Aritmetika politike: Bosanski lonac

Nedavno je dopisnik Večernjeg lista iz Bosne i Hercegovine, inače poznat po tome da su mu stavovi jednojajčano bliski stavovima prvog čovjeka bh. Hrvata Dragana Čovića, objavio krajnje iznenađujući tekst. Zauzeo se za obnovu hrvatsko-bošnjačkih odnosa iz vremena vašingtonskog, dejtonskog i splitskog dogovora, dakle iz vremena najuspješnije vojne suradnje između Hrvata i Bošnjaka. I doista, odmah potom oglasio se Čović koji je pozdravio nedavni susret u Dubrovniku Andreja Plenkovića i Bakira Izetbegovića, kojemu neki mediji doista pripisuju dio tih prekretničkih namjera. Nije sigurno koliko u tome ima istine, ali je sigurno da ima u argumentaciji ovakvog viđenja stvari. Spomenuti dopisnik piše da su Hrvati u BiH i Hrvatska postali taoci srpskog radikalizma, što se dobro vidjelo u slučaju nedavne proslave neustavnog dana neovisnosti Republike Srpske, a seže sve do Srbije, gdje dopisnik čak registrira bizaran podatak o peticiji kojom se traži uklanjanje klokana iz srbijanskih zooloških vrtova. Doduše, dopisnik ne spominje iste ili slične radikalizme na hrvatskoj strani, ali u principu stoji njegov stav da bi prekretnica u odnosima Hrvata i Bošnjaka morala stišati radikalizme u BiH, počevši od hrvatskog separatizma do bošnjačkog unitarizma.

Istinabog, to nije nimalo jednostavno u odnosu na sadašnje stanje protkano nacionalističkim trvenjima: uvjetno rečeno, i to kulinarskim rječnikom, to je kao da uspoređujete žgance s mlijekom za koje ne treba naročito umijeće s bosanskim loncem za koji ipak treba puno više. Ali unatoč tome, ili baš zbog toga, treba podržati kurs mogućeg približavanja Bošnjaka i Hrvata, pogotovo jer tome u prilog govore i neke povijesne činjenice. Kada već spominjemo Vašingtonski sporazum iz 1994. kojim je dogovorena bošnjačko-hrvatska federacija, treba kazati da je tada rečeno da će se u nju naknadno uključiti i Republiku Srpsku. Nikada nije objašnjeno zašto to nije ugrađeno u Dejtonski sporazum godinu dana poslije, a baš je to jedan od glavnih kamenova spoticanja današnje BiH. Ne postoji naime nijedna druga država u kojoj je polovica definirana kao unitarna država (Republika Srpska), a polovica kao multinacionalna tvorevina (Federacija). I samo to je dovoljno da se BiH konstruktivno ne uspostavi kao stabilna, pa čak i normalna država. Zato treba podržati bošnjačko-hrvatsko približavanje, ako je uopće o tome riječ, jer se time ponavlja scenarij iz devedesetih, kada je međunarodna zajednica inzistirala baš na tome, bez obzira na to što poslije nije u taj scenarij uključila i srpski entitet. Time se uklanja barem dio razloga za unutarnacionalna trvenja u toj zemlji, premda se time miče iz prvog plana jedan od glavnih, ali ne i jedini razlog konfrontacija u BiH. Naime, i dalje ostaje otvoreno pitanje Republike Srpske koja, rekosmo, nije logično uklopljena u ustavnu konstrukciju BiH. Doduše, međunarodna zajednica je napravila više nego što je u općoj percepciji registrirano, a to je da je srpskom entitetu oduzela nadležnosti u vojsci, carinama i međunarodnim odnosima, a nametnula joj je i zajedničke registracijske oznake na automobilima. No to nije spriječilo Milorada Dodika da maše zastavom neovisne, moguće i odcijepljene Republike Srpske, na što Washington i Bruxelles nemaju pravi odgovor, osim ako to možda, ali samo možda, nije susret Plenkovića i Izetbegovića u Dubrovniku.

Možda je taj dubrovački susret došao na poticaj izvana, slično kao devedesetih, ali i dalje ostaje otvoreno kako u to uklopiti srpski dio BiH. Ne bi naime bilo dobro da se bošnjačko-hrvatsko približavanje pretvori u antisrpsku kampanju, što bi sličilo na antihrvatsku kampanju kojoj su navodno izloženi Hrvati u BiH. Povijesno gledano, to uostalom ne bi dopustili ni Amerikanci. Oni su zaustavili ulazak hrvatske vojske u Banju Luku kako bi se spriječio novi masovni srpski egzodus u Srbiju, ali zapravo nisu htjeli da u BiH itko bude ni totalni gubitnik ni totalni dobitnik. Ovdje su se na zanimljiv način upleli i vrući američko-ruski pregovori oko Ukrajine i daljeg širenja NATO-a prema Rusiji. Rusi tvrde da je to širenje kompromitirano američkim rušenjem Jugoslavije, pa sve do novijeg rušenja Libije. Amerikanci uzvraćaju da Rusija još agresivnije nastupa sprječavanjem istočnoevropskih zemalja da samostalno odlučuju kojem će se vojnom i političkom savezu pridružiti. Bez namjere da o tome arbitriramo, podsjećamo na poznatu izjavu posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Warrena Zimmermanna da je CIA ispravno predvidjela raspad Jugoslavije, ali samo zato što se oko toga aktivno angažirala. Ovo podvlači važnost mogućeg bošnjačko-hrvatskog približavanja, jer je jasno da budućnost BiH mogu meritorno isplanirati. Pomoć izvana je dobrodošla, ali ne može biti presudna, sudeći po mišljenju spomenutog ambasadora, koji je razočaran američkom politikom prema Jugoslaviji podnio ostavku, može biti i štetno.

Danas je politička situacija u BiH vrlo teška, a stvara se i šire ozračje, uključujući i Hrvatsku, da je to propala država i da je treba podijeliti. Živo se sjećam da su ranih devedesetih HDZ-ovci u Saboru otvoreno govorili da BiH treba razbiti jer je to posljednja utvrda jugoslavenstva, pa to može značiti da se ta ideja ponovno vraća na mala vrata. Čak ima mišljenja da Milorad Pupovac nije nedavno posjetio Banju Luku na svoju ruku nego u dogovoru s Andrejom Plenkovićem koji je time dao neizravnu podršku Miloradu Dodiku. No to je malo vjerojatno, jer Pupovac nikada nije istupao s antijugoslavenskih pozicija, naprotiv. Što je još važnije, BiH nije jedina višenacionalna država u Evropi, od kojih neke prednjače po funkcionalnosti (Švicarska), a druge (Belgija, Španjolska) samo su manje loše. No sve one kako-tako funkcioniraju, pa nema razloga da ne funkcionira i BiH.

Štoviše, ako u najavama o prekretničkom sastanku Plenkovića i Izetbegovića u Dubrovniku ima i trunke istine, pred BiH se otvara izvrsna perspektiva. To je da može postati jedan od mostova u približavanju kršćanskog zapada i islamskog i pravoslavnog istoka, koji su sada temeljito oštećeni ili čak uništeni. Doduše, ti antagonizmi nikada nisu imali dominantno vjersku podlogu, ali nisu je imali ni antagonizmi unutar BiH, tako da mogući scenarij obnove bošnjačko-hrvatskog savezništva može poslužiti kao obrazac za prevladavanje konflikata šire u Evropi i svijetu. No do toga je još dalek put i bolje je pričekati da bude napravljeno, ako uopće bude, prvih nekoliko metara.

portalnovosti