Baratanje pojmom fašizma u političkim raspravama i analizama pomalo je zeznuta stvar. Više je razloga tome, ali glavni potječe iz njegove, da tako kažemo, dvostruke funkcije: njime se koristimo kako bi se referirali na takozvani povijesni fašizam, dakle politički pokret i oblik vladavine u međuratnom periodu, ali služi i kao apstraktna politička kategorija kojoj je cilj da obuhvati raspon političkih pojava desno od desnog centra. Prva varijanta služi ekstremnoj desnici koja u svojim politikama sadrži određene fašističke elemente da izbjegava optužbu za fašizam: mi nismo fašisti jer sami sebe ne zovemo tako kao što su to činili fašisti 30-ih godina prošlog stoljeća. Ili u situacijama kada postanu meta antifašističkih organizacija: koja je svrha postojanja antifašista kad više ne postoje fašisti?
I dok ekstremna desnica nastoji uspješno manevrirati između povijesne reference i apstraktne kategorija, politička formacija koja se nespretno naziva liberalnom ljevicom isuviše ekstenzivno barata apstraktnom kategorijom. Fašizmom se etiketira cijeli niz pojava i samim tim pojam gubi na svojoj preciznosti, ali i na političkoj bremenitosti. Naime, pridavanje te etikete nužno implicira zahtjev za odstranjivanjem onih kojima je pridana iz političkog života jer demokratski konsenzus to zahtijeva. Desnica, naravno, koristi taj izostanak nijansiranijeg političkog djelovanja kako bi dokazala da je fašizam naprosto izlišan pojam, neutemeljeno sredstvo za njihovu difamaciju. Uz taj aspekt obrane, itekako im je koristan i antikomunizam. Time kod zbunjenih liberala, službenih predstavnika demokracije kao takve, kupuju licencu za ulazak u demokratskih blok.
Problemi su, dakle, kompleksni i ne postoji nedvosmisleno rješenje u političkom leksikonu koje bi stabiliziralo pojam fašizma u značenjskom i naoštrilo u političkom smislu. Prvi korak u smjeru učinkovitije i smislenije upotrebe pojma čini suvislije i izdašnije objašnjenje pojave fašizma u međuratnom periodu koje bi onda služilo kao oslonac budućih političkih distingviranja, nijansiranja, ali i napada. No, čini se da opet nemamo vremena za povratak u prošlost. Rat u Ukrajini je sa sobom donio novi skup problema koji će dodatno otežati upotrebu pojma fašizma i fašističkoj i ne-fašističkoj desnici donijeti još širi manevarski prostor i još dublje legitimacijske resurse. Putinova agresija je privremeno utišala njegove dojučerašnje saveznike na zapadnoeuropskoj ekstremnoj desnici, ali bi joj njeni dugoročni učinci mogli vrlo lako ići u prilog.
Dva su faktora u igri. Prvi je sam Vladimir Putin. On i njegovi suradnici kao opravdanje za napad na Ukrajinu koriste izraz “denacifikacija”. S obzirom na to da je očito da Ukrajina nije nacistička država i da trenutni Putinov status automatski sve “teške” pojmove koje upotrijebi ridikulizira, jasne su političke posljedice takve retorike. Pritom ovdje valja napomenuti da u današnjoj upotrebi nacizam i fašizam uglavnom funkcioniraju kao sinonimi, s tim da se nacistička etiketa češće pridaje onima koji se bez izmotavanja pozivaju na dvadesetostoljetne uzore. Dakle, stvar je prilično jednostavna: Putinovo korištenje “denacifikacije” ozbiljno je limitiralo politički ugled svim kasnijim, za razliku od njegovog, autentičnijim političkim ambicijama u tom smjeru. I ne samo da je limitiralo: brutalna agresija pravdana “denacifikacijom” je denacificirala samo imidž pravih nacista. I tu dolazimo do drugog faktora koji se nalazi na suparničkoj strani. A to je notorna bojna Azov koju mahom čine domaći i strani ekstremni desničari koji baš i ne kriju političku inspiraciju u nacizmu. No, njihovo učešće u obrani Ukrajini pridonosi normalizaciji njihovih političkih stavova. Ta normalizacija ima svoju jasnu medijsku putanju: prvo im se umjesto etikete ekstremne desnice pripiše ona kontroverznosti, da bi se zatim “prošuljale” priče o herojima. Sudjelovanje u obrambenom ratu, priča nam je dobro poznata iz našeg konteksta, opasne i neprihvatljive političke stavove pretvara u status egzotičnog glazbenog ukusa, a samu ratnu epopeju u autentičan politički stav.
Putinova besmislena i agresijom ukaljana upotreba pojmova i normalizacija političke pozadine Azova predstavljat će u budućnosti dodatnu prepreku antifašističkom djelovanju. Naime, svaka proklamirana antifašistička intervencija susrest će se diskreditacijom zasnovanom na Putinovoj ridikulizaciji osnovnih pojmova i posljedičnoj “denacifikaciji” samog Azova. Susretao se, naravno, antifašistički pokret i s izazovnijim problemima u svom djelovanju, ali apdejtanje je nužno za efikasan odgovor.
