Gledajući sadašnji uzlet desnice u zemlji i Evropi, čak bi se moglo reći da postojanje HDZ-a ima smisla jer je on jedini koji je taj uzlet u stanju usmjeravati i kontrolirati. Ali ta stranka, već jednom osuđena za udruženi zločinački pothvat pljačke, jednostavno mora prestati biti sponzor masovnim krađama društvene imovine
HDZ je izgubio status zlatnog teleta – prosvjed na Trgu žrtava fašizma (foto Matija Habljak/PIXSELL)
Je li ovo prekretnica? Velika plinska pljačka koja je nanijela tešku štetu i još težu sramotu hrvatskoj državi izgleda da je ipak pomaknula stvari s mjesta. Prvo, HDZ je počeo gubiti na rejtingu, istina ne dramatično (tri postotna poena), ali dovoljno znakovito da se može zaključiti da on više nije teflon za koji se ne primaju ovakve afere, uključujući i puno veće kao što je Agrokor. Drugo, saborska opozicija ujedinila se u zahtjevu za odlaskom Plenkovićeve vlade, iako ne prvi put. Na taj način se dogodilo i prvo svrgavanje HDZ-a dvijetisućite godine, ali tada je opozicija nastupila u dva logično složena bloka. Ovaj put ona se udružila po ključu rogova u vreći, što sliči na protuprirodni blud, ali se uvjetno može prihvatiti ako je riječ o izvanrednoj ugrozi državnih interesa. Sada je sasvim blizu tome. Treće, održani su ulični prosvjedi pred zagrebačkom središnjicom HDZ-a, od kojih se simbolički izmaknuo SDP pravdajući se time da je istog dana imao stranačku konvenciju. Premda se to djelomično može razumjeti jer su te prosvjede organizirale ultrakonzervativne desne stranke i krugovi, to objektivno otvara pitanje koliko je Grbinova partija sposobna i spremna preuzeti uzde sadašnje krize. Zapravo, postavlja se pitanje koliko je cijela opozicija u stanju iznjedriti nekoga tko bi imao dovoljno kapaciteta da se postavi kao alternativa Andreju Plenkoviću. To otvara sljedeći niz pitanja koja, oslonjena na onaj prethodni, izgledaju ovako.
Prvo, s padom rejtinga HDZ-a nije se poklopio rast rejtinga SDP-a, što znači da socijaldemokrati više ne mogu kao dosad doći na vlast samo kada HDZ nešto temeljito uprska, već u to moraju nešto i sami uložiti. Drugo, ujedinjavanje ljevice i desnice, premda se, rekosmo, može uvjetno prihvatiti, dovodi u pitanje profiliranje opozicijskih stranaka, a tu je hrvatska stranačka scena i dosad bila debelo deficitarna. Treće, ulično okupljanje ispred HDZ-a objektivno otvara mogućnost da se ti protesti dominantno događaju pod utjecajem desnice. To smo vidjeli na primjeru Češke, gdje smo svjedočili dosad najmasovnijim demonstracijama protiv antikrizne politike Evropske unije.
Sve u svemu, svjedočimo priči s neizvjesnim raspletom, koja može krenuti ovamo i onamo, ali jedno je sigurno – HDZ je izgubio zaštićeni status zlatnog teleta u koje se ne smije dirnuti ni kada ozbiljno ugrozi državne interese, i to više ne može sakriti ni blagoglagoljivi Andrej Plenković. Počnimo od kraja. Donio je neočekivano izdašan paket pomoći ugroženima od krize, koji je čak nadmašio paket koji je zatražila opozicija (ako sam dobro razumio, ona je tražila paket od 15 milijardi kuna, a premijer je to po sistemu "nije beg cicija" digao za 40 posto). To će Plenkoviću sigurno pomoći u prevladavanju antihadezeovske klime, ali i on zna da se HDZ može izvući iz sadašnje defenzive samo jačim, aktivnijim poenima i zato je prije toga uputio zahtjev da se smijene svi članovi Uprave Ine, uključujući i one mađarske. U tome je djelomično uspio povlačenjem s dužnosti mađarskog predsjednika Uprave Ine. Ali ni to nije dovoljno, nego su potrebni još aktivniji poeni i zato zahtijeva da se zabrani izvoz hrvatskog plina i usmjeri isključivo na tržište u Hrvatskoj po povoljnim cijenama. To će bez sumnje pomoći revitalizaciji rejtinga HDZ-a, ali pitanje je dokle može ići. O tome će se naime sigurno nešto pitati i Mađare koji su glavnokomandujući u Ini i mogu povući poteze da to spriječe. Još više će se pitati Evropsku komisiju koja je, ako ništa drugo, žedna svake kapi tekućeg plina, a osim toga može otvoriti i pitanje slobodnog kolanja roba unutar Evropske unije.
Kako bilo, Plenkovićev ofenzivni pristup ne izgleda kao nešto pouzdano jer je Hrvatska očito propustila ranije prilike da provodi aktivniju energetsku politiku prema MOL-u i tako se dovela u slijepu ulicu da postavlja zahtjeve koji su na rubu realnosti. Doduše, s Evropskom unijom je isto ili sasvim slično. Umjesto da bude kakav-takav most između Washingtona i Moskve, Bruxelles se opredijelio da bude običan pijun u američkoj antiruskoj politici i tako zašao u slijepu ulicu iracionalnih poteza. Jedan od najapsurdnijih je odluka da će EU regulirati tj. limitirati cijene ruskih energenata, na što je Vladimir Putin, naravno, dobio sivu boju u licu jer nikada nije zabilježeno da kupac direktno diktira cijene prodavaču. Jasno, Putin je uzvratio prijetnjom da će Rusija u tom slučaju sasvim obustaviti isporuku energenata Evropi, što je sasvim razumljivo jer ako ona nameće energetske restrikcije Rusiji, ne smije se čuditi ni ako Rusija uzvrati istom mjerom.
Indikativno je koliko su u ovoj stvari slične Evropska unija i Hrvatska. Bruxelles je dugo dobrovoljno pristajao na ovisnost o ruskoj nafti i plinu, a onda se spektakularnim obratom s cjenovnim ucjenjivanjem opredijelio za obratan pristup na granici vratolomije. Hrvatska je također dobrovoljno pristala na energetsku ovisnost o Mađarskoj, a zatim zaoštrila stvari do granice razumno ostvarivog. U oba slučaja to prati uzlet desnice, što odgovara samo Moskvi koja već dulje tu desnicu koristi kao svrdlo za bušenje jedinstva EU-a. To se dobro vidjelo u slučaju demonstracija u Češkoj, gdje je taženo istupanje iz NATO-a i približavanje Rusiji. U slučaju Hrvatske to je posebno opasno jer je ovdašnja desnica autor najcrnjih stranica hrvatske povijesti u novije vrijeme i nikada se toga nije javno odrekla. Tako gledajući, postojanje HDZ-a čak ima smisla jer je on jedini sposoban usmjeravati uzlet te desnice. Ali ta stranka, koja je već jednom osuđena za udruženi zločinački pothvat pljačke, jednostavno više ne može biti sponzor masovnih krađa društvene imovine, a pogotovo ne sudjelovati u njima. U suprotnom, žuč uličnih protesta prelit će se do te mjere da ih više ni ona neće moći kontrolirati.
Ukratko, je li Hrvatska stvarno na prekretnici? U neku ruku zbilja jeste jer ako ništa ne promijeni HDZ, ugrožava vlastiti opstanak. Ali za to su potrebne promjene i na ukupnoj političkoj sceni. Toga zasad nema na vidiku, pogotovo ne u mjeri koja bi bila potrebna. Zato danas ova zemlja sliči na kušaonicu novih recepata za izlazak iz krize, ali iz te kušaonice zasad ne dolaze vijesti da se u tome barem djelomično uspjelo. Do sada najviše ohrabrenja dolazi iz novoljevičarskih stranaka kao što je Možemo, ali najnovija vijest o raskidu SDP-a s njima govori da nema potrebne sinergije sa strankama stare ljevice i očito je da će trebati tražiti neke nove formate za preokret. Pitanje je jedino da li ova zemlja ima dovoljno vremena da to živa dočeka.
