Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon što su kombinirani efekti Brexita i pandemije počeli pokazivati negativne efekte po britansko gospodarstvo, silno je važno upravo na području borbe protiv klimatskih promjena iskazati se kao svjetski lider te je konferencija u Glasgowu najviši prioritet vlade Borisa Johnsona. No izostankom novih iskaza jasne spremnosti povećanja (i, posebice, ubrzanja) nacionalnih napora za smanjenje stakleničkih plinova na vikend-sastanku G20 u Rimu, nije jasno kakav bi točno novi pomak u tom smislu mogao postići COP26




U nedjelju je započela velika klimatska konferencija Ujedinjenih naroda (COP26), na kojoj će sudjelovati oko 120 svjetskih lidera. U tjedan dana zasjedanja izaslanici iz cijeloga svijeta na skupu u Škotskoj trebali bi razmotriti dosadašnje nacionalne planove za suzbijanje ljudskog utjecaja na okoliš te predstaviti nove nacionalne strategije, ponajprije na području smanjivanja stakleničkih plinova.

Ovaj format skupa okuplja zemlje potpisnice UN-ove Okvirne konvencije o klimatskim promjenama. Ključni dokument pokreću smjernice i mjerila brige za okoliš te borbe za sprječavanje procesa koji negativno utječu na njega, a sadržane su u dvama dokumentima što su ih usuglasile zemlje potpisnice – Protokolu iz Kyota iz 1997. godine te Pariškom sporazumu iz 2015. godine. Nakon što su Sjedinjene Države pod predsjednikom Trumpom prvo izašle, pa potom pod predsjednikom Bidenom ponovno pristupile Pariškom sporazumu, možemo reći da navedeni protokol i sporazum, kao i Okvirna konvencija, imaju univerzalni globalni karakter.


Pariški sporazum predviđa jasne ciljeve (i nacionalne planove doprinosa tim ciljevima) suzbijanja negativnih ljudskih učinaka na okoliš. Utoliko su ti planovi usporedivi s Milenijskim razvojnim ciljevima, još jednim velikim projektom Ujedinjenih naroda koji je zadao smjernice za suzbijanje siromaštva i nejednakosti u svijetu, posebice u kontekstu nejednakog pristupa temeljnim zdravstvenim, sanitarnim i obrazovnim uslugama. Međutim, baš kao što su Milenijski razvojni ciljevi vrlo nejednako uzeti u obzir i tako su dosegnute i njihove referentne vrijednosti, tako i klimatski ciljevi iz godine u godinu izmiču ostvarivanju. S jedne strane kritičari samih ciljeva odbacivat će ih kao nerealne proklamacije koje pretpostavljaju jednak pristup i rješenja u svim zemljama svijeta, s druge strane kritičari će u njihovom provođenju kritizirati manjak vizije i globalnog razmišljanja nacionalnih lidera koji nacionalne ekonomske (ali i geopolitičke) interese pretpostavljaju suzbijanju globalnih efekata na okoliš.

Kad se raspravlja o klimatskim politikama, problem je to što klimatske promjene barem zasad doista nejednako pogađaju pojedine dijelove svijeta pa je teško razviti dojam i svijest o fenomenu spojenih posuda zbog kojega ne bi trebalo biti nezainteresiranih strana, a istodobno predložene ili dogovorene promjene u proizvodnji, energetici i drugim djelatnostima imaju krajnje nejednake učinke u pojedinim državama te kratkoročno imaju negativne učinke (porast cijena, suvišnost radnih mjesta) i u puno većoj mjeri pogađaju manje bogate i razvijene države.

Pored toga, uz globalne i nacionalne napore u suzbijanju klimatskih promjena, posljednjih desetljeća svjedočimo individualnim promjenama na području potrošačkih navika i stilova života čiji je cilj smanjivanje negativnih učinaka po okoliš te smanjivanje osobnog ugljičnog otiska, no oni ponekad kao posljedicu imaju upravo suprotno. Poučna je crtica o avokadu. Naime ovo tropsko voće, sastavni dio meksičke nacionalne kuhinje, postalo je silno popularno među mlađom populacijom na Zapadu koja drži do zdravlja i okoliša. Potražnja za ovom biljkom toliko je porasla da je ona postala cjenovno nedostupna stanovništvu koje živi u tropskim i suptropskim krajevima u kojima se uzgaja, a i utjecaj na okoliš je primjetan jer uzgoj avokada zahtijeva ogromne količine vode.

Nacionalni planovi doprinosa


Kada govorimo o nacionalnim planovima za suzbijanje klimatskih promjena, najveći udio stakleničkih plinova, 29,4 posto, otpada na Kinu, zatim na Sjedinjene Države s 14,3 posto te Europski gospodarski prostor (EU, Norveška i Island) s 9,8 posto. U posljednja dva desetljeća, točnije od 2000. do pretpandemijske 2019. godine, kinesko ispuštanje ugljikovog dioksida i dalje je raslo, 0,3 posto godišnje, ako gledamo podatke po glavi stanovnika. Najveću redukciju postigle su Sjedinjene Države, uz godišnje smanjenje od 1,4 posto, te Europska unija s 0,8 posto. Nasuprot tome, emisije CO2 u Indiji su rasle, s godišnjim povećanjem od 2,9 posto. Nastavno na ciljeve zacrtane Pariškim sporazumom, bogate, industrijski razvijene zemlje osnovale su Zeleni klimatski fond s državnim i privatnim uplatama, a on treba poslužiti za financiranje sprječavanja rasta emisija i prilagodbe niskoemisijskoj ekonomiji u zemljama u razvoju te posebice malim otočnim (oceanskim) državama.

Kada govorimo o nacionalnim planovima doprinosa, otvaraju se tri problema. Prvo, ti nacionalni planovi su dakako na dobrovoljnoj osnovi. Drugo, prilagodba i smanjenje stakleničkih plinova puno su lakše ostvarivi u razvijenim ekonomijama nego u onima u razvoju te, treće, za glavninu zagađenja odgovorna je nekolicina najvećih zemalja i ekonomskih blokova (EU), a njihovi planovi i dinamike suzbijanja emisija stakleničkih plinova uvelike ovise i o međunarodnim, ali i unutarpolitičkim odnosima, ne samo o klimatološkim procjenama te okvirnim ekonomskim mogućnostima.

Napori za ograničenje na 1,5 stupnjeva


Ovogodišnji skup u Glasgowu kao dominantnu temu ističe zadržavanje globalnog rasta temperatura na najviše 1,5 stupnjeva. Ovo temperaturno povećanje smatra se granicom nakon koje će biti nemoguće ili gotovo nemoguće preokrenuti procese poput ubrzanog topljenja polarnog ledenog omotača, što će pak dovesti do velikog porasta razina mora i oceana, ali i daljnjih radikalnih promjena u morskoj flori i fauni (izumiranje vrsta) te obrascima vjetrova nad velikim vodenim površinama (uragani).


Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon što su kombinirani efekti Brexita i pandemije počeli pokazivati negativne efekte po britansko gospodarstvo, silno je važno upravo na području borbe protiv klimatskih promjena iskazati se kao svjetski lider, stoga je ova konferencija najviši prioritet vlade Borisa Johnsona. Da bi se porast globalne temperature (mjereno naspram predindustrijskih vremena) doista zadržao ispod ili do najviše 1,5 stupnjeva Celzijevih, do 2030. godine bi, prema stručnim procjenama, trebalo srezati emisije za 45 posto naspram razina emisija iz 2010. godine.

Međutim sastanak industrijski najrazvijenijih zemalja G20 ovoga vikenda u Rimu nije donio nove proboje, tj. nove iskaze jasne spremnosti povećanja (i, posebice, ubrzanja) nacionalnih napora za smanjenje stakleničkih plinova. Također, valja spomenuti da globalni rast temperatura nije vezan samo uz ispuštanje CO2, metana i srodnih plinova, već i uz problem smanjivanja pošumljenih područja jer upravo stabla imaju sposobnost akumulacije (viška) ugljikovog dioksida.


Već na početku konferencije glavni tajnik UN-a António Guterres upozorio je na 'klimatski optimizam', tj. stav da će se 'stvari već odviti same od sebe' i da će se klima i planet prilagoditi bez većih ljudskih napora i intervencija u suzbijanju globalnoga zagrijavanja. Nasuprot tome, istaknuo je da su potrebne puno veća vizija i solidarnost kako bi se postigli ciljevi koji nam sada, kako u individualnim, nacionalnim planovima, tako i globalno, itekako izmiču. Prvi čovjek Ujedinjenih naroda pored toga kaže da će možda biti potrebno održavati ovakve skupove svake godine kako bi se u bržem tempu dogovarali i evaluirali napori i učinci. Za one zemlje, poglavito one koje žele (brzo) uhvatiti razvojni korak sa Zapadom, ovakva promjena nije dobrodošla jer im petogodišnji ritam evaluacije planova, zacrtan Pariškim sporazumom, daje više manevarskog prostora za nacionalnu adaptaciju i manje ambiciozne klimatske ciljeve. Na početku ovogodišnjeg skupa Guterres također podsjeća predstavnike bogatih država da nije ispunjen cilj o odvajanju 100 milijardi dolara godišnje za financijsku pomoć siromašnim državama, kojom bi se financirali projekti kako prilagodbe na klimatski neutralne ekonomske i energetske procese, tako i neutralizirali svi kratkoročni negativni učinci brzog odustajanja od ugljične ekonomije.

Premda britanska vlada, koja nakon kaosa Brexita stalno traga za novom zvijezdom vodiljom i novom ulogom Britanije u svijetu, polaže velike nade u ovogodišnji skup koji se, simbolički, održava baš u Glasgowu, gradu u kojemu je James Watt izumio parni stroj (pogonjen na ugljen) te time prije dva i pol stoljeća započeo industrijsku revoluciju (bez koje ne bismo imali ovu raspravu o klimi, no i bez koje ne biste išta mogli danas čitati na zaslonima svojih računala ili mobilnih uređaja), nakon izostanka proboja na vikend-sastanku G20 nije posve jasno kakav bi točno novi proboj sastanak COP26 mogao postići.

tportal