- Sve su igre sada završile! Od jučer su, odjednom, svi zaboravili na sankcije i ultimatume, dok se politika dviju supersila konačno svodi u prostor realnosti, gdje joj je oduvijek i bilo mjesto. Odonud ih je maknula opijenosti američkih elita nakon hladnoratovske pobjede nad SSSR-om. Elite su, tada, američku vanjsku politiku iz sfere realiteta premjestile u sferu imaginacije i ideologije usmjerene na globalističke ciljeve: američko ovladavanje svjetskim prijestoljem – i to jednom zauvijek.
- Prevedeno s rječnika politike na dobri stari hrvatski jezik – Ukrajina će biti poražena strana u ratu ma koliko joj saveznici tepali da je dobro prošla. Jer kada neprijateljska strana rat završi konačnim zauzimanjem tvog teritorija (ma koliki i koliko važan bio, a u Ukrajini je onaj kojeg kontrolira Moskva svojim snagama i dovoljno velik, strateški vitalan i prebogat resursima) – postaješ poražen i od toga ne možeš pobjeći niti stvari prikazati drukčijima nego to jesu.
- Europske se elite, naizgled, pripremaju na pobunu, ali vjerujte mi, nisu u stanju ništa učiniti ukoliko nemaju samoubilačke namjere. A sigurno ih nemaju.
- Ovakvu „stratešku politiku“ i ovakav način „zaštite interesa“ Europe i njenih građana koji sve ovo još uvijek relativno mirno trpe iako im se novčanici ubrzano prazne, mogu bez problema voditi i gradonačelnici i gradska vijeća ne samo Zagreba ili Splita, već i Senja, Siska, Petrinje.
Negdje u veljači ove godine u svojoj sam analizi napisao kako je ukrajinski rat od njegovog samog početka isključivo rat između SAD-a i Rusije i da će ga te dvije zemlje prije ili kasnije riješiti – i to onako kako njima odgovara, bez da ikoga od ostalih „pseudoigrača“ na europskoj ili svjetskoj geopolitičkoj šahovskoj ploči o tome bilo što pitaju a kamoli se s njima konzultiraju.
Štoviše, rekao sam tada „dobrodošli u Trumpov i Putinov svijet“, u kojem su svi ostali samo puki statisti zaduženi za pljeskanje i promidžbu ove ili one strane u sukobu, a zapravo – obični vazali i robovi. Ovdje sam prije svega mislio (i dalje mislim) na Trumpove vazale iz Europske unije, dok je s Englezima stvar nešto drukčija – iako i tu ne previše.
Odavno je već London onaj koji sluša Washington a ne obratno – koliko se god još uvijek tome pokušavao opirati i svojim vještim diplomatsko-obavještajnim igrama, u čemu nema konkurenta, nastojao modelirati američku vanjsku politiku u smjeru britanskih geopolitičkih interesa. Ali u stvarnosti, ti su interesi sada svedeni na one američke tj. engleski lordovi njih su primorani modelirati prema onim američkim, i onda unutar troga tražiti mrvice ili solidan dio kolača od onog kojeg za sebe peče Washington.
Summit na blagdan Velike Gospe, na „neutralnom terenu“
Ovaj uvod odnosi se, naravno, na dogovoreni skori, i za mnoge potpuno neočekivani sastanak između Donalda Trumpa i Vladimira Putina na nekom neutralnom terenu, po pitanju konačnog rješenja ukrajinskog rata. Točno mjesto i vrijeme Washington i Moskva već znaju dok istovremeno kroje kartu buduće Ukrajine koju će podastrijeti Volodimiru Zelenskom na potpis. I vjerujete mi – prije ili kasnije će je potpisati, iako će se najprije svemu opirati jer se drugačije u ovom trenutku i ne može. Jer State Department i CIA- a kontroliraju Kijev, a ne Zelenski!
Dakle, vrijeme summita je na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije (u Hrvata poznatiji kao Velika Gospa) 15. kolovoza, a mjesto je – ni manje ni više nego Aljaska! (Očekivano su otpali Rim i Švicarska: prva bi morala uhititi Putina sukladno tjeralici Međunarodnog kaznenog suda čiji član nisu ni Rusija, ni SAD, dok je Švicarska, prema mišljenju Moskve, izgubila povijesni status neutralne države svrstavši se, iako nevoljko i pod golemim pritiskom združenog zapada, dovoljno na stranu Ukrajine da to bude iritirajuće za Moskvu.) U igri su još bili i UAE kao po sve dovoljno prihvatljiva zemlja, ali prevagnula je Aljaska.
Koliko je ona neutralan teren prosudite sami, ali ovdje veliku ulogu igra i simbolika: bila je dio golemog Ruskog carstva do sredine 19. stoljeća, preciznije, do 1867. godine kada su je Amerikanci i konačno pristali kupiti nakon što su im je Rusi ponudili na prodaju (car Aleksandar II.). Pa kada su se Rusi i Amerikanci već mogli dogovoriti o kupoprodaji državnog teritorija, red je, valjda, da to sada učine i Rusija i Ukrajina – s tim da će Rusija u ovom slučaju biti u ulozi Amerike, a Ukrajina Rusije iz doba „trampe“ oko Aljaske. Tu je, osim povijesne, prisutna i druga i puno važnija – geopolitička „simbolika“. Aljaska je regija koja graniči s ruskim Arktikom, a Putin Americi daje vjerojatno posljednju i neponovljivu priliku za suradnju u toj, ubrzo jednoj od ključnih i prebogatih regija svijeta u koju se, upravo zahvaljujući Rusiji sve jače gura i Kina kroz njihove zajedničke projekte.
Sve su igre i samozavaravanja konačno završili
Dakle, sve su igre sada završile! Od jučer su, odjednom, svi zaboravili na sankcije i ultimatume, dok se politika dviju supersila konačno svodi na realnost, gdje joj je oduvijek i bilo mjesto. Odonud ih je maknula opijenosti američkih elita nakon hladnoratovske pobjede nad najvećim suparnikom SAD-a u povijesti – SSSR-om, koja je onu američku iz sfere realiteta premjestila u sferu imaginacije i ideologije usmjerene na američke globalističke ciljeve za ovladavanje svjetskim prijestoljem – i to jednom zauvijek!
Međutim, Amerikanci, odnosno njihove ključne elite unutar tzv. „duboke države“ i konačno su prihvatile ono što su već znale ali su se još uvijek nadale, te su u dosadašnjem tijeku Trumpovog mandata uporno pokušavale promijeniti neugodnu spoznaju – da je Putin jednostavno i previše odlučan i vojno prejak u zaštiti ruskih nacionalnih interesa, u čemu je sigurno spreman ustrajati do kraja kada je riječ o Ukrajini i ruskim ciljevima odnosno uvjetima za završetak istog. I u tome je bit svega! Tko vam god govorio nešto drugo, vjerujete mi – ili ne zna, ili ne govori istinu.
Naravno, u američkoj dubokoj državi ima još velikih riba koje se koprcaju i ne slažu s ovim dominantnim zaključkom. One bi još uvijek radije pokušavale igrati tvrdo i balansirati na rubu vojnog sukoba SAD-a s Rusijom – ali su, kako sada stoje stvari, ipak stjerane u kut. Trumpu se žuri, Amerika nema vremena, a najmanje ima želje za vojni obračun s Rusijom u Ukrajini u vrijeme dok ju čeka neizvjesno sređivanje odnosa sa zahuktalom i samouvjerenom Kinom koja ne odstupa od svojih strategija.
Na spomenute „ribe“ unutar američke „duboke države“ upravo se sada pokušavaju osloniti i one europske “dubokovodne ribe” (ne prvi put), potpuno šokirane ovime što se događa, prije svega spoznajom da su potpuno izbačene iz igre tj. pregovaračkog stola, pa će čak i jedan Zelenski, kojeg godinama vrte oko svog prsta, najvjerojatnije brzo nakon navedenog summita sjesti za stol s Trumpom i Putinom i potpisati ono što potpisati mora.
Kako je jučer rekao predsjednik ukrajinske Verhovne rade, upozoravamo ukrajinski narod da zaboravi na mogućnost vraćanja na granice iz 1991. i da Ukrajinu očekuju bolni kompromisi na koje će morati pristati. Jer, kaže dalje – u pitanju je sudbina države koju je sada najvažnije očuvati, i koja bi, u suprotnom, mogla doći u pitanje (info: ukrajinski medij Strana).
Prevedeno s rječnika politike na dobri stari hrvatski jezik – Ukrajina će biti poražena strana u ratu ma koliko joj saveznici tepali sa strane da je dobro prošla. Jer kada neprijateljska strana rat završi konačnim zauzimanjem tvog teritorija (ma koliki i koliko važan bio, a u Ukrajini je onaj kojeg kontrolira Moskva svojim snagama i dovoljno velik, strateški vitalan i prebogat resursima) – postaješ poražen i od toga ne možeš pobjeći niti stvari prikazati drukčijim nego to jesu.
Zapadni mainstream mediji paničare
Vijest o skorom summitu Trump-Putin izazvala je burne reakcije u zapadnim mainstream medijima. Većina njih u svojim komentarima izražava bojazan da će dvojica vođa dovesti Ukrajinu i Zelenskog u katastrofalnu situaciju, dok će europske zemlje iz svega biti isključene. Drugim riječima, ovi tekstovi predstavljaju stavove svojih gazda – neoliberalnih elita s obje strane Atlantika, koji ovoga puta sami ne smiju previše govoriti jer Trump sada ipak izgleda previše odlučno.
Tako britanski Reuters piše kako bi za Zelenskog i njegovu vladu suočavanje s gubitkom oko petine ukrajinskog teritorija bilo bolno i politički teško;
Prodemokratski američki The New York Times navodi kako bi se Sjedinjene Države mogle pridružiti Rusiji u pokušaju prisiljavanja Ukrajine da trajno ustupi dio svog teritorija Rusiji;
The Washington Post, vjerojatno, uz CNN Trumpu najneskloniji američki medij, piše kako europski čelnici strahuju da bi summit mogao dovesti do toga da se Trump i Putin udruže kako bi postavili vlastite uvjete za Ukrajinu;
Utjecajni španjolski El Pais navodi kako se čini da je najava sastanka bila dovoljna da se ukloni prijetnja novim sankcijama (Rusiji), barem za sada.
Istodobno, i iz Moskve se danas odašilju signali, kroz usta Putinovog povjerenika za dijalog s Trumpovim posrednikom Stevenom Witkoffom Kirila Dimitrijeva, kako pojedine zapadne zemlje čine sve (provokacije i dezinformacije) da bi spriječili održavanje američko-ruskog summita na vrhu.
S druge strane, kako sam gore i rekao, čelnici ključnih europskih država i dalje šute nakon što ih je Trump prije nekoliko dana osobno izvijestio o razgovorima s Putinom.
Prije nego što dam svoju završnu prosudbu čime će sve to prema mom mišljenju završiti, objavit ću najzanimljivije dijelove jučerašnjeg teksta američkog Bloomberga na istu temu.
Planiraju podjelu
Putin zahtijeva da Ukrajina odustane od svojih zahtjeva na cijelu istočnu regiju Donbas u korist Rusije, kao i na Krim, koji je postao dio Ruske Federacije 2014. – navodi američki medij. U takvom scenariju, Volodimir Zelenski morao bi narediti povlačenje trupa iz dijelova Luganske i Donjecke regije koje još uvijek drži Kijev, što bi Rusiji dalo pobjedu koju njezina vojska nije uspjela vojno postići od početka specijalne vojne operacije velikih razmjera u veljači 2022.
Takav ishod bio bi velika pobjeda za Putina, koji već dugo traži izravne razgovore sa SAD-om o uvjetima okončanja sukoba koji je započeo, marginalizirajući Ukrajinu i njezine europske saveznike. Zelenski riskira da bude prisiljen birati između prihvaćanja sporazuma koji uključuje gubitak ukrajinskog teritorija ili izostanka ikakvog sporazuma, dok se Europa boji da će morati nadzirati primirje dok Putin obnavlja svoju snagu.
Prinosi američkih državnih obveznica blago su pali u odnosu na svoje najviše razine nakon što je izvješće snizilo cijene nafte, pri čemu su terminski ugovori za američku referentnu naftu WTI pali za 1,7%. Ukrajinske obveznice su skočile, a mađarska forinta dosegnula je najvišu razinu u odnosu na euro u gotovo godinu dana. (Ovdje bih dodao kako su jutros naglo skočile dionice na ruskoj burzi, dok je rubalj također ojačao, op.ZM.)
Prema uvjetima sporazuma (Bloomberg navodi da ih je dobio od svog izvora, op.ZM.), čiji nacrt raspravljaju dužnosnici, Rusija će zaustaviti svoju ofenzivu u Hersonskoj i Zaporiškoj oblasti, zaustavivši se na trenutnoj crti kontakta. Sugovornici agencije upozorili su da se uvjeti i planovi sporazuma još uvijek razvijaju i mogu pretrpjeti promjene.
Nije jasno je li Moskva spremna odreći se bilo kojeg područja koje trenutno kontrolira, uključujući najveću europsku nuklearnu elektranu, Zaporožje.
Prema objašnjenjima dobivenim od izvora agencije, sporazum je u biti usmjeren na obustavu sukoba i otvaranje puta za prekid vatre i tehničke razgovore o konačnom mirovnom rješenju. Sjedinjene Države su prethodno inzistirale da Rusija prva pristane na bezuvjetni prekid vatre kako bi se stvorio manevarski prostor za razgovore o okončanju sukoba koji traje već četiri godine.
Putin je u petak telefonski razgovarao s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i indijskim premijerom Narendrom Modijem, kao i s čelnicima Južne Afrike, Uzbekistana, Kazahstana i Bjelorusije, tijekom kojih je, prema Kremlju, podijelio detalje posjeta Trumpovog posebnog izaslanika Stevea Witkoffa Moskvi 6. Kolovoza – zaključuje američki medij.
Prosudba
Predstojeći summit Trump-Putin bit će događaj od povijesne važnosti, usudio bih se reći – na razini rušenja Berlinskog zida 1989. kada je i de facto nastao unipolarni svijet kojeg je Washington, kako sam gore rekao, nastojao održati zauvijek.
Ne bi me, stoga, čudilo, da se za dva-tri tjedna nađemo u potpuno novom geopolitičkom svijetu – skrojenom prema Trumpovim i Putinovim zamislima, s tim da će se istima uskoro pridružiti i Kina odnosno njen čelnik Xi Jinping (vjerojatno već krajem kolovoza i početkom rujna kada k njemu u goste stignu Putin i indijski premijer Narendra Modi, a uopće me ne bi iznenadilo – i osobno Donald Trump).
Trump će de facto priznati multipolarnost kao novu globalnu paradigmu (to je osobno već odavno prihvatio kao zadanu nužnost, i s tim on uopće nema problema, o čemu sam više puta pisao) ali će u njoj od SAD-a nastojati učiniti najjači i najutjecajniji pol. Koliko, i hoće li mu to uopće poći za rukom tek ćemo vidjeti, jer „kineski pol“ – čak i u slučaju da djeluje potpuno samostalno (bez Rusije ili nekog trećeg) – dovoljno je impresivan i snažan da prihvati Trumpov izazov kada je riječ o budućem ustroju svijeta što se liderstva tiče).
Ovime se stvara mogućnost da svijet, konačno, nakon tektonskih potresa i plesanja na rubu fatalnog sukoba između SAD-a i Rusije posljednje tri i pol godine, uđe u razdoblje određene stabilnosti. Nikako ne prijateljstva i savezništva, ali zadanih pravila igre koje ključne sile neće kršiti, dok će međusobne obračune nastaviti ali sniženim intenzitetom i isključivo „tuđim rukama“.
U tom se smislu više neće koristiti krajnje rizični „poligoni“ koji mogu vrlo brzo prerasti u njihov međusobni sukob (kako se to činilo s Ukrajinom), poput Tajvana, već ipak dalje od njihovih matičnih teritorija. Drugim riječima, utrka u naoružanju će se nastaviti (to je, osim toga, i veliki biznis), pojedina neugodna krizna žarišta će se „sanirati“, dok će se druga pojavljivati i tako u nedogled.
Europa će se suočiti s najgorom stvarnošću jer će njeni nesposobni i licemjerni lideri konačno morati prestati glumiti silu i priznati neugodnu istinu – da te sile već odavno nema, i to zahvaljujući prije svega upravo njima! Gorke pilule svoje degutantne servilnosti i hodanja po liniji manjeg otpora kada je riječ o zaštiti europskih interesa, prije svega pred američkim nasrtajima na europsku samostalnost u donošenju ključnih odluka već pune tri i pol godine (sada je samo kulminacija toga) – počet će gutati vrlo brzo.
Suprotstaviti se Trumpovom i Putinovom planu završetka rata naravno još uvijek mogu, ali će im cijena toga biti golema i samoubojstvena. Ne samo što im u tom slučaju gotovo sigurno prijeti američko povlačenje iz ukrajinskog rata osim na vojnoj – i na političkoj razini, čime bi ostale „jedan na jedan“ s Rusijom koja bi imala „razvezane ruke“ za daljnje vojno djelovanje. Već i zato što europska vojna moć – uključujući i NATO savez bez SAD-a, jednostavno još ni izbliza nije u mogućnosti suprotstaviti se Rusiji na bojnom polju, a kamoli dovesti do njenog vojnog poraza. Rusija to, naravno, nikada ne bi ni dopustila i sigurno bi iskoristila sva raspoloživa sredstva da to spriječi. To su najbolje shvatile i prihvatile kao činjenicu Sjedinjene Države, pa će prije ili kasnije morati i EU.
I tu dolazimo do istine koju ću ukratko sažeti u sljedeće: Europa, odnosno Europska unija, je nemoćna bilo što učiniti samostalno – bez SAD-a. Zbog svoje servilnosti i dodvoravanja najprije Joe Bidenu a odmah potom i Donaldu Trumpu, sada je u znak zahvalnosti od SAD-a dobila najprije krajnje nepovoljan obrambeni sporazum, a onda i krajnje nepovoljan trgovinski sporazum kojeg su europski mudraci predvođeni Ursulom von der Leyen već idući dan pokušale opravdati „kao jedino mogući“ jer su EU-u eto prijetile američke sankcije od 30 posto a dobile su 15% (do sada je bilo 0 posto). Ali dobila je i štošta drugo nepovoljno – od pristajanja na europska investiranja u američko gospodarstvo, do energetike, gdje će ubuduće višestruko više morati uvoziti skuplje američke energente nego što to sada čini. A tek im slijedi ubrzana i skupa militarizacija na koju su već „dragovoljno“ pristali! I konačno, sada, kao kulminaciju svega – dobiva summit Trump-Putin iz kojeg je u potpunosti isključena. Zapravo, isključila se sama – odbacivši već davno Putina kao mogućeg (a zapravo nužnog) partnera s kojim se treba razgovarati i o Ukrajini i o bilo čemu drugom strateški važnom za Stari kontinent.
Ovakvu „stratešku politiku“ i ovakav način „zaštite interesa“ Europe i njenih građana koji sve ovo još uvijek relativno mirno trpe iako im se novčanici ubrzano prazne, vjerujte mi, mogu bez problema voditi i gradonačelnici i gradska vijeća ne samo Zagreba ili Splita, već i Senja, Siska, Petrinje.
Europskim vođama je vjerojatno najvažnije da su oni nama „uspješno prodali“ svoje „vrijednosti“ kao zajedničke i svima prihvatljive! Barem sami sebe u to žele uvjeravati.
Siguran sam – ne još dugo.
