Aritmetika politike: Dan kvazineovisnosti

Otkada je počeo rat u Ukrajini izredale su se brojne novinske analize, tako između ostalog ovih dana čitamo da su svi osvajači izgubili svoje osvajačke ratove pa će tako biti i s Putinom. Hm, je li baš tako? Da, istina je da su Hitler i Napoleon ne samo izgubili ratove u Rusiji nego su se i podvijenog repa morali povući, a propalo je i britansko planetarno carstvo u kojem "sunce nikada ne zalazi". Ali baš ovaj posljednji događaj najavio je prekretnicu. Sjedinjene Američke Države su naime tokom Prvog svjetskog rata toliko vojno i ekonomski ojačale da su preuzele ulogu svjetskog hegemona i zadržale je do današnjeg dana. To su prihvatile sve druge zapadne zemlje, uključujući Veliku Britaniju koja je postala i ostala najvjernija američka saveznica, zadržavajući za sebe pomoćnu ulogu.

Tako je baš Winston Churchill proglasio početak hladnog rata i spuštanje željezne zavjese prema Sovjetskom Savezu. Iako je tokom karijere dosta vrdao u stavovima prema nacističkoj Njemačkoj, Churchill je na kraju ipak završio kao pobornik antinacizma i suradnje s Rusima. Proglasio je Sovjetski Savez kao neku vrstu antifašističkog fašizma, čime je započela nova faza u odnosima Zapada i Istoka koja, s varijacijama, traje do današnjih dana. Ne može se reći da nova američka pozicija nije dovela do prekretnice, jer bez Amerikanaca ne bi bio pobijeđen Hitlerov režim, a pogotovo ne bi bio pobijeđen bez Sovjetskog Saveza. On je za to žrtvovao više od dvadeset i pet milijuna ljudskih života, ali sada se sve to briše. Amerikanci su cijelu svoju vanjskopolitičku strategiju bazirali na konfrontaciji s Rusijom, a u novije vrijeme i s Kinom, bez obzira na to što je Rusija u međuvremenu postala ultrakapitalistička zemlja i što s nekadašnjim sovjetskim komunističkim režimom ima malo ili nimalo veze.

Naravno, sve to nije izloženo u tako gruboj, sirovoj varijanti, nego su se Sjedinjene Države predstavile kao prvoborac svjetske demokracije, što se naročito dobro vidjelo u slučaju takozvanih obojenih revolucija u zemljama postsovjetskog istoka. Ondje je Washington glumio babicu demokratske preobrazbe tih zemalja, a zapravo ih je mobilizirao da budu borbeni štit protiv nekadašnje sovjetske države. To uključuje i današnju Ukrajinu koja je nedavno proslavila Dan neovisnosti, ali zapravo kvazineovisnost prema današnjem američkom planetarnom hegemonu. To se pokušalo i s bliskoistočnim zemljama, koje se nastojalo pretvoriti u vazale zapadnog modela demokracije. To je uglavnom završilo katastrofalnim posljedicama, u tolikoj mjeri da su Rusi morali spašavati Asadov režim u Siriji koji je spadao u najumjerenije i najsekularnije u tamošnjem svijetu, čak toliko da je bio most između antagoniziranog islamskog Istoka i kršćanskog Zapada.

Dosad rečeno ne znači da Ukrajina nije zaslužila neovisnost. Štoviše, ona joj je bila nadohvat ruke kroz sporazum Minsk 2 koji je predviđao njenu cjelovitost, uz određenu autonomiju istočnih i južnih proruskih oblasti. Ali poslije je Volodimir Zelenski jasno rekao da mu nije padalo na pamet prihvatiti Minsk 2. To budi sumnju da su ga Amerikanci direktno ili indirektno natjerali da nastavi ratovanje, čime bi se produžilo uklještenje Rusije nakon što je više članica NATO-a izbilo na njene granice. To je već standardni američki pristup koji smo djelomično i mi iskusili kada je od Hrvatske traženo neizručivanje Amerikanaca međunarodnom pravosuđu. Tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić to je cipelom odbio, ali nije isključeno da je takvih pritisaka bilo ili ih još ima i u drugim temama. Doduše, Andrej Plenković je previše vezan uz Bruxelles da bi poslužio kao klasični pijun Washingtona, ali zato, ne treba ni to zaboraviti, ovdašnja moćna Katolička crkva uklapa se kao prst i nokat s ultrakonzervativizmom koji posljednje vrijeme tutnji Sjedinjenim Državama.

Osim toga, i Evropska unija naoštrila je u posljednje vrijeme kandže prema Rusiji, pri čemu imamo dva paradoksa. Prije svega, Amerika koja je pokrenula veliki rat protiv islamskog radikalizma sada je sama postala primjer kršćanskog radikalizma kojem nema usporedbe. I drugo, Plenković koji se nudio s planom demilitarizacije Ukrajine po uzoru na hrvatsko Podunavlje sada se militarizirao i to ne samo na primjeru Ukrajine nego i šire. Evo, uzmite najnoviju aferu u vezi bombardiranja srpskih izbjegličkih kolona u Bosni i Hercegovini, pri čemu je jedino relevantno da li se to bombardiranje dogodilo ili nije. Ali Plenković i njegova vlada izvode bijesne gliste oko ovoga i onoga, uključujući to da Srbija ima pravo dizati optužnice za zločine počinjene samo na svom teritoriju. Jasno je, međutim, da bi u tom slučaju otpalo beogradsko suđenje počiniteljima zločina na Ovčari koje je, za naše prilike, sasvim solidno provedeno.

E sad, zašto ništa od ovoga ne možete naći u javnim medijima, kako našim tako i zapadnim? Pa očito je da je američka vojna i politička hegemonija poprimila takve razmjere da se smatra kako Amerikancima pripada i moralna hegemonija. Kao, u ukrajinskom ratu je jasno povučena linija između dobra i zla i tu se ne može ništa promijeniti.

Koješta. Nitko nema pravo na moralnu hegemoniju, uključujući tu i Rusiju kojoj je također bio na raspolaganju sporazum Minsk 2, ali se opredijelila za ratnu opciju. Tako nam najnovije vijesti iz Moskve (Dmitri Medvedev) govore da bi ona nastavila napad na Ukrajinu čak i kada bi ova službeno obećala da ne želi biti članica NATO-a. Ovo dovodi do ruba pameti. Imaš pred sobom otvoren put za mirno ostvarivanje svojih ciljeva, a ipak ih želiš realizirati ratnim putem, pa i masovnim razaranjem gradova izvan linije bojišnice. Zato ako sam ukrajinsku neovisnost nazvao pseudoneovisnošću, nema razloga da se i napad Rusije na Ukrajinu ne nazove pseudoosloboditeljskim ratom. To već ugrožava fundamente kapitalističke ekonomije pa Rusija zbog plinske krize masovno spaljuje viškove plina (kao što se svojedobno spaljivalo kavu da joj ne bi pala cijena), a bojim se da se i najnovija plinska pljačka u Hrvatskoj dogodila pod kišobranom iste te krize.

Ukratko, sadašnji međunarodni poredak zaslužuje da bude rastavljen i srušen do temeljnog kamena i da ga se iznova sagradi. Ostaje jedino pitanje kako. Jedan od načina bio bi da se aktivira tzv. BRIC (Brazil, Rusija, Indija, Kina), ali tu je uključeno previše antagoniziranih država da bi bilo provedivo. Zato bi bilo idealno kada bi se pojavio neki novi pokret nesvrstanih, što također nije realno, a ako bi se i dogodilo, ovaj put bi morao biti pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. UN je općenito podcijenjen zbog jedva poneke uspjele mirovne akcije, dodatno i zbog velike financijske ovisnosti o Sjedinjenim Državama, ali kada se malo izbliže pogleda, on je odigrao, uz Tursku, rijetku pozitivnu ulogu omogućavajući izvoz ukrajinskog žita iz crnomorskih luka. Dakle, postoji podloga na kojoj bi se mogla nadograđivati uloga Ujedinjenih naroda, doduše tek treba vidjeti u kojem pravcu, ali svakako što dalje od sadašnjeg ukrajinskog rata koji sve više postaje oličenje bezumlja i besmisla.

portalnovosti