Kad jednog dana sve ovo prođe - a uvijek je bilo da je došao taj jedan dan kad sve prođe – u debelim kronikama, u podsjećanju na najveću svjetsku i europsku krizu nakon Drugog svjetskog rata, među trivijama tog historijskog trenutka stajat će i ovakav fun fact, pitanje za milijun eura: „Koja je država predsjedala Europskom unijom u vrijeme pandemije Covida-19, koji je 2020. godine poharao Europu i svijet?“


I zaista, je li netko ovih dana i mjeseci vidio Republiku Hrvatsku, predsjedavajuću članicu Europske unije? Koronavirus je pregazio staru Europu, zaraženi se više i ne broje, mrtvi se pokapaju noću u masovnim grobnicama, opustjelim gradovima zavijaju sirene hitne pomoći, vlade navijaju policijske satove, papa drži mise na sablasno praznom Trgu svetog Petra, a predsjedavajuća Europske unije za to vrijeme s balkona pjeva „Moju domovinu“.

Historijska šansa da se proslavi – pa da, poput Njemačke u reformaciji, Francuske za prosvjetiteljstva ili Britanije u Drugom svjetskom ratu, povede Europu u vrijeme Svjetske pandemije - pokraj male balkanske republike prošla je kao pored turskog groblja.

„Ovo je povijesni trenutak za Hrvatsku i moje sugrađane!“, na tečnom se engleskom još prije samo dva i pol mjeseca, preuzimajući predsjedanje EU, zastupnicima Europskog parlamenta obratio premijer Andrej Plenković, samouvjereno tada ističući višegodišnji financijski okvir kao i prioritet hrvatskog predsjedanja - ali i uvjet „bolje vidljivosti i veće efikasnosti Unije na globalnoj sceni“ - ambiciozno potom najavivši za svibanj povijesni Zagrebački summit, konferenciju „Budućnost Europe“, prvu takvu nakon dvadeset godina.

Velike su stvari bile zapisane u horoskopu naše male, ali ponosne domovine na čelu europske carevine, da bi se jednom, za pedeset ili sto godina, s uzdahom govorilo: „Eh, to je bilo za hrvatskog vakta.“

Onda je, svega nekoliko dana kasnije - kako se već Hrvatima slavna historija svaki put popiša na kauč – Italija prijavila prvi slučaj koronavirusa. Slavna historija zajebava nas bez ijedne greške: kad je, recimo, mjesec dana kasnije epidemija buknula i u Hrvatskoj, bilo je to samo tjedan-dva nakon što se Rijeka spektakularno predstavila kao nova Europska prijestolnica kulture, i bilo je to, jasno, u Rijeci. A zlosretni Andrej Plenković na teži je način naučio razliku između kolokvijalnih „povijesnih trenutaka“ iz generičkih slavljeničkih govora i onih iz stvarne povijesti i stvarnog života.

Predaniji istraživač pronaći će tako u arhivima Europske unije svega dva požutjela dokumenta, od 13. veljače i 6. ožujka 2020., kad je Hrvatska sazivala sastanke europskih ministara zdravstva zbog „usaglašavanja stavova i koordinacije zajedničkih aktivnosti“ protiv novog virusa, i to je po prilici bilo sve. Još prije samo dva tjedna – nadrealno se toga prisjetiti – Plenković se u Bruxellesu hvalio predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen kako je „Hrvatska uspjela reafirmirati politiku proširenja EU“.

Nakon toga predsjedavajuća se članica odjavila i posvetila koordinaciji aplaudiranja i pjevanja s balkona. Pitate li danas i samu gospođu von der Leyen koja zemlja predsjedava Europskom unijom, ne bi se ona sjetila ni da je Hrvatska uopće članica. U nastaloj gužvi i kaosu naša se država tako dobro sakrila da ju je i globalna pandemija jedva našla: Hrvatska je – fun fact - bila posljednja članica EU u koju je stigao zloglasni virus. U svemu, dva protokolarna ministarska sastanka, cijeli dakle saldo „hrvatskog vakta u Europskoj uniji“, bili su takve historijske važnosti da se ne spominju niti u najiscrpnijim europskim kronikama i najdetaljnijim timelineima svjetske pandemije 2020.

Podsjećanje na gluhi historijski mandat Hrvatske, međutim, ne prizivam da bih zajebavao jednu patuljastu državicu na kraju globalnog sela. Dosjetke o hrvatskom predsjedanju - za kojega se Unija stigla raspasti, pa nakon Brexita i razbježati pred pandemijom koronavirusa - potrošene su još prije dva mjeseca, u vrijeme dok je Hrvatima još bilo do dosjetki i dosjećivanja. Historijski horoskop njihove male državice bio je, uostalom, zapisan već onoga dana kad je premijer Plenković, napuhan poput pauna, o „povijesnom trenutku Hrvatske“ govorio pred jedva desetak eurozastupnika, koji su u praznoj golemoj dvorani Europskog parlamenta pod klupama prtljali po mobitelima.

Ovaj put, naime, jednostavno nije do Hrvatske. Nije ovaj put bilo ni Njemačke, ni Francuske, ni Britanije da Europi stanu na čelo, nema stara Europa više ni Martina Luthera ni Winstona Churchilla. Ispalo, eto, da čak ni jedan Andrej Plenković nije taj kalibar.

U zanimljivom eseju objavljenom u Timeu, izraelski povjesničar, filozof i publicist Yuval Noah Harari, autor slavne „Kratke povijesti ljudske vrste“, u pandemijskoj kataklizmi vidi povijesnu priliku Europske unije da preuzme ulogu svjetskog predvodnika od posrnulih Sjedinjenih Država, koje su pod Donaldom Trumpom odustale od takve misije. Tko bi normalan, uostalom, uopće slijedio vođu sa sloganom „Ja prvi“? - duhovito se pita Harari, predlažući Europi da se vrati na onu šikarom i dračom obraslu staru stazu slave.

Europa se, međutim, za to vrijeme bavi „usaglašavanjem stavova i koordinacijom aktivnosti“ preko zatvorenih WhatsApp grupa: na prvu ozbiljnu globalnu prijetnju nakon Drugog svjetskog rata Europa bez granica hermetički se zatvorila iznutra, članice su podigle bedeme među sobom, iskopale kanale i pustile u njih krokodile, pa se svaka s krizom nosi na svoj način, kako zna i umije, usaglašavajući stavove i koordinirajući aktivnosti tako da je manja razlika u usaglašenim stavovima i koordiniranim aktivnostima bila 1939. nego danas: lakše je u ono zlodoba bilo pronaći, kupiti i sigurno dopremiti konvoj brodova s tenkovima i municijom nego danas šleper zaštitnih maski.

Sva je sreća na kraju ispala da 1939. nije bilo Europske unije, jer bi europski premijeri do dana današnjeg preko WhatsAppa usaglašavali stavove i koordinirali aktivnosti. Na Hararijevu zamisao o staroj, mudroj Europi kao predvodnici svijeta, ova je odgovorila tek grafovima na power-point prezentaciji o onoj, kako reče gospodin predsjedavajući, „boljoj vidljivosti i većoj efikasnosti Unije na globalnoj sceni“.

Mala pak nesretna Hrvatska ostat će zauvijek upisana u debele europske kronike, među trivijama onog davnog „povijesnog trenutka“, kao fun fact i pitanje za milijun eura: „Koja je država predsjedala Europskom unijom u vrijeme pandemije Covida-19, koji je 2020. godine poharao Europu i svijet?“

N1