Aritmetika politike: Orbanovo kupusarenje

Sada se precizno kao na apotekarskoj vazi može izmjeriti vanjskopolitička težina Hrvatske. Nakon što je Viktor Orban ponovno iskazao teritorijalne aspiracije prema dijelu hrvatske morske obale, reagiranje službenog Zagreba bilo je mlako, gotovo bezvoljno. O da, uslijedila je kratka diplomatska paljba, ali iz vrbovih puščica jer je sve stalo na rutinskom pozivu mađarskom ambasadoru i na ulaganju protestne note, a dalje od toga nitko nema volje ići. Dokaz je da su se Andrej Plenković i Zoran Milanović poslije tko zna koliko vremena našli na istoj poziciji, a to je da su Orbanovu izjavu shvatili kao neku vrstu frajerluka, više za unutarnjopolitičko nego vanjskopolitičko razračunavanje, iako u službenim prostorijama Orbanovog Fidesza već dugo stoji karta velike Mađarske koja obuhvaća i značajne dijelove Hrvatske. Približavanje Plenkovića i Milanovića ima i šire reperkusije. Obojica traže, iako s različitom intonacijom, da Washington i Bruxelles promijene izborni zakon u Bosni i Hercegovini, što očito ne mogu niti žele, a sada za to dobivaju i razlog više. Jer zašto bi oni mijenjali izborni zakon, što se u Sarajevu shvaća kao miješanje u unutrašnje stvari BiH, ako se Hrvatska ne miješa ni u vlastite stvari, indolentno prelazeći preko Orbanovog kupusarenja nad hrvatskim teritorijalnim integritetom.

Ovdje treba spomenuti da je Mađarska u debelom deficitu u odnosima s Hrvatskom. Najprije, tu je sudska presuda da je kradom došla do većinskog paketa u Ini, zatim činjenica da odvozi stotine hiljada tona hrvatske nafte u svoje rafinerije, a ne bi bilo iznenađenje da nešto suspektno stoji iza njenog ulaska u hrvatski bankarski sektor, pa čak i u sport. Pa ipak, Hrvatska u pravilu staje iza Budimpešte kada se u Bruxellesu pokrene pitanje financijske podrške Mađarskoj zbog kršenja vladavine prava, što upućuje na ideološke srodnosti koje ovdje sigurno imaju svoju ulogu. Dakle, dvije zemlje sliče na verbalno zaraćene države koje se razlikuju jedino u tome da Orbanova Mađarska raskupusava hrvatski teritorijalni integritet, a Hrvatska državnu suverenost BiH.

Ali kao u slučaju svih blizanaca, ima tu i spojnih točaka. Ne mislim pritom na trenutno užareno pitanje zabrane pobačaja koje Zagreb i Budimpeštu spušta u donji razred najregresivnijih evropskih zemalja. Mislim i na ništa manje aktualno pitanje embarga na uvoz ruskih energenata. Tu Mađarska i Hrvatska ne stoje tako daleko jedna od druge kao što se na prvi pogled može pomisliti. Startne pozicije dviju zemalja zapravo su prilično bliske. Obje podržavaju sankcije protiv Rusije, ali stvar zapinje oko isključenja Rusije iz naftnog i plinskog tržišta, što je iracionalna odluka Bruxellesa ne samo zbog zadanih rokova nego možda i zbog zadanih ciljeva. Zabrana uvoza ruske nafte i plina ne samo da je nerealna u kratkom vremenu nego možda i uopće, a dodatno ruši mostove između Evrope i Rusije koje će jednom ipak trebati obnoviti. Tu se ispriječila Mađarska koja se suprotstavila spomenutom energetskom embargu jer previše ovisi o uvozu ruskih energenata, a tome se djelomično priključila i Hrvatska koja je tražila izuzeće od zabrane uvoza nekih naftnih derivata. I tu je ta spojna točka Zagreba i Budimpešte oko koje bi oni mogli surađivati. Doduše, Plenković je previše poslušan EU-središnjici da bi to inicirao, ali zato Orban koristi pravo veta kao šilo kojim je do sada više puta probušio balon bespogovorne poslušnosti Evropskoj uniji, pa je to i sada načelno moguće. To će reći da bi Orban iskoristio to šilo da probuši taj nerazumni antiruski embargo, a Hrvatska bi u suradnji s nekim drugim manjim evropskim državama, ali i Njemačkom, pomogla da to šilo profunkcionira.

Uostalom, ako na Zapadu traže od Rusije da se iznutra politički pluralizira i otvori prostor opoziciji, onda to valjda vrijedi i za evroatlantske zemlje i to počevši od faznog napuštanja ruskih energenata do pristupanja Finske i Švedske NATO-u. Zoran Milanović suprotstavlja se natoizaciji spomenute dvije nordijske zemlje jer se NATO ionako previše približio Rusiji, a rat u Ukrajini jasno pokazuje fatalne posljedice tog evroatlantskog ekspanzionizma. Dalje, Milanović jedino griješi u tome što taj stav ucjenjivački veže uz izmjenu izbornog zakona u BiH, stvarajući čak dojam da je kolovođa hrvatskog separatizma u BiH. Iako mu prijete milijarde sankcija, Orban ne prelazi tu ucjenjivačku crvenu liniju jer dobro zna da u džepu ima žeton veta na sve odluke EU-a i NATO-a i njime se proračunato koristi. Prema nekim viđenjima, bacio je pogled na Kvarner zato da bi smanjio cijenu transporta Jadranskim naftovodom, prema drugima, da bi od Bruxellesa iznudio financijske kompenzacije pa bi jeftiniju rusku naftu zamijenio skupljom iz drugih dobavnih pravaca.

Ukratko, nije da se od Orbanove Mađarske ne može ponešto naučiti, ali službeni Zagreb ne spada u takve. On ima odlične odnose s Bruxellesom, ali bazirane na bespogovornoj, vazalskoj poslušnosti komitetu EU-a, zbog čega dobiva nešto izdašnije financijske injekcije od njega, ali ništa više od toga. Osim toga, "pasja" poslušnost zna biti podloga slabljenja, a ne jačanja pozicije, što se najbolje vidi iz toga da su najmoćnije članice EU-a amenovale, nerijetko i direktno sudjelovale u upropaštavanju hrvatskog bankarstva i cijele ekonomije. To bi se sigurno ponovilo i u slučaju da na dnevni red dođe, što srećom još nije, privatizacija kompanija u državnom vlasništvu (HEP, HŽ, Jadranski naftovod). Naravno, to je iskoristio spretni Orban koji se također uključio u haračenje nekih vitalnih grana hrvatskog gospodarstva i to opet uz blagoslov glavnokomandujućih u Bruxellesu.

To je jedna strana priče. Druga je da su za rat u Ukrajini, koji je osnovni okidač sadašnje krize, podjednako krivi Washington i Moskva, što je i razlog rašivanja unutrašnjih granica dvaju sukobljenih blokova, koje bi se u budućnosti lako moglo nastaviti. Hrvatska bi morala imati razumijevanja za otpadnike iz tih blokova i to ne samo zbog njihove unutrašnje higijene nego i zbog vlastitih interesa. Evo, uzmite Mađarsku. Iako se Plenković hvali da je ona energetski ovisnija o Hrvatskoj nego obratno, realno je stanje da u njihovom energetskom partnerstvu glavnu riječ vodi Mađarska i ne vidi se da bi tome u dogledno vrijeme mogao doći kraj. Zato bi bilo pametno da Zagreb održava dobro promišljene odnose s Budimpeštom, koji ne bi bili na razini izreke "brat uz brata, Mađar uz Hrvata", ali ne bi bili ni svemirski daleko od toga.

portalnovosti