Uvodni siže ključnih događaja prošloga tjedna:
Dana 28. travnja, na sastanku užeg kabineta Vijeća sigurnosti, ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je kako rastu rizici od terorističkih napada u Rusiji, i to u osnovi od strane Ukrajine i njenih europskih sponzora. Istodobno, europski lideri ne odustaju od maksimalne vojne i financijske pomoći Ukrajini, što uključuje i njene udare u dubinu ruskog teritorija. I konačno, rejting popularnosti američkog predsjednika Donalda Trump dostigao je povijesni minimum, a ključni uzrok je njegov krajnje nepopularni rat protiv Irana. Paralelno, rejting njemačkog kancelara Friedricha Merza također je katastrofalan, a čemu (katastrofi) teži i njemačko gospodarstvo što je kancelar tijekom svoje izborne kampanje obećao spriječiti ali mu nikako ne uspijeva. A kada je njemačko gospodarstvo u krizi, ona ne može zaobići ni sva druga gospodarstva u EU. Ursula von der Leyen prošloga je tjedna izjavila kako EU zbog rata s Iranom dnevno gubi 500 milijuna eura! (info: POLITICO.) I kao „šlag na torti“, a što je vjerojatno najvažniji geoekonomski događaj prošloga tjedna – UAE su objavili kako s 1. svibnja napuštaju organizaciju najvećih svjetskih proizvođača nafte OPEC i OPEC+.
Sve navedeno, gledano skupa, stvara eksplozivnu smjesu koja ima potencijal globalne kataklizme ukoliko se problemi uskoro ne počnu ozbiljno a ne politikantski rješavati, vodeći brigu isključivo o osobnim karijerama političara i stranačkim interesima. Pritom smatram kako je Ukrajina i dalje geopolitički problem broj jedan, iako su Iran i Bliski istok već puna dva mjeseca (s pravom) u fokusu interesa međunarodne politike i medija. Ali rat s Iranom ipak je u potpunosti kontroliran od strane SAD, tj. Washington je onaj koji odlučuje hoće li ga, kada i pod kojim uvjetima prekinuti – pri čemu mu nikada nije i neće predstavljati egzistencijalnu ugrozu (može samo onu reputacijsku tj. po pitanju ugleda u svijetu – ali i s padom ugleda može se živjeti).
Ali pođimo redom.
Europski odabir i Trumpova „kvaka“
Europa (njene ključne države koje i formiraju ukupnu vanjsku i obrambenu politiku u sklopu EU i NATO saveza) donijele su odluku o – kolokvijalno rečeno – pomaganju Ukrajini do kraja i pod svaku cijenu (Boris Pistorius, njemački ministar obrane, u svom prošlotjednom govoru o njemačkoj dugoročnoj vojnoj pomoći Ukrajini i zajedničkoj vojnoj proizvodnji) što de facto znači sudjelovanje u ratu protiv Rusije na ukrajinskim bojišnicama do kraja.
Pritom svi dobro znaju kako SAD, usprkos svojoj posredničkoj ulozi u pokušaju pronalaska diplomatskog rješenja rata, na političkoj razini potpuno drži stranu Kijeva i nastavlja mu pružati savjetodavnu vojnu pomoć, klasične obavještajne usluge (CIA), ako i ono najvažnije – usluge satelitskog navođenja ukrajinskih dronova i raketa za napade u dubinu Rusije bez kojih to ne bi bilo moguće. Ali ovdje postoji vrlo važna kvaka.
Predsjednik Donald Trump je vrlo brzo po dolasku na vlast vješto izvukao Ameriku iz ukrajinskog gliba, zaustavljajući njezin neposredni izvoz oružja Ukrajini, kao i novčanu pomoć Kijevu – prebacujući ukupni vojni i financijski teret tog rata isključivo na Europu (EU+NATO-SAD). I to na način da potonja sada mora kupovati suvremeno američko oružje ukoliko ga želi isporučivati Ukrajini (a želi, jer joj drugo i ne preostaje ukoliko sadašnje političke elite žele očuvati vlast s obzirom kako su svoju sudbinu de facto vezale uz sudbinu Ukrajine još u vrijeme administracije Joea Bidena, a osim toga – Europa svoga oružja koje treba Ukrajini ili nema ili nema dovoljno).
Trump (koji je ekscentričan, ali poslovno inteligentan i lukav a nikako ne glup kako ga europski srednjostrujaški mediji često nastoje prikazati, i koji ovoga puta nije anomalija na predsjedničkoj dužnosti za razliku od svog prvog mandata) je navedeni lukavi potez povukao iz dva vrlo važna razloga: prvo, ni pod koju cijenu ne želi Sjedinjene Države dovesti u situaciju zbog koje će zbog Ukrajine morati ući u Treći svjetski rat protiv Rusije, tim više što bi on vrlo brzo prerastao u nuklearni s apokaliptičkim posljedicama ne samo po te dvije – jedine nuklearne velesile (vidimo koliko je Trump vrlo brzo postao suzdržan i oko nastavka otvorenog vojnog djelovanja protiv Irana koji i nije nuklearna sila i to vjerojatno još dugo neće biti). I drugi, ne manje važan razlog – ne želi Ameriku dovesti u poziciju gubitničke strane u slučaju ukrajinskog poraza, o kojemu Trump često govori kao neizbježnom ukoliko se ne postigne sporazum o završetku rata (takav sporazum, onako kako ga on zamišlja, podrazumijeva nužne teritorijalne ustupke Kijeva Moskvi, što predsjednik Volodimir Zelenski zasad kategorički odbacuje na svim događanjima međunarodnog karaktera i u čemu ga podržavaju gotovo svi europski čelnici). Barem su ga podržavali dosad.
Kancelarov odmak
Naime, prošloga je tjedna po prvi put javno, jasno i glasno, njemački kancelar Friedrich Merz tijekom posjeta studentima u Marsbergu, u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, izjavio kako će Ukrajina možda morati priznati teritorijalne gubitke kako bi se pridružila Europskoj uniji. „U nekom trenutku Ukrajina će potpisati sporazum o prekidu vatre. U nekom trenutku, nadamo se, mirovni sporazum s Rusijom. Tada bi se moglo dogoditi da dio ukrajinskog teritorija više nije ukrajinski“, rekao je Merz (info: Reuters).
Štoviše! Rekao je kako se Ukrajina neće pridružiti EU sve dok rat traje i dodao kako se Kijev mora boriti protiv korupcije.
„Zelenski je imao ideju o pridruživanju EU 1. siječnja 2027. To neće uspjeti. Čak je i 1. siječnja 2028. nerealan (datum)“, rekao je Merz. Umjesto toga je predložio da se Ukrajini ponudi status promatrača, što bi joj omogućilo sudjelovanje u institucijama EU bez prava glasa odnosno odlučivanja.
U tom smislu Merz nipošto nije usamljen unutar EU-a. Za razliku od SAD-a (posve sigurno i Ujedinjenog Kraljevstva iako London to javno ne govori) koji požuruje ulazak Ukrajine u EU već od 2027. godine, kao navedenu kompenzaciju za očekivani gubitak teritorija.
Međutim, Zelenski odlučno odbacuje sve ponude koje se odnose na „simboličko članstvo“ Ukrajine u EU, tvrdeći kako njegovi vojnici ne brane Europu simbolično, već stavljaju svoje živote na kocku.
Istodobno kad i Merz, i povjerenik Europske unije za obranu, Litvanac Andrius Kubilius, izjavio je da se Ukrajina još ne može pridružiti NATO-u, a da nema ni govora o skorom ulasku zemlje u EU.
Perspektiva ulaska Ukrajine u NATO, čak i u dalekoj budućnosti, je “mrtva” – objavio je prošloga tjedna i britanski medij The Economist, kako su mu to anonimno rekli pojedini zapadni dužnosnici. Napominje se kako je bivši američki predsjednik Biden bio protiv članstva Ukrajine u Sjevernoatlantskom savezu, a sadašnji predsjednik Trump još je kategoričniji.
Ovdje ću ukratko navesti o čemu je zapravo riječ. Nijemci su, dakle, spremni vojno i financijski pomagati Ukrajinu koliko bude trebalo. Međutim, s obzirom na aktualne obrambene planove EU – u kojima Njemačka ima glavnu ulogu i o čemu govori njena nedavno usvojena prva poslijeratna obrambena strategija za Bundeswehr do 2039. godine (koja se, međutim, kako je navedeno u predstavljanju iste od strane Pistoriusa može mijenjati i korigirati u hodu, sukladno razvoju sigurnosnog stanja na kontinentu) – jasno je kako bi Ukrajina (barem dok je u ratu i dok ne bude imala čvrsti mirovni sporazum s Moskvom nepoželjna kao članica. U tom bi slučaju, ako se donese jedinstvena obrambena politika odnosno ustroji zajednička obrambena struktura tj. EU pandan NATO savezu (na čemu se radi iako ne vjerujem da će to NATO (čitaj SAD) dozvoliti) čitava EU bila bi i de facto i de jure u ratu s Rusijom (makar i onom zamrznutom ali koji se uvijek može odlediti).
To Berlin ne želi, a posve sigurno ni Pariz ni Rim. Washingtona to naravno ne brine. On je već ionako izvan „igre“ u svemu što bi po SAD predstavljalo egzistencijalnu prijetnju.
Možda i presudni razgovori
Da je to tako svjedoči i vijest kako je 29. travnja, na rusku inicijativu obavljen telefonski razgovor između Trumpa i Putina. Samo dva dana nakon što je potonji u Sankt Peterburgu ugostio visoku iransku delegaciju na čelu sa šefom diplomacije Abbasom Araghchijem, pri čemu je razgovor s Irancima trajao čak dva sata. Moskva se nudi kao posrednik za završetak rata između Teherana i Washingtona, nudi zbrinjavanje iranskog obogaćenog urana, a istodobno je Putin rekao kako se oštro protivi mogućoj američkoj kopnenoj intervenciji na tu zemlju – naglašavajući nastavak strateškog partnerstva Rusije i Irana, uručujući pozdrave novom vrhovnom vođi Mojtabi Hameneiju – čime jasno daje do znanja kako Moskva ne želi nikakvu promjenu političke i državne vlasti u toj zemlji.
Telefonski razgovor između američkog i ruskog vođe trajao je također dugih sat i pol, a kako je Trump nakon toga izjavio novinarima u Bijeloj kući, razgovaralo se najviše o Ukrajini i puno manje o Iranu. Na upit novinara koji će rat prije završiti – ukrajinski ili iranski, Trump je odgovorio: “To je zanimljivo pitanje. …Koji će rat prvi završiti? Ne znam. Možda imaju slične vremenske okvire. Mislim da je Ukrajina vojno poražena. To ne biste shvatili čitajući lažne vijesti, ali vojno – pogledajte njihovu flotu. Imali su 159 brodova. Sada je svaki brod pod vodom. To se općenito smatra prilično dobrim rezultatom.
Trump je tu očito štošta pomiješao s Ukrajinom i Iranom. Također smatram kako o nikakvom porazu Ukrajine odnosno pobjedi Rusije još ne može biti govora. Rusija možda vojno kontrolira 20-ak posto ukrajinskog teritorija, ali nazvati to pobjedom, u uvjetima dok ukrajinska vojska svakodnevno dronovima udara u dubinu Rusije je nemoguće, i to bi vam danas rekao sigurno svaki Rus da ga pitate na ulicama tamošnjih gradova.
Ono što Moskva već duže vrijeme tvrdi i na službenoj i na analitičkoj razini – Trump ne želi izvršiti presudni odnosno završni pritisak na Zelenskog kako bi ovaj prihvatio sporazumno rješenje rata, pa ne čudi kako je u telefonskom razgovoru Putin Trumpu, kako je to nešto kasnije prenio Putinov savjetnik za međunarodne odnose Jurij Ušakov – rekao da će „Rusija postići svoje ciljeve u ratu na ovaj ili onaj način“.
Moskva prijeti eskalacijom – iako još neslužbeno
I tu dolazimo do ključnog problema s obzirom na navedenu retoriku Zelenskog i europskih dužnosnika, poput prošlotjedne izjave finskog predsjednika Alexandera Stubba da je Ukrajina nužna Europi i da je ova mora nastaviti pomagati jer je stekla iskustvo ratovanja protiv Rusije kojeg Europa nema i jer Ukrajina time štiti Europu. Ova je izjava izazvala konsternaciju Moskve, kao i brojne druge poput nedavno zapovjednika belgijske vojske generala zrakoplovstva Frédérica Vansina u intervjuu za tamošnji medij Le Soir, kada je izjavio slijedeće: „2030. će biti teška godina za Europu. Do tada će, nadamo se, sukob u Ukrajini biti završen. Rusiji će ostati vojska od 650.000 do 700.000 vojnika prekaljenih u borbi. Stoga, do 2030. moramo moći reći Vladimiru Putinu: čak i ako se SAD ne bore na našoj strani, neće dobiti rat protiv Europe. Još imamo nekoliko godina pred sobom. Zahvaljujući hrabrosti i krvoproliću Ukrajinaca, oni nas ovaj put spašavaju. Zato im pružamo tako snažnu podršku.“
Moskva ove izjave interpretira kao „dokaz“ da Europa preferira rat „do posljednjeg Ukrajinca“ i kupuje vrijeme za svoje naoružavanje za rat protiv Rusije do 2030., što onda implicira nastavak njene još veće pomoći Kijevu i „opstruiranje“ mirovnog procesa sukladno „duhu Aljaske“ (misli se na navodno postignute načelne dogovore Putina i Trumpa sa summita 15. kolovoza prošle godine o mogućim konturama političkog završetka rata).
Moskva posljednja dva tjedna konstantno upozorava na ukrajinske udare dronovima po njenoj ključnoj energetskoj infrastrukturi, ali i onoj civilnoj, što, osim što je prema riječima Putina s uvodno navedenog sastanka klasični terorizam, „predstavlja i ekološku prijetnju“.
Prije nego nastavim misao ovdje ću podsjetiti kako je SAD već drugi mjesec zaredom privremeno ukinuo sankcije na izvoz nafte zbog krize u globalnoj opskrbi nastaloj uslijed rata s Iranom na izvoz ruske nafte što utječe i na američku ekonomiju i socijalu. Taj potez Moskvi omogućuje ubrzano punjenje proračuna u uvjetima sve lošijeg gospodarskog stanja uslijed rata koji je ušao u svoju petu godinu i neviđenih gospodarskih sankcija od strane zapada koje isto toliko dugo traju.
Međutim, intenzivirani ukrajinski udari dronovima posljednjih nekoliko tjedana po ključnim rafinerijama i naftovodima, pri čemu se koristio i zračni prostor NATO članica Estonije i Finske za napade na ruske baltičke rafinerije u Ust Lugi i Primorsku (Lenjingradska oblast) – doveo je do krajnje zaoštrene retorike u političkom vrhu zemlje i ruskim medija u cjelini. Na dan pisanja ovog teksta Ukrajinci su dronom pogodili jednu od najvećih ruskih rafinerija nafte – Lukoil-Permnefteorgsintez, smještenu u milijunskom gradu Permu, u europskom dijelu Rusije, u blizini Uralskog gorja.
Sad se vraćam prethodnoj započetoj misli. Učestalim upozorenjima Moskve takvoga tipa stvara se atmosfera kao da se domaću javnost priprema na nužnost ruske potpune eskalacije ukrajinskog rata – ne samo udarima „specijalnog oružja“ (što je tamošnji vojni zamjenski termin za nuklearno oružje) po Ukrajini, već i za napade na određene ciljeve na tlu Europe odnosno članica NATO saveza. U prošloj sam analizi pisao kako je rusko Ministarstvo obrane po prvi put javno objavilo nazive država i točne adrese industrijskih pogona u kojima se zajednički s Ukrajinom proizvode dronovi i druge vojne komponente za potrebe ukrajinskih oružanih snaga nakon što je Europa nedavno odlučila intenzivno krenuti u taj oblik zajedničke proizvodnje. Poruka koja se time željela odaslati zapadu uopće nije niti skrivana. Riječ je o metama mogućih ruskih vojnih odgovora na sve ovo gore opisano.
Prošli je tjedan čak i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov po prvi put nedvojbeno rekao kako kroz Ukrajinu „zapad sada otvoreno ratuje protiv Rusije“. To je preozbiljna izjava iz usta jednog od najviših dužnosnika zemlje, a da bi smjela biti ignorirana. Dakle, Moskva sada i rusku i zapadnu javnost priprema na moguću opasnu eskalaciju kao „jedini preostali način zaštite ruske nacionalne sigurnosti“ jer se onaj drugi (diplomatski) „ne želi uzimati u obzir“. Štoviše, Moskva ponavlja kako se ruski zahtjevi za pregovorima na zapadu tumače na dva pogrešna načina: ili kao rusku slabost, ili kao rusku neodlučnost, što onda implicira poteze zapada i u odnosu prema Ukrajini i prema Rusiji i prema pregovorima.
Je li izjava Lavrova stvarno ignorirana u Europi ili se o njoj ozbiljno raspravlja u kuloarima Bruxellesa i ključnih europskih prijestolnica ne znam, ali me ne bi iznenadilo.
Prijetnje nuklearnim napadima
Rusija bi mogla napasti Ukrajinu taktičkim nuklearnim oružjem ako Kijev pokrene uspješnu protuofenzivu ili napade balističkim raketama na Rusiju, rekao je Pavel Elizarov, zamjenik ukrajinskog zapovjednika za razvoj male protuzračne obrane čije riječi 30. travnja prenosi ukrajinski medij Strana.
Vrijedi napomenuti kako se Zapad bojao da će Rusija upotrijebiti taktičko nuklearno oružje tijekom jesenske ofenzive ukrajinskih oružanih snaga u regiji Herson, podsjeća Strana. To je, prema zapadnim medijima, objasnilo relativno bezbolno povlačenje Rusije iz Hersona i konsolidaciju na jugu Ukrajine, izgradnjom obrambenih linija. Prema američkom novinaru Woodwardu, koji je dobio informacije od dužnosnika Bijele kuće, Rusija je prijetila uporabom taktičkog nuklearnog oružja ukoliko njezine snage na desnoj obali Dnjepra budu poražene. A Bidenova administracija učinila je sve što je moguće kako bi osigurala mirno povlačenje Rusa.
Pretpostavka Pavla Elizarova uglavnom potvrđuje logiku iznesenu u Woodwardovoj knjizi: ako se situacija za Rusiju u vezi s ratom u Ukrajini značajno pogorša, mogla bi upotrijebiti nuklearno oružje. A onda sve ovisi o reakciji svijeta. Ako ne odgovori nekom vrstom razornog odgovora (što bi, pak, moglo izazvati Treći svjetski rat), Moskva će nastaviti s nuklearnim napadima na Ukrajinu sve dok se Kijev potpuno ne preda.
Ovaj scenarij nesumnjivo nosi značajne rizike za samu Rusiju, uključujući međunarodnu reakciju i potencijalno izbijanje globalnog rata. Zato Moskva još nije pribjegla nuklearnom oružju. Ali, opet, ako bi se situacija za Rusiju naglo pogoršala, to se ne može isključiti. To, kao što vidimo, priznaje čak i ukrajinsko vojno zapovjedništvo.
I u ovom slučaju, za Ukrajinu se postavlja strateško pitanje: koji bi trebao biti cilj rata, ako čak i prekretnica na frontu neće približiti zemlju pobjedi, već nuklearnom udaru? Spremnost drugih zemalja da ponude razoran odgovor na to izaziva određene sumnje zbog njihovih strahova od globalnog nuklearnog rata. Uobičajeni odgovor na to je poznati zapadni i ukrajinski argument: “Samo se trebamo boriti i prije ili kasnije Rusija će se srušiti.” Ali što ako se ne sruši, ili čak ako dođe na rub sloma pa upotrijebi nuklearno oružje kako bi izbjegla taj slom? Na ovo pitanje nema odgovora, jer se takva rasprava nikada nije vodila, niti se vodi. Zapravo se potpuno izbjegava.
U međuvremenu, nuklearno pitanje se i dalje pokreće u Rusiji u kontekstu rastućih napetosti u odnosima s Europom.
Tako je zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev 30. travnja izjavio da je “nuklearna apokalipsa uistinu moguća”. „Često me optužuju da koristim oštru retoriku i govorim o nuklearnoj apokalipsi, ali nažalost, to je stvarna mogućnost. Svatko tko to ne shvaća je ili fantazist ili budala. Ali ja stvarno ne želim da se to dogodi“, rekao je Medvedev.
U međuvremenu, Rusija i dalje optužuje Europu za izazivanje nuklearnog rata. Velika Britanija i Francuska razmatrale su transfer komponenti nuklearnog oružja Ukrajini, rekao je ruski diplomat Andrej Belousov, koji predvodi rusku delegaciju na Konferenciji o sporazumu o neširenju nuklearnog oružja u New Yorku.
Prema njegovim riječima, ovo je “skandalozna, apsolutno neprihvatljiva ideja koja izravno potkopava središnje načelo NPT-a”. “Određene snage u Londonu i Parizu ozbiljno su razmatrale mogućnost prebacivanja elemenata nuklearnog oružja u Ukrajinu”, izjavio je Belousov.
Podsjećamo, u veljači su ruske vanjske obavještajne službe tvrdile da Britanija i Francuska “aktivno rade” na transferu nuklearnog oružja Ukrajini, prikrivajući to kao vlastiti razvoj Kijeva. Putin i Medvedev također su komentirali tu stvar, pri čemu je potonji zaprijetio Europi nuklearnim udarom.
Zbog svega ovog sam i konstatirao u uvodnom dijelu teksta kako je ukrajinski rat najveći globalni geopolitički problem – puno veći i od Irana, koji pak nosi puno veće energetske i ukupne ekonomske probleme za svijet.
Pritom sam uvjeren kako Trump sve i da hoće (a mislim da neće) više ne može zaustaviti ukrajinski rat. To, da je htio, mogao je lako učiniti na samom početku mandata kad je bio najjači i kada su mu pod noge u Bijelu kuću redom uplašeno dolazili mnogi svjetski čelnici, uključujući i one savezničke, iz Europe. Npr. direktor CIA-e, John Ratcliffe, nedavno je, da ga nitko nije ni „povlačio za jezik“, posve otvoreno rekao kao CIA pruža Ukrajini informacije važne za napade na ruske vojnoindustrijske i energetske objekte (neovisno što je Trump, kao što sam gore rekao, privremeno ukinuo sankcije na rusku naftu s ciljem stabiliziranja globalne trgovine).
Osim toga, Trumpu bi sada bilo kakvo prisiljavanje Zelenkskog na predaju samo donijelo nove snažne napade od strane demokrata i dobrog dijela republikanaca koji podupiru Ukrajinu, uz one već snažne zbog Irana. Dakle, na Rusiji i Putinu je sada odluka na koji će način nastaviti voditi rat s obzirom kako stvarne nade u Trumpovu mogućnost pravednog posredovanja više nema ni u koga u ruskim političkim i analitičkim krugovima, a ukrajinski napadi dronovima sve se više intenziviraju i prijete sve većim trenjem u ruskom društvu. Prije svega motiviranom nezadovoljstvom dosadašnjim Putinovim načinom vođenja rata „sa zavezanom jednom rukom“ – čekajući da rat umjesto Moskve za nju netko drugi završi.
Kad smo već spomenuli iranski rat, za kraj se osvrnimo na opcije koje Trumpu preostaju.
Tri moguće opcije, od kojih nijedna nije bez rizika
Prvo: Trump ukida blokadu u zamjenu za određene poteze Irana, poput otvaranja Hormuškog tjesnaca, nakon čega će se pregovori nastaviti, iako bez ikakvog jamstva uspjeha. Iran će zapravo izaći kao pobjednik iz rata, jer se moć u Teheranu nije promijenila, već je ojačala. Naftna polja zemlje ostaju pod njegovom kontrolom, što joj omogućuje siguran nastavak izvoza nafte. Svi njezini susjedi vidjeli su koliku polugu Iran ima u svojim rukama (zatvaranje Hormuškog tjesnaca), kao i činjenicu da Amerika nije mogla ništa učiniti po tom pitanju, što će neizbježno utjecati na geopolitičku situaciju u regiji. Nadalje, Teheran bi tada mogao samo ubrzati svoj nuklearni program. Ponovni napad SAD-a na Iran postat će sve teži kako se približavaju međuizbori za Kongres.
Drugo: Trump održava blokadu bez nastavka neprijateljstava dok Iran ne pristane na američke zahtjeve. Sudeći prema curenju informacija u američkim medijima, ovo mišljenje dijele i neki Trumpovi saveznici, koji vjeruju da će Iran u roku od mjesec ili dva iscrpiti svoje rezerve i biti prisiljen zaustaviti proizvodnju nafte, a nedostatak izvoza ozbiljno će utjecati na iranski proračun. Stoga će, prema njihovoj logici, Teheran na kraju napraviti ustupke, posebno jer blokada Hormuza koristi američkom naftnom i plinskom poslovanju.
Međutim, ovdje postoji nekoliko spornih pitanja. A: postoje oprečna izvješća o opsegu američke blokade. Povremeno se pojavljuju izvješća da pojedini iranski tankeri prevoze naftu, što čini nerealnim uvjeriti iransko vodstvo da napravi ustupke blokadom. B: ako Iran ima proračunskih poteškoća, Kinezi bi im mogli pomoći pružanjem financijske podrške. C: ako se iranski izvoz nafte i proračun doista pogoršaju, onda ustupci Trumpu nisu jedina opcija koju bi Teheran mogao razmotriti. Moguće je da bi u tom slučaju udario na američke brodove koji blokiraju Hormuz. S obzirom na to da su se približili prilično blizu iranske obale, postoji mogućnost da bi napadi uzrokovali značajnu štetu brodovima i američke žrtve.
Treće: nastavak vojnih udara, kojima se neki Trumpovi saveznici navodno priklanjaju kao sredstvu vršenja pritiska na Teheran. Naime, SAD je već rasporedio značajne snage na Bliskom istoku tijekom primirja. Izrael također podržava nastavak rata, prepoznajući da što dulje traje primirje i što su bliži kongresni izbori, to je manja vjerojatnost da će Trump pristati na nastavak rata. Međutim, to pokreće iste probleme koji su u početku potaknuli Washington da prekine neprijateljstva i proglasi primirje. To uključuje nemogućnost uništenja Irana samo zračnim udarima, ogromne poteškoće u provedbi kopnene operacije, brzo iscrpljivanje zaliha oružja i mnoge druge čimbenike. Ali s obzirom na vrlo visoke uloge u ovoj igri za SAD (u biti, njihov globalni geopolitički prestiž, koji bi se mogao srušiti ako Iran ostane bez odgovora), vojni scenarij se ne može isključiti.
Zaključna rečenica:
Ako netko iz svega rečenog u ovoj analizi može pronaći nešto pozitivno po budućnost i Europe i svijeta onda je uistinu nepopravljivi optimist. Nisam ni blizu takvih.
Štoviše! Uvjeren sam kako je ludost (koje je u politici uvijek bilo) ovoga puta u kritičnoj količini (iz koje teško ima izlaza) nadvladala i mudrost i razum.
