Afera Mamić definitivno potvrđuje da hrvatsko pravosuđe ne postoji pa bi mu sjedište trebalo prebaciti na Mirogoj, ali kako je ondje mjesto i nekim drugim navodno ključnim državnim institucijama, poput HAZU-a, logično je zaključiti da ni država u iole ozbiljnim kategorijama zapravo ne postoji
Zdravko Mamić na osječkom sudu 2018. (foto Davor Javorović/PIXSELL)
Ne, to nije obična farsa, to je farsine farse farsa. Zdravko Mamić pokrenuo je inicijativu da se reformira hrvatsko pravosuđe koje je, tvrdi, do srži korumpirano, a korumpirao ga je, otvoreno priznaje, osobno on. Tu su ugrađene dvije, barem na prvi pogled, kapitalne ludosti. Prvo, zašto bi suci koje je on podmitio donijeli osuđujuću presudu protiv njega, a ne ga oslobodili. I drugo, zašto priznaje stotine tisuća eura koje je "uložio" u njih ako je i to samo po sebi kazneno djelo koje zaslužuje barem nekoliko godinica iza zatvorskih rešetaka. Zbilja, je li taj čovjek neliječeni luđak, kojemu nikakva terapija više ne može pomoći? Ili se, naprotiv, radi o čovjeku koji možda zbilja jeste lud, ali nije glup? Jer pogledajte što se u međuvremenu dogodilo. Dijelu sudaca koji su presudili Mamiću, a nijedan nije priznao da je podmićen, strgnuta je sudačka toga, dok se Mamiću, koji je jedini otvoreno priznao da je sudjelovao u koruptivnoj muljaži, nude lijepe mogućnosti da se i dalje fino zavitlava s hrvatskim pravosuđem. Može podnijeti pritužbu, što će sigurno i učiniti, da je osuđen u namještenom, montiranom procesu, što će više hrvatske sudske instance po svemu sudeći i prihvatiti. I sada, ako se za Mamića može reći da vjerojatno jeste lud, ali ne i glup, za hrvatski pravosudni sistem mora se naprosto konstatirati da je i lud i glup.
Možete li naime zamisliti neko drugo sudstvo u kojem netko sam sebe prijavi za masno podmićivanje sudaca, što samo po sebi nosi približno isti broj godina zatvora koje je sada fasovao Mamić, a da na to nitko ne trzne, nego se pripusti u mutni proces provjera, koje na kraju mogu dovesti čak i do poništenja presude gazdi Dinama. Naravno da ne možete. Takvo sudstvo ne zaslužuje da bude tako nazvano, i upravo tu leži glavni problem ove priče. Hrvatsko sudstvo zapravo ne postoji, ono je samo blijeda, isprana kopija pravog pravosuđa, koje barem želi ostaviti dojam da služi onome zbog čega postoji. Ovdje ne postoji čak ni želja da to tako, barem na prvi pogled, izgleda. Hrvatsko pravosuđe je naime obična igračka u rukama političkih moćnika, što je, uostalom, i bila namjera još od vremena Ivića Pašalića, koji je uz privolu Tuđmana iskadrovirao sadašnje hrvatsko pravosuđe, a zatim mu doživotnim mandatom osigurao pravo da radi svinjarije koje se vuku do današnjih dana. To, uostalom, i objašnjava zašto je kao čovječja ribica blijed Đuro Sessa odjednom postao tako važan, jer u njegovim rukama leži završna presuda o zločinačkom pothvatu HDZ-a nakon osuđujućih presuda, a valjda ne treba crtati zašto je Plenkoviću važno da tako ostane, a Milanoviću da ne ostane.
Ali priča ide dalje. Iz Mamićevih krugova procurilo je da je on zapravo bio glavni financijer kampanje Kolinde Grabar-Kitarović za izbore koje je i dobila, a to cijeloj ovoj priči dodaje novu, dublju dimenziju. Ludo-lucidni Mamić je ovim naime otvorio ne samo pitanje da hrvatsko pravosuđe ne postoji, što evidentno stoji, nego, što je puno važnije, da ne postoji ni hrvatska država u iole ozbiljnim kategorijama. Ovo nas uvodi u ključno pitanje, a to je da li hrvatsko pravosuđe uopće postoji. Ne, ne postoji. Nećete mi valjda kao protuargument izvući promptno i oštro kažnjavanje kumica koje prodaju uz cestu grincajg, orahe ili med. Jer nasuprot tome stoje kano klisurine primjeri kriminalnih kapitalaca koje sudstvo ne samo što ne progoni, nego im dopušta da se provlače kao kroz rasparanu ribarsku mrežu. Još gore, da ga iznutra provaljuje ne kao branu protiv korupcije, nego kao dio te iste dobro umrežene korupcije. Da skratim, hrvatsko pravosuđe zbilja realno ne postoji, a survalo se istom liticom kao i druge ključne institucije ove države.
Evo, uzmite ovo sa Zlatom Đurđević. Da je Zoran Milanović nije ugurao u ovu priču oko Sessinog nasljednika, nitko ne bi znao da i izvan sudskih krugova postoje znalci koji mogu kompetentno obavljati čelne sudačke funkcije. Ne bi znao jednostavno zato što je struka pravnih stručnjaka toliko marginalizirana i politizirana da je izgubila elementarnu vidljivost i da akademska zajednica zjapi kao šupalj pojam bez ikakvog smisla i sadržaja. Ne znam koliko je sveučilišnih profesora u zemlji, ispod nekoliko stotina, a možda ni tisuća to sigurno ne ide, ali na prste dviju ruka možete spomenuti one koji su u stanju išta suvislo o ičemu relevantnom za ovu zemlju reći. Ima li boljeg primjera od HAZU koji funkcionira kao pogrebno poduzeće koje nas uredno obavještava samo o umrlim članovima, u čemu je, istinabog, sadržano barem malo iskrenosti da ni o čemu drugome ništa ne znaju, niti se od njih očekuje da znaju. Zapravo bi novo mjesto prebivališta HAZU trebalo biti na Mirogoju, ali mali problem je što ondje vlada prilična gužva. Tu bi trebalo osigurati pogrebno mjesto i za zagrebačko sveučilište koje, najviše zahvaljujući rektoru Borasu i njegovim poslušnicima, već godinama gmiže blatnim dnom prosječnih ili jedva prosječnih svjetskih univerziteta. Da, to bi trebalo hitno obaviti, jer postoje svi dobri razlozi da se tako učini. Ali na Mirogoju se otkapaju i neke pogrebne rake kojima tamo nikako nije mjesto.
Daleko najbolja informativna kuća N1 također bi ondje trebala biti ukopana, što se, vjerujem, ipak neće dogoditi, i to, vidi vraga, baš pred lokalne izbore, iz očitog nauma da joj se baš tada začepe usta. Mediji svakako ne spadaju – molim, to je moj dojam – u institucionalne stupove Hrvatske, ali N1 baš tu spada ako zbilja bude ukopan, uz posmrtne ostatke hrvatskog sudstva, uz odavno umrli HAZU i samo mrvicu manje mrtvu sveučilišnu zajednicu. Kada na kraju podvučeš crtu, ispada da je Hrvatska baš u onim stavkama državotvorstva koje joj nitko nije mogao oduzeti, jer što se ikoga tiče što će hrvatsko pravosuđe učiniti s Mamićem, a što on s njim, najviše podbacila. Jednostavno, to je isparilo na laganom povjetarcu politizacije, isto kao što je isparilo i u manje-više svim ostalim institucijama koje neku državu čine dostojnom da je se tako zove. O da, uvijek su tu pri ruci nacionalni barjaci, himnički zapjevi i budnice da priskrbe iluziju da tu ipak nečega ima. Ali kada se te žarko ofarbane krpe razmaknu i horska arlaukanja zatihnu, vidi se da iza toga ostaje jedno veliko i neupitno ništa.
I tako zbilja i jeste. Hrvatska kao ozbiljna država ne postoji, a zbog načina kako je skrojena, ne može ni postojati.
portalnovosti
Zdravko Mamić na osječkom sudu 2018. (foto Davor Javorović/PIXSELL)
Ne, to nije obična farsa, to je farsine farse farsa. Zdravko Mamić pokrenuo je inicijativu da se reformira hrvatsko pravosuđe koje je, tvrdi, do srži korumpirano, a korumpirao ga je, otvoreno priznaje, osobno on. Tu su ugrađene dvije, barem na prvi pogled, kapitalne ludosti. Prvo, zašto bi suci koje je on podmitio donijeli osuđujuću presudu protiv njega, a ne ga oslobodili. I drugo, zašto priznaje stotine tisuća eura koje je "uložio" u njih ako je i to samo po sebi kazneno djelo koje zaslužuje barem nekoliko godinica iza zatvorskih rešetaka. Zbilja, je li taj čovjek neliječeni luđak, kojemu nikakva terapija više ne može pomoći? Ili se, naprotiv, radi o čovjeku koji možda zbilja jeste lud, ali nije glup? Jer pogledajte što se u međuvremenu dogodilo. Dijelu sudaca koji su presudili Mamiću, a nijedan nije priznao da je podmićen, strgnuta je sudačka toga, dok se Mamiću, koji je jedini otvoreno priznao da je sudjelovao u koruptivnoj muljaži, nude lijepe mogućnosti da se i dalje fino zavitlava s hrvatskim pravosuđem. Može podnijeti pritužbu, što će sigurno i učiniti, da je osuđen u namještenom, montiranom procesu, što će više hrvatske sudske instance po svemu sudeći i prihvatiti. I sada, ako se za Mamića može reći da vjerojatno jeste lud, ali ne i glup, za hrvatski pravosudni sistem mora se naprosto konstatirati da je i lud i glup.
Možete li naime zamisliti neko drugo sudstvo u kojem netko sam sebe prijavi za masno podmićivanje sudaca, što samo po sebi nosi približno isti broj godina zatvora koje je sada fasovao Mamić, a da na to nitko ne trzne, nego se pripusti u mutni proces provjera, koje na kraju mogu dovesti čak i do poništenja presude gazdi Dinama. Naravno da ne možete. Takvo sudstvo ne zaslužuje da bude tako nazvano, i upravo tu leži glavni problem ove priče. Hrvatsko sudstvo zapravo ne postoji, ono je samo blijeda, isprana kopija pravog pravosuđa, koje barem želi ostaviti dojam da služi onome zbog čega postoji. Ovdje ne postoji čak ni želja da to tako, barem na prvi pogled, izgleda. Hrvatsko pravosuđe je naime obična igračka u rukama političkih moćnika, što je, uostalom, i bila namjera još od vremena Ivića Pašalića, koji je uz privolu Tuđmana iskadrovirao sadašnje hrvatsko pravosuđe, a zatim mu doživotnim mandatom osigurao pravo da radi svinjarije koje se vuku do današnjih dana. To, uostalom, i objašnjava zašto je kao čovječja ribica blijed Đuro Sessa odjednom postao tako važan, jer u njegovim rukama leži završna presuda o zločinačkom pothvatu HDZ-a nakon osuđujućih presuda, a valjda ne treba crtati zašto je Plenkoviću važno da tako ostane, a Milanoviću da ne ostane.
Ali priča ide dalje. Iz Mamićevih krugova procurilo je da je on zapravo bio glavni financijer kampanje Kolinde Grabar-Kitarović za izbore koje je i dobila, a to cijeloj ovoj priči dodaje novu, dublju dimenziju. Ludo-lucidni Mamić je ovim naime otvorio ne samo pitanje da hrvatsko pravosuđe ne postoji, što evidentno stoji, nego, što je puno važnije, da ne postoji ni hrvatska država u iole ozbiljnim kategorijama. Ovo nas uvodi u ključno pitanje, a to je da li hrvatsko pravosuđe uopće postoji. Ne, ne postoji. Nećete mi valjda kao protuargument izvući promptno i oštro kažnjavanje kumica koje prodaju uz cestu grincajg, orahe ili med. Jer nasuprot tome stoje kano klisurine primjeri kriminalnih kapitalaca koje sudstvo ne samo što ne progoni, nego im dopušta da se provlače kao kroz rasparanu ribarsku mrežu. Još gore, da ga iznutra provaljuje ne kao branu protiv korupcije, nego kao dio te iste dobro umrežene korupcije. Da skratim, hrvatsko pravosuđe zbilja realno ne postoji, a survalo se istom liticom kao i druge ključne institucije ove države.
Evo, uzmite ovo sa Zlatom Đurđević. Da je Zoran Milanović nije ugurao u ovu priču oko Sessinog nasljednika, nitko ne bi znao da i izvan sudskih krugova postoje znalci koji mogu kompetentno obavljati čelne sudačke funkcije. Ne bi znao jednostavno zato što je struka pravnih stručnjaka toliko marginalizirana i politizirana da je izgubila elementarnu vidljivost i da akademska zajednica zjapi kao šupalj pojam bez ikakvog smisla i sadržaja. Ne znam koliko je sveučilišnih profesora u zemlji, ispod nekoliko stotina, a možda ni tisuća to sigurno ne ide, ali na prste dviju ruka možete spomenuti one koji su u stanju išta suvislo o ičemu relevantnom za ovu zemlju reći. Ima li boljeg primjera od HAZU koji funkcionira kao pogrebno poduzeće koje nas uredno obavještava samo o umrlim članovima, u čemu je, istinabog, sadržano barem malo iskrenosti da ni o čemu drugome ništa ne znaju, niti se od njih očekuje da znaju. Zapravo bi novo mjesto prebivališta HAZU trebalo biti na Mirogoju, ali mali problem je što ondje vlada prilična gužva. Tu bi trebalo osigurati pogrebno mjesto i za zagrebačko sveučilište koje, najviše zahvaljujući rektoru Borasu i njegovim poslušnicima, već godinama gmiže blatnim dnom prosječnih ili jedva prosječnih svjetskih univerziteta. Da, to bi trebalo hitno obaviti, jer postoje svi dobri razlozi da se tako učini. Ali na Mirogoju se otkapaju i neke pogrebne rake kojima tamo nikako nije mjesto.
Daleko najbolja informativna kuća N1 također bi ondje trebala biti ukopana, što se, vjerujem, ipak neće dogoditi, i to, vidi vraga, baš pred lokalne izbore, iz očitog nauma da joj se baš tada začepe usta. Mediji svakako ne spadaju – molim, to je moj dojam – u institucionalne stupove Hrvatske, ali N1 baš tu spada ako zbilja bude ukopan, uz posmrtne ostatke hrvatskog sudstva, uz odavno umrli HAZU i samo mrvicu manje mrtvu sveučilišnu zajednicu. Kada na kraju podvučeš crtu, ispada da je Hrvatska baš u onim stavkama državotvorstva koje joj nitko nije mogao oduzeti, jer što se ikoga tiče što će hrvatsko pravosuđe učiniti s Mamićem, a što on s njim, najviše podbacila. Jednostavno, to je isparilo na laganom povjetarcu politizacije, isto kao što je isparilo i u manje-više svim ostalim institucijama koje neku državu čine dostojnom da je se tako zove. O da, uvijek su tu pri ruci nacionalni barjaci, himnički zapjevi i budnice da priskrbe iluziju da tu ipak nečega ima. Ali kada se te žarko ofarbane krpe razmaknu i horska arlaukanja zatihnu, vidi se da iza toga ostaje jedno veliko i neupitno ništa.
I tako zbilja i jeste. Hrvatska kao ozbiljna država ne postoji, a zbog načina kako je skrojena, ne može ni postojati.
portalnovosti
