Aritmetika politike: Dramatični dedramatizator

Zna se što je politika. Sliči na liticu s koje se u svakom trenutku možeš sunovratiti. U svakom slučaju, ne znaš što te čeka danas, a što sutra, ali uvijek ima onih koji se prave da im je sve poznato i da ih ništa ne može iznenaditi. Takav je premijer Andrej Plenković. Ne tako davno pozvao je opoziciju da "dedramatizira" sadašnju krizu jer se njegova vlada s njom dobro nosi, ali nedugo poslije pretvorio se u glavnog dramatizatora. Nedavne demonstracije pred središnjicom HDZ-a u Zagrebu, na kojima je uhapšen sedamnaestogodišnjak, doživio je kao pokušaj rušenja svoje vlade i cijelog državnog i ustavnog poretka, što je, naravno, debelo pretjerano. Štoviše, čak i monaški samozatajan Davor Božinović osjetio je potrebu da se od toga distancira, doduše ne u smislu suprotstavljanja premijeru, nego u smislu obrane svog resora, poručivši građanima da njihova sigurnost nije ugrožena. Ali to nije ušlo u uši Plenkoviću. I nakon izlaska iz korona-izolacije ponovio je ocjenu o organiziranim skupinama u kojima rade o glavi državnom poretku, i tu jednostavno nema pomoći.

Plenkoviću je očito ušlo u krv da iz rukava vadi demonske prikaze kojima maše kada god mu je vlast poljuljana ili uzdrmana, što nakon pljačke u Ini barem miriše na to. Svojedobno je govorio o "hibridnim" napadima na Hrvatsku, a ni do danas nismo saznali tko je te napade izveo i s kojom namjerom. To mu je u međuvremenu prešlo u naviku. Dobro se to vidjelo na primjeru najavljenih srbijanskih optužnica protiv hrvatskih pilota zbog bombardiranja srpskih izbjegličkih kolona u "Oluji" u Bosni i Hercegovini. Plenković je optužnice rezolutno odbacio odbijajuću tzv. univerzalnu jurisdikciju srbijanskog pravosuđa, tj. to da se ono pretvori u mini Hag za prostor bivše Jugoslavije. Spomenuta univerzalna jurisdikcija predviđena je za zemlje koje nisu u stanju osigurati regularne pravosudne uvjete, a baš o tome se u slučaju Hrvatske radi. Iako su i hrvatski mediji izvijestili o bombardiranju srpskih izbjegličkih kolona u BiH, Hrvatska nije ništa poduzela da to istraži, a kamoli da procesuira. I naravno, kada hrvatsko pravosuđe to nije htjelo, otvorena su vrata srbijanskom da to učini. Osim toga, bez spomenute univerzalne nadležnosti ne bi bilo moguće procesuiranje ratnih zločina na Ovčari, što je pravosuđe Srbije također odradilo, bez obzira na hrvatske prigovore da je ono nadležno samo za zločine počinjene u Srbiji.

Kao što se vidi, sve ovo je u funkciji toga da se hrvatsku vlast i Hrvatsku u cjelini amnestira od odgovornosti za promašaje koje je sama skrivila i za koje joj nitko nije kriv. Tragove toga vidimo i u raspletu spomenute plinske pljačke u Ini, kada je Plenković zahtijevao ostavku i mađarskih članova uprave Ine, čime je jasno sugerirao da su baš Mađari glavni krivci za spomenutu pljačku. Ali, avaj! Pokazalo se da Mađari uredno napuštaju rukovodeće funkcije u Ini, a da hrvatski članovi vrha tvrtke to odbijaju kako ne bi izgubili otpremnine. U paradoksalnoj perspektivi to sugerira da je mađarska strana pokazala čak više hrvatskog patriotizma od hrvatske strane. No Plenković ne da na državne institucije. Štoviše, tvrdi da one ne samo što nisu krive za pljačku u Ini, nego su i zaslužne za to što je ta pljačka otkrivena. Naravno da to nije i ne može biti istina, ali je ušlo u uhodanu šprancu koja se neprestano obnavlja. Naime, kada god premijer i njegova stranka govore o dedramatiziranju situacije, možeš biti siguran da je dio priče i neka velika dramatična pljačka ili barem neki veliki dramatični promašaj. Zasad je zbog pljačke u Ini fasovala samo Hrvatska energetska regulatorna agencija, ali to jednostavno ne može biti cijela istina. Što su radili HDZ-ovi ljudi u Ini, što policijski forenzičari, što, ako hoćete, i obavještajne službe? Nitko ništa. No to je naprosto sadašnje stanje stvari u kojem vladajući moderiraju ovakve afere i proizvoljno, arbitrarno odlučuju tko je za njih kriv, a tko ne. To je postao modus cjelokupne hrvatske službene politike, uključujući i vanjsku.

Plenković se svojedobno pojavio s inicijativom prema Kijevu i Moskvi da se ukrajinska ratna kriza pokuša riješiti po modelu mirne reintegracije Podunavlja. Ali nakon što je Rusija to nakostriješeno odbila, s pretjeranim strahom da to može dovesti do nekakve ukrajinske "Oluje", hrvatski premijer još se srčanije bacio u zagrljaj američke politike u Ukrajini. Zbog toga ga je ovih dana Zoran Milanović s pravom upozorio da se njegova vlada treba ponašati više "mačekovski", tj. ne miješati se u sukobe puno većih i moćnijih od sebe, odnosno ne gurati prste u žrvanj američko-ruskog sukoba u Ukrajini. Ako ništa drugo, time će iskamčiti male ustupke, kao što je puštanje Hrvata iz ruskog zarobljeništva. Kao što ovih dana gledamo u slučaju oslobođenog Vjekoslava Prebega koji je u Zagrebu dočekan kao heroj, mada nije sigurno da je boljeg soja od spomenutog sedamnaestogodišnjaka koji je uhapšen pred središnjicom HDZ-a. Ali nije samo to. Rat u Ukrajini dovoljno je kompleksan da se u vezi njega ne treba izlijetati s ishitrenim stavovima, pogotovo ako to ide na vlastitu štetu (još se ne zna tko je lansirao dron koji je pao na šire središte Zagreba, ali ne može se sasvim isključiti da to nije kazna i za spomenuto izlijetanje).

Sve u svemu, ova priča bjelodano pokazuje, a tu je Milanović još jednom u pravu, da je Hrvatska slučajna država, kojoj uzroci krize malo znače, kao lanjski snijeg, prije svega zato što se o posljedicama krize i o krivcima za nju sasvim proizvoljno odlučuje u vrhovima vlasti.

portalnovosti