Nacionalizam je vrtlog u kome svaka druga misao iščezne. (Karl Kraus)
Žeđ se manifestira kao osjećaj potrebe za vodom. Fiziološki gledano, žeđ je neugodni signal koji nas upozorava da je došlo do poremećaja homeostatskih konstanti u organizmu čiji najveći dio sačinjava upravo voda. Postoje dvije vrste žeđi: apsolutna, a nastaje zbog manjka za organizam potrebne vode, i relativna žeđ, koja se pojavljuje kao posljedica viška soli u većini njegovih stanica. Relativna žeđ može se vrlo lako, na umjetan način, izazvati. Činjenicu da se relativna žeđ može brzo i jednostavno pojaviti, rado iskorištavaju pametniji krčmari i gostioničari; pred svoje mile goste oni “nesebično” stavljaju kreker, čips, slane štapiće. Potreba da se pije i ugasi nepodnošljiva žeđ nakon takvog unošenja soli u sebe, za konzumenta podmetnutog slanog peciva, postaje primarnom.
Funkcioniranje nacionalizma na obje ravni na kojima egzistira, kao pokreta za stjecanje nacionalne neovisnosti i potvrđivanje nacionalnog subjektiviteta, i kao sredstva kojim se vješto manipulira nacionalnom sviješću, moguće je pojasniti analogijom s apsolutnom i relativnom žeđi. Manjak vode, analogizirajmo dakle, u nacionalnom organizmu, manjak je potrebne količine samoodržavajuće supstance, sastavljene, prije svega, od tradicije (“duša kristalizacije jednog shvaćanja koje se prenosi generacijama”), volje za jedinstvenim smjerom i ciljem kretanja i težnje za narodnom slobodom, manjak koji svakako može uzrokovati slabljenje centripetalne sile koja dijelove nacionalnog tijela drži na okupu i čine ga vitalnim u borbi za moć. Stoga, žeđ kao signal osjećaja opasnosti za nacionalnu egzistenciju, nastaje potrebno i prirodno, kao upozorenje da je u toku izgaranje i vezanje “vode”, u metaboličnim procesima rasta i razvoja živog bića nacije. Relativna žeđ posljedica je prekomjernosti soli u tkivu i žilama nacionalnog corpusa; gasi se povećanim unošenjem “vode” koje, u stvari, ima sasvim dovoljno. Navodni strah “naci-krčmara” da se nacionalni organizam suši i da vene, da ga treba nafiksati blagotvornom “vodom” što jamči njegovo održanje i snagu, zna se da nije ništa drugo doli prodaja vlastitog piva, vlastitih šećernih vodica i sticanje vlastite koristi od žeđi koju umjetno i koristoljubivo izazivaju. Sav taj čips i slano pecivo protureno od “naci-gostioničara”, svi ti izazivači relativne nacionalne žeđi, posluženi u namjensko- dubokim posudama poslaganih na plohi kockastog nacionalnog stola, sastavljeni su od razdražujućeg omjera “preslanog” nacionalnog patosa, patriotizma “da za domovinu časno je mrijeti”, uzbuđenog poziva na samostalnost od prekogranične opasnosti, vrele mržnje prema strancima, iracionalne diskriminacije “tuđina” i stvaranje ograničavajućih uvjeta za njihovo političko angažiranje, no pain, no gain- mitologije prošlosti (“prošlost je organon nacionalne svijesti”), tla i krvi, operetskog i paradnog stila, pouzdanog nacionalnog jedinstva do monolitnosti i homogenizacije, stvaranja što jače države- odijela koje štiti nacionalno tijelo, slijepe ljubavi prema vlastitoj naciji i slijepe mržnje prema suparničkoj naciji, kohezivne nacionalne solidarnosti... I kada se nacionalni živi ustroj ispuni otrovnom soli nesnošljivosti i prijetnji drugima, pjesmama, zakletvama i ostrašćenom retorikom širenja na račun drugih, kada se potom, izludio od njenog viška, opije dodatnim količinama zajedničkog jezika, sudbine, povijesnih prava i religije, onda se ta ”pijana” prenaglašenost neminovno transformira u težnju za supremacijom i dominacijom, manifestira se kao potcjenjivanje susjeda, izdizanje sebe do arijevstva. A polazak u akciju završava “pišanjem” po prvima do sebe.
Valorizirana prošlost, pripitomljena toliko da se može slobodno smjestiti među korice povijesnih knjiga, najbolja je potvrda da će to i sadašnjost biti jednog dana, jer iste su. Ničeg novog pod suncem.
Najpoznatiji nacionalni krčmari-praktičari bili su Mussolini i Hitler. Konzumenti njihovog otrovnog čipsa, relativnu žeđ su gasili krvlju trijeznih i krvlju susjeda. U “Mein Kampfu” Hitler nudi sol: “država je sredstvo za cilj. Njen cilj se sastoji u održanju zajednice fizički i duševno istovrsnih bića. Samo ovo održanje obuhvaća, najprije, stanje rase i omogućuje time slobodni razvitak svih snaga koje nerazbuđene postoje u ovoj rasi.” Ili: “Njemački Rajh kao država treba obuhvatiti sve Nijemce, sa zadatkom da iz ovog naroda ono što je najdragocjenije trajno u rasnim praelementima ne samo okupi i očuva, nego lagano i sigurno izvede na vladajući položaja.” I ovo: ”Samo dovoljno velik prostor na ovoj zemlji osigurava nekom narodu slobodan život.”
Interesantno je da u većini nacija, a naročito ”zakašnjelih nacija”, najradikalniji nacionalisti, imaju upravo “tuđe” porijeklo. Uostalom, i Hitler je Austrijanac. Bili su to Frank, Chamberlein, Napoleon. Nacionalni fanatizam, naročito frustriranih nacionalnih intelektualaca, na najbrži im mogući način omogućava ugled, a imetak stiču preko noći. Biti “krčmar” je vrlo unosno. Pa, čitate novine i posjećujete portale, zar ne? A i one su površina puna slanih štapića. Nije li onda jasno što treba raditi, ako se ne želi patiti od relativne žeđi nacionalizma?
Žeđ se manifestira kao osjećaj potrebe za vodom. Fiziološki gledano, žeđ je neugodni signal koji nas upozorava da je došlo do poremećaja homeostatskih konstanti u organizmu čiji najveći dio sačinjava upravo voda. Postoje dvije vrste žeđi: apsolutna, a nastaje zbog manjka za organizam potrebne vode, i relativna žeđ, koja se pojavljuje kao posljedica viška soli u većini njegovih stanica. Relativna žeđ može se vrlo lako, na umjetan način, izazvati. Činjenicu da se relativna žeđ može brzo i jednostavno pojaviti, rado iskorištavaju pametniji krčmari i gostioničari; pred svoje mile goste oni “nesebično” stavljaju kreker, čips, slane štapiće. Potreba da se pije i ugasi nepodnošljiva žeđ nakon takvog unošenja soli u sebe, za konzumenta podmetnutog slanog peciva, postaje primarnom.
Funkcioniranje nacionalizma na obje ravni na kojima egzistira, kao pokreta za stjecanje nacionalne neovisnosti i potvrđivanje nacionalnog subjektiviteta, i kao sredstva kojim se vješto manipulira nacionalnom sviješću, moguće je pojasniti analogijom s apsolutnom i relativnom žeđi. Manjak vode, analogizirajmo dakle, u nacionalnom organizmu, manjak je potrebne količine samoodržavajuće supstance, sastavljene, prije svega, od tradicije (“duša kristalizacije jednog shvaćanja koje se prenosi generacijama”), volje za jedinstvenim smjerom i ciljem kretanja i težnje za narodnom slobodom, manjak koji svakako može uzrokovati slabljenje centripetalne sile koja dijelove nacionalnog tijela drži na okupu i čine ga vitalnim u borbi za moć. Stoga, žeđ kao signal osjećaja opasnosti za nacionalnu egzistenciju, nastaje potrebno i prirodno, kao upozorenje da je u toku izgaranje i vezanje “vode”, u metaboličnim procesima rasta i razvoja živog bića nacije. Relativna žeđ posljedica je prekomjernosti soli u tkivu i žilama nacionalnog corpusa; gasi se povećanim unošenjem “vode” koje, u stvari, ima sasvim dovoljno. Navodni strah “naci-krčmara” da se nacionalni organizam suši i da vene, da ga treba nafiksati blagotvornom “vodom” što jamči njegovo održanje i snagu, zna se da nije ništa drugo doli prodaja vlastitog piva, vlastitih šećernih vodica i sticanje vlastite koristi od žeđi koju umjetno i koristoljubivo izazivaju. Sav taj čips i slano pecivo protureno od “naci-gostioničara”, svi ti izazivači relativne nacionalne žeđi, posluženi u namjensko- dubokim posudama poslaganih na plohi kockastog nacionalnog stola, sastavljeni su od razdražujućeg omjera “preslanog” nacionalnog patosa, patriotizma “da za domovinu časno je mrijeti”, uzbuđenog poziva na samostalnost od prekogranične opasnosti, vrele mržnje prema strancima, iracionalne diskriminacije “tuđina” i stvaranje ograničavajućih uvjeta za njihovo političko angažiranje, no pain, no gain- mitologije prošlosti (“prošlost je organon nacionalne svijesti”), tla i krvi, operetskog i paradnog stila, pouzdanog nacionalnog jedinstva do monolitnosti i homogenizacije, stvaranja što jače države- odijela koje štiti nacionalno tijelo, slijepe ljubavi prema vlastitoj naciji i slijepe mržnje prema suparničkoj naciji, kohezivne nacionalne solidarnosti... I kada se nacionalni živi ustroj ispuni otrovnom soli nesnošljivosti i prijetnji drugima, pjesmama, zakletvama i ostrašćenom retorikom širenja na račun drugih, kada se potom, izludio od njenog viška, opije dodatnim količinama zajedničkog jezika, sudbine, povijesnih prava i religije, onda se ta ”pijana” prenaglašenost neminovno transformira u težnju za supremacijom i dominacijom, manifestira se kao potcjenjivanje susjeda, izdizanje sebe do arijevstva. A polazak u akciju završava “pišanjem” po prvima do sebe.
Valorizirana prošlost, pripitomljena toliko da se može slobodno smjestiti među korice povijesnih knjiga, najbolja je potvrda da će to i sadašnjost biti jednog dana, jer iste su. Ničeg novog pod suncem.
Najpoznatiji nacionalni krčmari-praktičari bili su Mussolini i Hitler. Konzumenti njihovog otrovnog čipsa, relativnu žeđ su gasili krvlju trijeznih i krvlju susjeda. U “Mein Kampfu” Hitler nudi sol: “država je sredstvo za cilj. Njen cilj se sastoji u održanju zajednice fizički i duševno istovrsnih bića. Samo ovo održanje obuhvaća, najprije, stanje rase i omogućuje time slobodni razvitak svih snaga koje nerazbuđene postoje u ovoj rasi.” Ili: “Njemački Rajh kao država treba obuhvatiti sve Nijemce, sa zadatkom da iz ovog naroda ono što je najdragocjenije trajno u rasnim praelementima ne samo okupi i očuva, nego lagano i sigurno izvede na vladajući položaja.” I ovo: ”Samo dovoljno velik prostor na ovoj zemlji osigurava nekom narodu slobodan život.”
Interesantno je da u većini nacija, a naročito ”zakašnjelih nacija”, najradikalniji nacionalisti, imaju upravo “tuđe” porijeklo. Uostalom, i Hitler je Austrijanac. Bili su to Frank, Chamberlein, Napoleon. Nacionalni fanatizam, naročito frustriranih nacionalnih intelektualaca, na najbrži im mogući način omogućava ugled, a imetak stiču preko noći. Biti “krčmar” je vrlo unosno. Pa, čitate novine i posjećujete portale, zar ne? A i one su površina puna slanih štapića. Nije li onda jasno što treba raditi, ako se ne želi patiti od relativne žeđi nacionalizma?
