Aritmetika politike: Nacionalistički žrvanj

Naravno, nije se promijenilo ništa ili ništa neočekivano. Dobro, ne može se reći da je sve bilo očekivano (odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta da u izbornoj noći nametne prohrvatske ili navodno prohrvatske izmjene izbornog zakona, težak poraz Bakira Izetbegovića, dok se Milorad Dodik provukao kroz iglene uši). Ali u cjelini uzevši, to nije bitno utjecalo na širi kontekst. U redu, neki pomaci su napravljeni, kao taj da je Izetbegovića pobijedio Denis Bećirović iz SDP-a koji slovi kao nominalno progresivna stranka, ali je sudjelovao u uličnim demonstracijama protiv Schmidta, što je objektivno regresivan, a potencijalno i nacionalistički čin. Poslije nedjeljnih izbora u Bosni i Hercegovini ta zemlja i dalje šalje sliku o sebi kao o nacionalno i stranački podijeljenoj tvorevini. To je tim važnije što su možda baš iz ove zemlje došli najjasniji signali da državu i društvo treba postaviti na novim osnovama (relativno nedavni masovni radnički štrajkovi i prosvjedi). Ali žrvanj međunacionalnih trvenja koji melje ne samo ondje nego i šire (pobjeda radikalne desnice sada u Italiji) govori da je nacionalizam glavna mobilizacijska snaga koja se lakoćom obračunava sa svojim protivnicima i oponentima. U slučaju Hrvatske to znači da se ona, prema jednoj novijoj tvrdnji, našla stiješnjena između tri tvrda nacionalizma – srbijanskog, talijanskog i mađarskog – s čime jadna, kao, nema ništa. Jasno da to nije istina. U posljednje vrijeme ona je kompulzivno fokusirana na izmjenu izbornog zakona u BiH tvrdeći da bez toga nema normalnog suživota između tri naroda u toj zemlji. A zapravo je obratno. Trebalo bi najprije obnoviti suživot, a onda bi izborni zakon bio upola manji problem nego što je sada.

Spomenuta kompulzivna fokusiranost već je odradila dobar dio posla na utiranju puta ka stvaranju nove arhitekture BiH s trećim entitetom, možda čak i obnovom Herceg-Bosne, iako ona ima pravomoćnu hašku presudu. Zbog toga iz dijela službenog Sarajeva dolaze sumnjičenja na račun Zagreba da se brutalno miješa u unutrašnje stvari, a to je postalo uvjerljivije nakon što je Andrej Plenković prisustvovao hrvatskom predizbornom skupu u Livnu. Nije objašnjeno što je hrvatski premijer radio u izbornoj kampanji u Livnu, niti je to moguće objasniti. Jer to je isto kao da je Aleksandar Vučić prisustvovao predizbornom skupu SDSS-a u Vukovaru ili čak u Glini, u kojoj je devedesetih sijao sjeme srpsko-hrvatskog razdora i mržnje. Možete zamisliti kakvu bi to zapuhanu strku izazvalo u državnim vrhovima Hrvatske, u kojima se Zoran Milanović i Plenković natječu za titulu glavnih nacionalističkih vođa Hrvata u BiH.

Naravno, sa Zagrebom nije iscrpljena lista krivaca za rezultat nedjeljnih izbora. Na tu listu svakako spada i Bakir Izetbegović koji miloševićevski izjavljuje da ni oružane bitke nisu isključene radi obrane cjelovitosti i suvereniteta BiH. To je klasična špranca u kojoj se dva nacionalizma međusobno hrane i praktički unedogled produžuju jedan drugome život. Ali na toj listi ima svoje mjesto i međunarodna zajednica, koja je možda spasila BiH, ali s konstrukcijskim greškama koje su se u međuvremenu pojavile. Na prvom mjestu je ta da u Dejtonski sporazum nije ugrađena odredba iz onog Vašingtonskog potpisanog godinu ranije, kojom je bilo predviđeno da Republika Srpska bude priključena Federaciji BiH. To je praktički izravno pomoglo održavanju i bujanju srpskog nacionalizma u toj državi. Poslužilo je i kao temelj održavanja nakaradnog ustavnog modela ove države po kojem je jedna polovica, Republika Srpska, organizirana kao unitarna tvorevina, a druga kao federalna. Separatistički nacionalizam Milorada Dodika podržava, prema raširenom mišljenju, Putinova Rusija, što zvuči uvjerljivo jer Putin navija za uzdrmavanje i destabilizaciju evropskih država ne samo unutar Evropske unije nego i izvan nje. Ali zar ne može biti i obratno? Zar Putin pri planiranju sada aktualne aneksije nije mogao biti inspiriran i ponašanjem Srbije i Hrvatske?

Te dvije države su (uz Tursku) glavni izvoznici nacionalizma u BiH, kao što je Rusija izvoznik nacionalizma u Ukrajinu, a to je otišlo toliko daleko da treba priželjkivati obrat. Srbija i Hrvatska aktivno su sudjelovale u izradi Dejtonskog sporazuma, od čega je možda bilo neke praktične koristi. Međutim, puno je korisnije da budu što dalje od BiH i da što manje utječu na njenu budućnost. Sada je u žarištu pažnje svađa u BiH da li tu državu treba konstituirati na građanskim ili etničkim principima, ali to je realno malo važno. Uostalom, u Evropi postoje države (Švicarska, Belgija) koje istodobno imaju i etnički i građanski temelj postojanja, pa sasvim solidno ili vrlo dobro funkcioniraju. Malo je važno i hoće li BiH biti dvoentitetska ili troentitetska zajednica naroda, jer to ne uklanja njen glavni problem. A glavni problem je da tom zemljom dominiraju tri nacionalističko-vjerske elite koje generiraju korupciju kao rak-ranu BiH i različitim pritiscima, uključujući egzistencijalne ucjene, navode građane da se na izborima izjašnjavaju kao pripadnici nacionalnih tabora, a ne kao slobodne individue. To je otišlo toliko daleko da su Hrvati na ovim izborima za člana Predsjedništva BiH glasali za jednu kandidatkinju, Borjanu Krišto, čime je žrtvovano i ono malo političkog pluralizma koji je među njima postojao. Ovdje su politička odskakanja samo slučajno moguća, poput onoga Srbije koja je najavila da u slučaju najnovije ruske aneksije dijelova Ukrajine neće moći biti za jer je, slično kao u prethodnom primjeru Krima, to presedan koji joj može otežati poziciju kada je riječ o Kosovu. Ali to ne dovodi u pitanje osnovni dojam o BiH kao nacionalistički podijeljenoj i zaključanoj državi.

Za kraj jedna mala usporedna analiza. U ustavnoj arhitekturi BiH središnje mjesto zauzima konstitutivnost triju naroda, iako nije svugdje tako. U Hrvatskoj prijašnja konstitutivnost srpskog naroda nije ni unesena u Ustav i nema ni izgleda da se tamo vrati. Slično je u Srbiji, gdje je autonomija kosovskih Albanaca nestala iz ustavnog teksta, također bez izgleda da se tamo vrati. Da se razumijemo, ovi kroatocentrični i srbocentrični ustavni modeli potpuno su legitimni, štoviše, u skladu su s političkim i državotvornim tradicijama zapadnih demokracija. Međutim, jasno je da s obzirom na složenost BiH toj zemlji više odgovara ustavni model konstitutivnosti. Ali problem je što ta konstitutivnost često ima ucjenjivačku intonaciju. Zato se u posljednje vrijeme pojavljuje mišljenje (Komšić) da bi tu konstitutivnost trebalo ukinuti i ustavnu zgradu BiH početi zidati ispočetka.

Dobro, ali što dalje napraviti? Već rekoh da za bravu bolje budućnosti postoji samo jedan ključ. To je obnova međunacionalnog povjerenja kakvo je postojalo u prijašnjoj državi, ali o tome se sada nitko ne brine. S tim ispunjenim uvjetom i s priznanjem promašenosti triju nacionalističkih politika te štetočinstvom koje je počinjeno ratnim zločinima tih politika, problemi BiH bili bi u cijelosti ili pretežno riješeni. Bez toga BiH će nastaviti s postepenim truljenjem i otvorenom opasnošću da to truljenje ne preživi.

portalnovosti