Nije nažalost ništa novo da smo u mnogim mjerenjima i tablicama ili ponajgori ili baš najgori među zemljama Europske unije. Već toliko godina u odnosu na druge (od kojih smo prije 30, ali i prije 20 godina bili puno bolji) na „top listama“ padamo i padamo tako da je teško očekivati da će se i u sljedećim godinama nešto bitnije promijeniti. Jest, Hrvatska je posljednja ušla u Uniju, i to šest godina poslije onih zadnjih zemalja prije nje - Bugarske i Rumunjske. Mogli bismo čak reći i uz dosta sreće, i da Hrvatska nije uhvatila taj posljednji vlak, pitanje je bi li drugi vlak zvan čežnja za Europu ikad stigao.
Ovih posljednjih dana pojavila su se dva ispitivanja javnog mnijenja u zemljama EU-a o povjerenju u svoje vlade i u vlasti, i usporedno o povjerenju tih istih građana u EU. Ispostavilo se kako je Hrvatska od svih zemalja EU-a ona u kojoj stanovnici najmanje vjeruju svojoj vladi. Ne vjeruje joj 76 posto građana, a vjeruje njih samo 20 posto, pokazuje anketa belgijske konzultantske kuće Kantar izrađena za Europski odbor regija.
Nakon Hrvatske visoko nepovjerenje u nacionalne vlade prisutno je na Cipru (72 posto građana), Bugarskoj (71 posto), Rumunjskoj (59 posto), Sloveniji (58 posto) i Slovačkoj (57 posto). Istovremeno, u Finskoj samo 25 posto stanovnika ne vjeruje svojoj vladi, a slijede Njemačka (28 posto), Luksemburg (30 posto) i Danska (31 posto). Ukupan prosjek na razini Europske unije je da nacionalnim vladama ne vjeruje 50 posto stanovnika.
Ista konzultantska kuća provela je i posebno istraživanje o mišljenju građana o aktualnoj krizi, izazvanoj pandemijom koronavirusa. Znaju li vlasti što treba poduzeti za prevladavanje ekonomskih i socijalnih posljedica korona-krize? Opet je hrvatsko nepovjerenje u vlasti ponajveće. Nepovjerenje je iskazalo čak 72 posto anketiranih, dok samo 22 posto Hrvata ima povjerenja u poteze Vlade (šest posto ne zna/ne daje odgovor na to pitanje). Tek za „utjehu“ ima i malkice nepovjerljivijih po tom pitanju - 73 posto Slovenaca ne vjeruje svojoj vladi u rješavanju korona-krize, a 75 posto Bugara svojoj.
Zašto su Slovenci i Bugari protiv svojih vlada, to manje-više znamo. U Sloveniji je Janez Janša „prigrabio“ vlast bez izbornog legitimiteta, stranačkim preslagivanjem u parlamentu nakon što je bivši premijer Marjan Šarec dao ostavku. Bugari već više od 100 dana svakodnevno prosvjeduju protiv vlade Bojka Borisova, tražeći njen odlazak, optužujući vladajuću elitu za korupciju i zloupotrebu položaja. A u Hrvatskoj je već tradicionalno, višegodišnje, tvrdokorno nepovjerenje u Vladu, vlast, time i druge čelne hrvatske institucije. Na sve kritike koje dolaze iz slabašne opozicije, premijer Andrej Plenković, ali i drugi njegovi najbliži suradnici odgovaraju kako su prije tri mjeseca bili izbori i kako je narod rekao svoje. I zaista, narod je odlučio, HDZ je lako osvojio vlast, gotovo samostalno, tek uz malu pomoć nekih svojih ranijih partnera.
Nije li to skroz nevjerojatno? Apsurdna je situacija da Hrvati od svih najgore misle o vladajućoj garnituri, ali su ipak staroj vladi i starom premijeru glatko dali novi legitimitet da državu vode i iduće četiri godine. Istina, izlazak na izbore bio je samo 47 posto što govori o posvemašnjoj apatiji birača, ali je pobjeda i legalna i legitimna. Većinski nezadovoljni Hrvati očito su većinski procijenili da birajući Plenkovića biraju najmanje zlo. A što bi tek bilo da smo za premijera birali Bernardića?
Mogli bismo reći da tko god vladao u Finskoj, Švedskoj, Norveškoj, ali i Irskoj, ma čak i u „južnom“ Portugalu, bit će to uspješnija vlast i s osjetno većom podrškom stanovništva od one koju će si moći priskrbiti i neka zamišljena najbolja hrvatska vlada. U mnogome je to pitanje (političke) geografije, a kako je prostor vrijeme - onda i novije povijesti, ali ne može sve time biti determinirano.
Hrvatski problemi golemi su zato jer se dugo talože i ne rješavaju u odnosu na društvene i političke probleme u gore nabrojenim zemljama. Može se Plenković hvaliti koliko hoće, ali mala je vajda od toga i malo tko toj samohvali vjeruje. Trebao bi barem pokušati postati državnik, pa i u ovoj maloj zemlji, iskreno i vjerodostojno mjeriti Hrvatsku u europskom kontekstu i biti predvodnik hrabrih reformi društva kako bi makar i malo-pomalo mijenjali svoj položaj na tim europskim ljestvicama.
„Promijenit ću HDZ, kako bih promijenio Hrvatsku“, govorio je Plenković još prije tri-četiri godine. I dobro, makar malo, promijenio je HDZ, ali kada će stvarno početi mijenjati Hrvatsku? Nije mu lako ali nije nikome, niti njegovim kolegama u Europi. Danas je korona-kriza, ali sutra će vjerojatno biti nešto drugo, možda i gore, nema dobrog izgovora što je Hrvatska stalno duboko na dnu. Kriza je i izazov i u njoj se snalaze i ističu pravi lideri. Jedna od banalnih narodnih mudrosti je ona da se na muci prepoznaju junaci.
Evo još i najnovijeg primjera. Logično bi bilo očekivati da je Hrvatska koja je ukupno dvanaestak godina bila u procesu za ulazak u EU imala jako puno vremena da se pripremi za projekte kojim će realizirati novac iz europskih fondova, ali ne, Hrvatska je na posljednjem mjestu među 28 država po isplati novca krajnjim korisnicima EU fondova. Zapinje u hrvatskoj administraciji! Konkretno, od 10,7 milijardi eura koje joj je EU stavila na raspolaganje iz fondova u posljednjih sedam godina, u Hrvatskoj je krajnjim korisnicima projekata dosad isplaćeno samo 39 posto tog iznosa.
Iz prvog mandata je poznato da Plenković voli pomesti probleme pod tepih i sporo dolaziti do rješenja za goruće probleme države. On nije čovjek reformator, nego igra na sitne i spore pomake, navodno dobro utemeljene i pripremljene. A promjene su potrebne u cjelokupnom sustavu javne uprave, u ustrojstvu lokalne i regionalne samouprave, u financijskom i kadrovskom saniranju zdravstvenog sustava, u sprječavanju zarazne korupcije, u dobrom dijelu korumpiranom pravosuđu u koje nitko ne vjeruje, u poticanju ekonomije i poduzetništva, u obrazovanju i znanosti bez kojih nema progresa, u nedovoljno pravednom sustavu socijalne zaštite, u mirovinskom sustavu, u još koječemu drugom. Ali, Plenković nije igrač jakih poteza. Ne sjećamo se nijedne reforme u navedenim društvenim područjima, osim izvjesne korekcije poreznog sustava i izvjesnog smanjenja javnog duga (u razdoblju prije korone).
Ako u prvoj godini mandata Plenkovićeva vlada ne učini neke hrabre rezove, neće niti kasnije a sve ovo što slijedi bit će za sve nas spašavanje gole kože i golog dupeta. Kratkotrajno i bez plana čak niti za sutra, a kamoli za preksutra. Nadamo se da za osjećaj besperspektivnosti, za korupciju i za osjećaj nepovjerenja koje Hrvati tako većinski iskazuju u anketama kad ih pitaju o vlasti i vladi, neće Vladin „lijek“ biti nekakav orbanovski, represivni Zakon o elektroničkim medijima koji navodno uskoro stiže pred Vladu.
lupiga
