odrazima izbjegličke krize na kapacitete Europske unije da prihvati tu očajničku rijeku i smiri je uvrštenjem u radne procese, društveni sustav. Ali – kakav? Zar nije upravo brutalno razaranje bliskoistočne geopolitičke matrice, kakva je oblikovana u godinama raspada Otomanskoga Carstva i utvrđena (pola stoljeća kasnije) dekolonizacijom i nastankom respektabilnih država u toj regiji, uzrok tragedije milijuna, tog dramatičnog uroda „Arapskog proljeća“?
Drugim riječima, europski problem sa stotinama tisuća ljudi koji su izgubili svaku iluziju da im ima smisla ostanak u zemljama razorenim i razaranim po strateškim nacrtima Zapada (navlastito SAD-a!) o preuzimanju nadzora nad njihovim prirodnim izvorima (naftom, plinom, mineralima…), u dubokoj je, izravnoj i uzročno-posljedičnoj sprezi. Neodvojiv od predatorskog kapitalizma, ciničnog i okrutnog, koji ne poznaje dijaloga ni sporazuma, nego samo diktata i agresije. A Europska unija, koja je – zdušnim pristankom i izravnim učešćem (Francuska, Velika Britanija, Italija čak) u razvaljivanju Libije, Sudana, Etiopije, Somalije, Sirije, Iraka… Afganistana – itekako pridonijela američkom pre-iscrtavanju novih granica na prostoru od sjevera Afrike do Mezopotamije i obronaka Himalaja, kakva se predstavlja svježim imigrantima?
Kleronacionalistički, katolički Istok kontinenta ih odbija i prezire, Zapad prihvaća kalkulantski – u svjetlu demografske oseke i činjenice da je sve manje onih koji trebaju zaraditi za mirovine generacija koje su ih stekle u godinama snažnoga socijalnog dijaloga poslodavaca, države i radništva. A Viktor Orban baljezga o kršćanskim korijenima i tradicionalnim vrijednostima, koje bi opet trebale odigrati ulogu pokretačke snage da bi se Europa (vođena vjerskim načelima) regenerirala i ponovo uspostavila nekadašnju koheziju!
Dakle, koješta. Velik je nered pod nebesima, kao što je davno jednom rekao Mao Tse-tung, neslavno se urušila sva geopolitička arhitektura uspostavljena ishodom Drugoga svjetskog rata i međudržavnim aranžmanima, od Povelje UN do Završnog akta KESS-a. Raste broj disfunkcionalnih država – temeljito razvaljena Libija paradigma je bezvlašća prouzročenog pohlepom stranih centara moći i kratkovidne, maloumne „strategije“ domaćih kriminalaca, izdajica i razbojnika. U takvom ambijentu, „tvrđava Europa“ raspada se na malobrojne profitere meteža (Njemačka, zemlje Beneluksa, skandinavske članice), skupinu zemalja koje izmiču zajedničkoj strategiji (Francuska, Španjolska, Britanija, Irska), države u kojih unutarnji kaos visoko korespondira s teškoćama nametnutim izbjegličkim valom (Italija, Grčka) i voajersko društvance na periferiji koje, baš poput pijanaca pred kvartovskim dućanom, čekaju rasplet kojem ne mogu pridonijeti, pa se ne žele ni efektivno miješati.
Ali, mogu dići svoj licemjerni katolički glas u obradu notorne himere: kršćanskog identiteta Europe, koji obitava još samo u njihovim malograđanski sputanim maštama.
seebiz
