Ništa toliko ne obilježava suvremeni politički život kao tema korupcije. I zato ju valja, pojašnjava Mislav Žitko, povijesno i pojmovno kontekstualizirati. Današnji status i tumačenje korupcije nisu samorazumljivi. Pojam korupcije kakvim danas baratamo plod je individualizacije tumačenja društvenog života i za učinak ima normalizaciju oblika ekonomske nejednakosti i dominacije koji ne proizlaze iz zloupotrebe javnih funkcija.

Korupcija – riječ je kojom se proizvodi medijska pozornost te oblikuju profesionalni i politički identiteti. Novinari razotkrivaju korupcijske afere, politička klasa – ona na vlasti, kao i ona u opoziciji – zavjetuje se na borbu protiv korupcije. U neobičnom zaokretu, pojedine političke partije više ni ne pokušavaju predstavljati interese artikulirane kroz klasu, društveni status ili nešto treće, već se zaustavljaju na predstavljanju sebe samih pod egidom anti-korupcijskih platformi.

Javni je diskurs dakle – i to nije samo karakteristika hrvatskog društva – organiziran oko korupcije, ukazivanja na korupciju i njezinim povezivanjem s naizgled udaljenim fenomenima, poput iseljavanja stanovništva. Od niza učinaka proizašlih iz opsesije korupcijom, odnosno borbom protiv korupcije, razmotrit ćemo tek moment u kojem se “politizacija korupcije” pojavljuje kao nastavak post-politike drugim sredstvima.

Historijat upotrebe pojma

Budući da učestalost upotrebe termina korupcija nije praćena odgovarajućom refleksijom, najprije treba potrošiti nešto vremena na kratku povijest upotrebe. U svom najdorađenijem obliku u kojem ga susrećemo danas, korupcija se prvenstveno odnosi na zlouporabu javnih funkcija. U središtu je pažnje ponašanje državnih ili javnih dužnosnika koji nezakonito pribavljaju materijalnu korist ili na rade za vlastiti interes, ponekad samostalno, a ponekad u sprezi s akterima iz privatnog sektora. Bez obzira na to što privatni poduzetnici ili privatne kompanije mogu biti – ili redovito jesu – uključene u koruptivne radnje, suvremeno poimanje korupcije stavlja naglasak na državne ili javne službe, urede ili agencije. Potonje tako postaju mjesta gdje se zaista događa transgresija društvenih normi jer je domena privatnih poslova ionako sagrađena oko slijeđenja vlastitog interesa i ostvarivanja vlastite koristi.

Drugim riječima, čak i u slučajevima u kojima se jasno može identificirati quid pro quo skandal korupcije se u striknom smislu tiče samo javne komponente u razmjeni. Pojam korupcije s kojim danas baratamo je stoga obojan izrazito individualističkim i juridičkim tonovima, posve usredotočen na pojedine instance nezakonitog djelovanja, odnosno zlouporaba javnih i državnih funkcija. Pozadinska nosiva pretpostavka tako skrojenog koncepta korupcije tiče se ideje po kojoj država iscrpljuje svoje funkcije u regulatorno-administrativnom djelovanju. Riječ je o pretpostavci koju bismo načelno mogli povezati s neoliberalnim političkim programom, a koju su detaljnije razradili ekonomisti i politolozi unutar takozvane teorije javnog izbora koja predstavlja posebni pravac unutar neoliberalnog korpusa. Država se, prema toj teoriji, pojavljuje u funkciji regulatora tržišne utakmice, ona administrira tržišno natjecanje, što povratno znači da je temeljni problem korupcije izobličenje, to jest distorzija tržišnog natjecanja. Naivnom se pogledu možda može činiti da poteškoća s korupcijom leži u destrukciji javnog interesa ili općeg dobra, no mnogo je tinte u tradiciji teorije javnog izbora potrošeno kako bi se pokazalo da takvo što ne postoji.

Primarna šteta od korupcije u njezinom suvremenom razumijevanju odnosi se na poništavanje tržišnog natjecanja pogrešnom alokacijom sredstava i privilegiranje određenih, to jest odabranih igrača nauštrb njihove konkurencije. Drugačije rečeno, tržišno natjecanje ne može funkcionirati ako država izlazi iz svoje neutralne regulacijske uloge i (protuzakonito) bira pobjednike. Nije teško uočiti da se u suvremenom žargonu o korupciji pojavljuju formulacije o “zarobljenoj državi” i ortačkom kapitalizmu. One su također proizvod istog misaonog kolektiva koji se postepeno razvijao tijekom druge polovine 20. stoljeća i formatirao početkom osamdesetih godina diskurs političara, pretvarajući politiku u administraciju. Naime, ako su država, odnosno njezine institucije zarobljene, što se događa u trenutku njihovog pretpostavljenog oslobađanja? Kako funkcioniraju oslobođene institucije? Domišljeni odgovor glasi da oslobođenje znači samo vraćanje prethodno izgubljene regulatorne funkcije, što će u drugom koraku omogućiti učinkovito korištenje resursa putem tržišnog natjecanja.

Nadalje, za post-socijalističke je zemlje sintagma o ortačkom kapitalizmu bila, i u velikoj mjeri još uvijek jest, od izuzetnog značaja jer se u njoj spajaju gorespomenuta konceptualizacija korupcije s idejama o ekonomskom razvoju. Skraćeno rečeno ortački kapitalizam se pojavljuje na periferiji kao vrsta deformiranog, odnosno korumpiranog kapitalizma u kojem na mjesto tržišnog natjecanja stupaju privilegirane ortačke veze, recimo u obliku tajnih i štetnih dogovora privatnih poduzetnika i državnih dužnosnika. Žargon o korupciji možemo tako sagledati kao jedan politički vokabular sastavljen od niza koncepta i termina kojim se na koncu mogu obuhvatiti različiti aspekti društvene stvarnosti, od trivijalne činjenice zloupotrebe sredstava ili položaja do složenijih pitanja uglavnom prepuštenih stručnjacima – primjerice, identifikacija kočnica ekonomskog razvoja i sl. Status žargona o korpuciji nije lišen za suvremenu uvjete tipične podvojenosti razumijevanja: laičko tumačenje teško može prožvakati bilo što složenije od ideje da je korupcija jednostavno krađa, otprilike uzimanje novca kriomice iz blagajne. Za stručnjake i druge upućene, pojam korupcije upravo tako ekonomistički i juridički određen, nadopunjen serijom pomoćnih sintagmi i eksplikacija, sažima odgovore na pitanja o ekonomskom poretku i društvenom razvoju.

Reducirana perspektiva

Historijski gledano, ekonomističko i juridičko poimanje usredotočeno na protuzakonito djelovanje javnih i državnih funkcionera stoji u kontrastu s razmišljanjem o korupciji prije 20. stoljeća. Za antičke autore, poput Aristotela i Polibija, kao i za kasnije republikanske pisce poput Machiavellija, korupcija se nije primarno odnosila na pojedinačne činove ili nedjela, nego je označavala proces truljenja i propadanja društvenog poretka. Ostavljajući po strani mnogobrojne razlike, za zapadnu je tradiciju političkog mišljenja korupcija ili opasnost korupcije neizbježno vezana uz činjenicu svjetovnosti i vremenitosti političkih poredaka. Budući da politički poredak opstoji u vremenu on je podložan silama korupcije koje ga neprestano nagrizaju.

Korupcija je, dakle, ime za truljenje i raspad cjelokupnog političkog poretka: prema, primjerice, Aristotelovoj formulaciji, radi se o preobrazbi dobrih političkih oblika (kraljevina, aristokracija, ustavna vladavina) u loše (tiranija, oligarhija, demokracija). Stoga ne čudi da je značajan dio napora unutar te tradicije posvećen traženju protuotrova za inherentne sile korupcije, bilo u oslanjanju na građansku vrlinu ili na mješovite oblike vlasti koji jamče prikladnu raspodjelu i ravnotežu političke moći. Za suvremeni je kontekst osobito važan Niccolò Machiavelli koji eksplicitno smješta izvore korupcije u same institucije i političke procedure putem kojih su oformljene, radije nego na razinu djelovanja ove ili one interesne skupine ili pojedinca. Republika je za Machiavellija u neprestanoj opasnosti da se uslijed korupcije pretvori u oligarhiju pri čemu on izvor degeneracije smješta u samu političku proceduru – situaciju spomenutu u Raspravi o prvoj dekadi Tita Livija u kojoj samo moćni predlažu zakone u službi vlastitih interesa – ili domenu društveno-ekonomskih nejednakosti. Korupcija kreće od pogrešno uspostavljene procedure i ovisnosti proizašlih iz nejednakosti s konačnim rezultatom preobrazbe republike u oligarhiju.

Ne začuđuje stoga što suvremeni pokušaji institucionalističke reinterpretacije problema – u izvedbi Dennisa Thompsona, Zephyra Teachouta i drugih – korupcije nalaze oslonac u Machiavelliju i republikanskoj tradiciji. Radi se o tome da uski, u lošem smislu, redukcionistički okvir ne dopušta govor o fenomenima koji muče suvremene demokracije, a koji se pojavljuju u naizgled paradoksalnoj formi legalne korupcije. Takozvani problem novca u politici, to jest problem silnog utjecaja privatnih kompanija na funkcioniranje demokratskog sustava putem donacija i lobiranja samo oslikava temeljnu potrebu da se poimanje korupcije proširi na način da obuhvati privatni, a ne samo javni segment quid pro quo transakcija. To je vrsta politizacije korupcije koja se kreće prema ključnim odrednicama političkog poretka, izbjegavajući pritom doktrinarnu usredotočenost na ponašanje političara i javnih funkcionera.

U post-socijalističkom balonu tendencije su očekivano suprotne i hiper-politizacija korupcije se pojavljuje kao instrument post-politike. Žargon o korupciji, u mjeri u kojoj političke partije grade vlastiti identitet oko teme korupcije, istiskuje sve druge točke sukoba oko kojih bi se mogao oblikovati politički život. U domaćem kontekstu možemo navesti Stranku s imenom i prezimenom Dalije Orešković i Most kao dva relativno nova entiteta čiji se sadržaj gotovo u potpunosti iscrpljuje u anti-korupcijskom kompleksu, ali žargon o korupciji je sveprisutan i nadilazi domenu političkih partija. Ukupni je učinak redukcija političkog polja na ne-pozicijski problem korupcije, naime problem oko kojeg na elementarnoj razini postoji opće slaganje.

Na toj točki redukcije društvena činjenica pluralnosti vrijednosti, programa i u konačnici ideologija preobražava se u problem prepoznavanja individualnih vrlina – poštenja i nepoštenja. Na drugoj razini, to jest u drugom registru, ekonomističko-juridički žargon o korupciji nehotice povlači za sobom normalizaciju onih oblika dominacije i nejednakosti koji nisu proizašli iz zloupotrebe javnih funkcija i ovlasti. Žargon o korupciji tako nastavlja post-političku pripovijest na točki na kojoj se dojam o kraju povijesti u ruhu liberalne demokracije zaustavio početkom 2000-ih godina.

bilten