Kao glavni uzrok bosanskohercegovačke krize navodi se izmjena izbornog zakona. No glavni je problem apsolutna dominacija nacionalističko-religijskih elita koje se održavaju na vlasti zahvaljujući sadašnjem stanju ni rata ni mira. Stoga se ta kriza, ne računajući onu ukrajinsku, ispostavlja kao najopasnija trenutno u Evropi
Protest ispred zgrade OHR-a u Sarajevu krajem srpnja (foto Armin Durgut/PIXSELL)
Dakle, u posljednje vrijeme navikli smo se na različite psovačke i uvredljive gadarije iz ovdašnjih vrhova vlasti, pri čemu je nesebičan doprinos dao hrvatski predsjednik Zoran Milanović. A onda ga je pretekao 33-postotni predsjednik Bosne i Hercegovine Željko Komšić. On se raspričao o navodnim novim varijacijama fašizma u BiH i šire, ne štedeći ni međunarodne predstavnike u svojoj zemlji, optužujući ih za "tihi fašizam", dok je za Milanovića rekao da zagovara "vulgarni fašizam". Povod je daleko ispod ove verbalne grmljavine i svodi se na to da će visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt smanjiti izborni prag za predstavnička i izborna tijela vlasti na tri posto. U Sarajevu je to vrlo nervozno shvaćeno kao favoriziranje hrvatske strane u kantonima gdje su u izrazitoj manjini, iako se tom povlasticom mogu koristiti i ostali ako su u istoj takvoj manjini. Na tom fonu organizirane su i demonstracije u Sarajevu pred zgradom OHR-a sa zlokobnom porukom Schmidtu da se ne igra glavom, što su preteške riječi čak i za BiH.
Ovdje treba reći da se Komšić deklarira kao jedan od zadnjih titoista u vrhovima vlasti, zaboravljajući da je baš Tito bio zagovornik zaštite malih naroda u bivšoj državi. Doduše, može se spekulirati o tome da je on dopustio stvaranje dviju autonomnih pokrajina u Srbiji zato da bi kao s dvije cigle otežao da brojčano nadmoćni Srbi ne uspostave hegemoniju unutar Jugoslavije. Ali ta njegova odluka ima i dublje marksističke korijene koji se svode na to da je u "pogodovanju" malim narodima, kako je govorio Lenjin, bolje presoliti nego nedosoliti. I tako je Komšić sam sebi skočio u usta dovodeći stanje u BiH do graničnog ludila u kojem se, kako priznaju i neke probošnjačke stranke (SDP), tamošnji narodi svode na plemena koja bruse koplja i noževe jedna protiv drugih. Ovakva ludovanja viđali smo ili još viđamo i u hrvatsko-slovenskim i u srpsko-hrvatskim odnosima, ali valjda je jasno da je u slučaju BiH to puno teže i opasnije.
Naravno, odmah se postavilo pitanje kako će se to odraziti na svečanost otvorenja Pelješkog mosta. Nije se odrazilo. Iako je svečanost orkestrirana s toliko pompe kao da je riječ o repriznom ulasku Hrvatske vojske u Knin, govornici iz vrha državne vlasti vrlo su se obazrivo odnosili jedni prema drugima, a bošnjačka pobuna protiv Schmidta nije ni spomenuta. Tek poslije otkazale su kočnice pa je Zoran Milanović nazvao prosvjednike "unitarističkom ruljom", a Andrej Plenković je u slabo primijećenoj izjavi još za vrijeme svečanosti rekao da je bošnjačka pobuna najbolji dokaz da je Pelješki most trebalo graditi. Kako je hrvatski premijer poznat po pažljivijem biranju riječi, upalo je u oči da ova izjava pršti trijumfalizmom pa i revanšizmom. Zato bez obzira na patriotsku blokadu koja praktički zabranjuje ovakva pitanja, ipak postavljamo jedno. Je li zbilja trebalo potrošiti za Pelješki most dvije milijarde kuna, kojima se moglo izgraditi desetke bolnica, škola i vrtića, umjesto da se išlo na koridor kod Neuma koji će se ionako morati izgraditi želi li se produžiti autocestu do Dubrovnika? Dobro, službeno Sarajevo, držeći se dogovora još iz vremena Tuđmana i Izetbegovića, zahtijeva da im se koridor kompenzira sudjelovanjem u upravljanju lukom Ploče. Ali što onda? Ploče su jedina i glavna izvozno-uvozna luka BiH i jasno je da iz toga Hrvatska vuče značajnu financijsku korist, bez obzira na to kako se lukom upravljalo. Osim toga, Hrvatska ima priličan broj takvih međunarodnih angažmana, počev od zajedničke hrvatsko-talijanske eksploatacije plina do francusko-hrvatskog dogovora o kupnji flote borbenih aviona, a posebno treba izdvojiti aranžman s Mađarima o integraciji INA-e i MOL-a koji je toliko katastrofalno loš da se ni kilometrima ne može približiti bilo kakvom potencijalnom ugovoru o pločanskoj luci.
Ukratko, ludilo koje je zavladalo između Hrvatske i BiH ima malo ili nimalo veze s realnim činjenicama i zdravim mozgom, ima veze s dugogodišnjim obostrano produbljivanim nepovjerenjem koje sada prelazi u fazu otvorene mržnje. Osobito je važno da su se u ovo uključile i vjerske zajednice, posebno Islamska zajednica u BiH, što znači da se atmosfera hladnog nepovjerenja i omraze spušta na najniže etaže države i društva, a tu je to najopasnije i najrazornije. Zato kada Bakir Izetbegović izjavi da Bošnjaci broje svoje ljude, čak i lovce, to možda ne znači da slijede oružane bitke, ali svakako znači poziv na masovnu mobilizaciju bez koje ratova nema. A kada Zoran Milanović napadno često druguje s glavešinama HVO-a, čak im dijeli odlikovanja, to znači da se ista takva mobilizacija sprema i na hrvatskoj strani. Praktički jedina iznimka je Islamska zajednica u Hrvatskoj, koja stalno ističe da je položaj Muslimana-Bošnjaka u ovoj zemlji ne samo dobar nego i da može poslužiti kao uzor drugima. Ne znam da li u tome ima i trunka kurtoazije, ali u osnovi to je to i može poslužiti kao podloga za dva zaključka.
Prvo, hrvatsko-bošnjački odnosi su čak i ratnih devedesetih imali ne samo strmoglavih padova nego i uspona, a na vrhuncu se uspjelo zajedničkim snagama poraziti zločinačku soldatesku Ratka Mladića. Ali nije samo to. Na takvom vrhuncu Hrvati i Bošnjaci mogli bi biti most između kršćanskog zapada i islamskog istoka, gdje je stanje također dovoljno loše pa bi nešto trebalo poduzeti da se to promijeni. Ali ništa od toga. Tri naroda u BiH pretvorila su se u konstitutivne utvrde koje kao glavni problem guraju u prvi plan izmjene izbornog zakona, što je krivo. Jer ako je zazorno da Bošnjaci biraju Željka Komšića, a jeste, jednako je loše ili i gore kada bi im se to zabranilo. Dokle god je to u skladu sa zakonom, a jeste, to je u skladu s pravnom državom, bez obzira na to zvalo je se konstitutivnom ili građanskom.
Drugo, glavni problem nije u tome, nego u apsolutnoj dominaciji nacionalističko-religijskih elita koje se održavaju na vlasti zahvaljujući sadašnjem stanju ni rata ni mira. Ni rata zato što više nitko nema dovoljno oružja da ga vodi, a ni mira zato što nitko nema volje i znanja da ga održi. Ukratko, bosanskohercegovačka kriza ispostavlja se kao, ne računajući ukrajinsku, najopasnija i najzapaljivija trenutno u Evropi i nema ni zrake nade da će se uz garnituru na vlasti uskoro nešto promijeniti.
